Anja Novak: 'Dolazim sa sela i naviknuta sam sve raditi sama – pomusti kravu i objaviti knjigu.'

Anja Novak, poznata i kao Anjuta, autorica je dvije pjesničke zbirke, Ranerane (Sanje, 2020.) i Žilažili (vlastita naklada, 2024.), te glumica ansambla Slovenskog mladinskog gledališča u Ljubljani. Karla Škrlec s njom je razgovarala o procesu nastajanja njezinih pjesničkih zbirki te dodirnim točkama poezije i kazališta, ali i sindromu uljeza te anoreksiji koji su je pratili na umjetničkom putu. Anjinu poeziju pročitajte na linku.

Iza sebe imaš dvije pjesničke zbirke: Ranerane i Žilažili. Prvu knjigu objavila si preko izdavača, drugu samostalno. Kako je došlo do te odluke i je li na nju utjecalo tvoje profesionalno umjetničko iskustvo – obrazovanje na akademiji i rad u kazalištu?

Mislim, apsolutno je to bio jedan od razloga, onako in the background. Ali moramo krenuti od početka. Ja sam dugo godina samo čitala svoju poeziju na čitanjima, na slamu, nisam ni razmišljala o knjizi. Smatrala sam se glumicom – za pjesnika moraš biti obrazovan, studirati književnost, uglavnom, imala sam te neke predrasude, vrijednosni kompleks... Bilo mi je čudno kad su mi ljudi govorili „daj to izdaj“. Onda sam knjigu Ranerane dala na čitanje Svetlani Makarovič koja je rekla da je super, da odnesem uredniku u Sanje, kojem se svidjela. S tom prvom knjigom nisam imala pojma što radim, ali sam znala što želim – QR kodove, posebne korice, lijepu knjigu. Za to sam se morala izboriti, a uložila sam i dio svojih novaca u proces.

E sad, Žilažili. Ja dolazim sa sela i naviknuta sam sve raditi sama – obrađivati hranu, peći kruh, pomusti kravu, objaviti knjigu. No mislim da je to jako teško učiniti ako nisi „nitko“ – ja sam bila poznata kao glumica, dakle imala sam određenu platformu, a iza mene je u tