'Na književnost gledam kao na razgovor u odsutnosti.'

Povodom njena gostovanja na Festivalu europske kratke priče, razgovarali smo s Patriciom Esteban Erlés, španjolskom književnicom, kolumnistkinjom i profesoricom. Patricia je do sada objavila tri knjige kratkih pripovijedaka: Manderley en venta (Prodaje se Manderley), Abierto para fantoches (Otvoreno marionetama) i Azul ruso (Rusko plava) te zbirku mikro-pripovijedaka Casa de Muñecas (Kuća lutaka), koju je ilustrirala Sara Morante. Godine 2017. roman Las madres negras (Crne majke) nagrađen je nagradom Dos Passos za najbolji roman u toj godini. Izdavač Contraseña objavio je 2019. zbirku njezinih novinskih kolumni pod naslovom Fondo de armario (Na dnu ormara). Godine 2020. njezina zbirka priča Ni aquí ni en ningún otro lugar (Ni ovdje, a ni drugdje) našla se među finalistima međunarodne nagrade Ribera del Duero. Razgovor je vodila Anja Tomljenović.

Dolazite u Hrvatsku prvi puta. Kako biste ukratko našoj čitateljskoj publici predstavili svoju poetiku i književne interese?

U osnovi, ja sam kratkopričašica, pripovjedačica kratkih pripovijesti u kojima gotovo uvijek postoji neka fraktura stvarnosti, opasna pukotina koja destabilizira likove ili uzrokuje uznemirujući obrat u razvoju radnje. Smatram da ne izmišljam takve nesavršenosti, one su tu, ali ih često nastojimo ignorirati, čak i kada strop izgleda kao da će se srušiti na nas.

Jako me zanimaju počeci koji zgrabe čitatelja i vuku ga do zadnjeg odlomka. Zanimaju me otvoreni završeci koji vas tjeraju da mislite na ono što se dogodilo, kao i ono što se nije dogodilo, još dugo nakon završenog čitanja. Zanimaju me pomračeni, zlokobni likovi i, povrh svega, čudovišta. Zanima me jezik kojim se stvara posebno ozračje i neuobičajena ljepota. Zanima me očuđenje, uz sve autore, posebno autorice, koje ga uspijevaju u meni pobuditi. Shirley Jackson, Silvina Ocampo i Angela Carter su tri autorice kojima se često vraćam jer su znale, svaka na svoj način, pristupiti konceptu Drugosti.

Pišete kratke priče i mikropripovijetke. Što Vas privlači kratkim formama?

Privlači me taj čudesni intenzitet, koliko toga stane u naoko malenu ladicu. U šest ili sedam stranica, u dvadeset redaka, pred čitateljima se rasprostre cijeli jedan svijet. Ništa nam ne nedostaje, zaranjamo u taj svijet gotovo bez daha, znajući da ćemo naići na zatvorena vrata, elipse, tajne koje će biti otkrivene. Ali samo ako prihvatimo izazov, ako aktivno sudjelujemo i nismo neoprezni, ako se ne izgubimo. Svaki puta kada otkrijem nekog pisca ili spisateljicu kratkih priča, pomislim na magiju koja nastaje kada, s jedne strane tvorac knjige, a s druge strane primatelji, odrade posao kako treba.

Kako biste definirali mikropripovijetku? Koji je recept za pisanje uspjelih mikropripovijetki?

Da bi nastala dobra mikropripovijetka potrebno je nešto intuicije i puno truda. To je zasljepljujuća munja koja nastaje u bljesku riječi, otkriće istine, kratka, ali neizbrisiva vizija krajolika kroz prozorčić na kratkom putovanju na koje krećemo kada se upuštamo u čitanje mikropripovijetki. Obožavam njihovu raznolikost, način na koji integriraju humor, melankoliju, stravu, okrutnost. Sviđa mi se kako su sposobne ispričati realističnu, fantastičnu, grotesknu priču bez imalo okolišanja i bespotrebnih ukrasa. Kada pristupam dobroj mikropripovijetci, redovito imam osjećaj da iz procesa čitanja ne izlazim neozlijeđena.    

U knjizi Ni aquí ni en ningún otro lugar (Ni ovdje ni na kojem drugom mjestu) posežete za pričama iz usmene tradicije, posebno za bajkama. Likovi su prinčevi i princeze, vještice, vile, divovi i patuljci, koji se pojavljuju u čudesnom okruženju koje postaje jezivo, fantastično ili čudovišno. Na koji način usmena kultura utječe na književnost? Koje bajke koristite kao izvore?

Usmena kultura je majka pripovijedanja, majka hraniteljica koja je postigla da se generacije zaljube u riječ, a da prethodno nisu vidjeli niti jednu napisanu. Ritam, zagonetka, opipljiva ljepota, odabir univerzalnih tema poput smrti, ljubavi, izdaje, pojava nadnaravnog u svakodnevici… Sve to nam je dano i hranilo nas je oduvijek, čak štoviše, zabava djece i odraslih uz priču u hladnim snježnim noćima pretvorila se u ovisnost i nužnost. Usmena kultura je odgovorna za to što smo postali logofagi, bića koja se hrane zapletima, zaljubljuju u likove i uvijek traže više mračnih šuma, vještičjih kućica, zlih kletvi, ogorčenih vila, još više zrcala koja govore, izgubljene djece. Danas me posebno privlače baš one priče koje sam slušala kao dijete, one za koje sam osjećala da nisu lažne, već da mi onaj koji pripovijeda njima otvara vrata paralelne stvarnosti koja bi mogla biti istinitija i točnija od naše. Kada čitam Ivicu i Maricu, Trnoružicu ili bilo koju od priča o nemogućem i neočekivanom, koje je napisao nedostižni Andersen, još uvijek osjećam taj magični trans, privremeno ukidanje koncepta „ovdje i sada“. Dva primjera ovog posljednjeg, odnosno lekcije o nemogućem su La sirenita (Mala sirena) i Historia de una madre (Priča o jednoj majci).

U jednoj recenziji te knjige autorica kaže: „Pripovijetke su napisane na način da čitatelj ima osjećaj da autorica pripovijeda samo njemu/njoj.“ Što mislite o tome, je li Vama važno obraćati se izravno čitatelju? Imate li za nju/njega posebnu poruku? 

To je eksplicitni hommage čitatelju. Na književnost gledam kao na razgovor u odsutnosti. Čitatelj je s druge strane, očekujemo ga, ponekad zamišljamo kakav je, želimo da pronađe neki naš trag kojega će se držati. Ne pišem sa željom da ga osvojim, samo bacam bocu u kojoj je poruka i ako bude sreće, netko će je pronaći. Pisanje je ravna linija, primicanje nepoznatom primatelju, nužan nam je barem kao ideja kako se naša pripovjedačka namjera ne bi svela na, s druge strane, vrlo terapeutski i zabavan izgon unutarnjih demona. U ovoj knjizi, to apostrofiranje, gledanje čitatelja u oči i pripovijedanje njemu i samo njemu, pretvorilo se u lijepu igru koja me je navela da mislim kako razgovaram s nekim bliskim, tko sjedi pored mene, kao da se oboje nalazimo na nekom stvarnom mjestu. Možda u nekom svratištu i kao da mu, pored tople peći, pripovijedam priče.       

Osim kratkih priča i mikropripovijedaka pišete romane, i to vrlo uspješno. Vaš prvi roman Las madres negras (Crne majke) iz 2017. godine nagrađen je priznanjem Dos Passos, i to u teškoj konkurenciji: 630 debitantskih romana iz Španjolske i Latinske Amerike. Kakva je razlika u procesu pisanja mikropripovijetke i romana?

Moj roman je zapravo niz pripovijesti koje se spajaju u jednoj pripovjednoj niti, poput krakova nekog čudovišnog stvora, a to je ovdje kuća Santa Vela, gdje se odvija radnja romana Crne majke. Kako je to moj prvi roman, željela sam biti na sigurnom terenu, pripovijedati sama sebi priče pojedinih likova tako da se svako poglavlje može čitati kao jedna samostalna cjelina. Tradicionalni roman se zamišlja u ravnoj liniji koja vodi likove u vremenu do neke određene točke. Neizmjerno sam uživala dodajući glasove, gradeći zborsku dionicu, zlokobni kaleidoskop u kojemu ima mjesta za ono najgore i najbolje od ljudske prirode. Promišljala sam o moći, zlouporabi iste, o ambiciji i nezaštićenima i njihovom supostojanju na jednom mjestu, a to je kuća strave koju su inspirirale kuće iz djela Shirley Jackson i jedan stvarni irski samostan. U mojem slučaju, priča, mikropripovijetka i roman nastaju iz potrebe za pripovijedanjem, iako mi nešto uvijek ukazuje na udaljenost koja mi je za to potrebna. Napetost je veća u kratkim oblicima koji se  bore s vremenom i prostorom, ali cilj za kojim idem u svim slučajevima je identičan.   

Vaša je proza popraćena nevjerojatnim ilustracijama. Primjerice, romantično-gotičkim ilustracijama Alejandre Acoste u knjizi priča Ni aquí ni en ningún otro lugar (Ni ovdje ni na kojem drugom mjestu) ili onima u nadrealističko-gotičkom stilu kojima je Sara Morante opremila knjigu Casa de muñecas (Kuća lutaka). Je li Vam važan odnos teksta i slike? Razmišljate li o tome i prije pisanja?

Vidim svoje priče prije nego što ih napišem. Kada tu sliku prenosim u riječi, nastojim da rezultat nalikuje tom platonskom idealu kojega vidim kada zamišljam neki zaplet. Priča često nastaje iz prizora nekog filma, nepoznatog lica koje mi je privuklo pozornost na ulici. Oduvijek sam voljela kinematografiju, u filmovima, a sada i u serijama, nailazim na beskrajni rasadnik pripovijesti, ozračja i stvorenja koje nevjerojatno nadahnjuju. Uistinu je bila privilegija surađivati sa Sarom i Alejandrom koje su obogatile moje dvije knjige tim zagonetnim potezom, ponekad zloćudnim, ponekad poetičnim, uvijek prekrasnim. Mislim da oni koji crtaju imaju sposobnost jednim potezom riješiti ono za što nama treba čitava škrinja riječi. Sara i Alejandra pripovijedaju svoja čitanja mojih priča, nude nam svoju verziju, koja upotpunjava moju. Osim toga, to čine svojim hipnotičkim crtežima u kojima boja ima vrlo konkretno značenje i pojavljuju se brojni ženski likovi koji nemaju ništa zajedničko s pasivnim junakinjama iz prošlosti.  

Vaše novinske kolumne ukoričene su pod naslovom Fondo de armario (Na dnu ormara). Ima li u Vašim kolumnama fikcije i obrnuto, ima li u Vašoj fikciji tragova novinarskog diskursa, možda čak i dokumentarističkog?

U kolumnama pokušavam pretočiti život u književnost. Podloga je u velikoj mjeri autobiografska. Pripovijedam u prvom licu jednine, a taj „ja“ podudara se sa mnom u percepciji svijeta prepunog ljepote i okrutnosti. Pripovijedam bez straha da ću se umiješati. No još me uvijek iznenađuje ta ambivalentnost stvarnosti jer u njoj možemo zateći ono najbolje i najgore od ljudskog bića. Govorim strastveno o pojasu za spašavanje koji sam pronašla u poučavanju, knjigama, umjetnosti općenito, ali ne izbjegavam aspekte koji mi se čine nedopustivima, poput nepravde, zlostavljanja, neracionalnog, nasilja koje nas navodi da se ponašamo poput zvijeri. Pomoću jezika pokušavam izreći, najbolje što znam, ono čudesno ili pak pokvareno, ono što se naprosto ne smije prešutjeti.      

Za kraj, približite nam malo španjolsku kratkopričašku scenu. Koji je Vaš dojam, koliko je kratka priča popularna u Španjolskoj, koliko se kratka priča čita i piše?

U Španjolskoj proživljavamo sretno razdoblje za kratkopričaše, zahvaljujući poticaju koji kratkim formama daju nezavisni izdavači poput Impedimente ili izdavačke kuće Páginas de Espuma. Mislim da je to uvelike pomoglo u vidljivosti žanra, da izgubimo strah od pisanja zbirki kratkih priča jer možemo računati na izdavače koji su ih voljni objaviti i koji ih dočekuju raširenih ruku, umjesto uz vječno pitanje popraćeno podignutim obrvama od kojega su strepili svi kratkopričaši: „I, kad će roman?“. Imati na raspolaganju stvaralačku slobodu omogućava supostojanje najrazličitijih autora i autorica koji grade solidan opus, bez kompleksa, neki ne izlazeći iz okvira stvarnosnog, neki na granici poezije ili fantastike, dok se pritom poigravaju s vlastitim referencama ili inspiriraju na drugim vrlo moćnim izvorima, kao što je sjevernoamerička kratka proza.    

Što se tiče drugog pitanja, mislim da kratka priča pronalazi svoje čitatelje i gradi svoje sljedbenike. Svjesna sam da je u mojoj zemlji riječ o manje ekonomski isplativom žanru od romana, ali ne može se reći da zbog toga ne postoji manjina koja uživa u čitanju i pisanju priča.

Sa španjolskog prevela Gordana Matić.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.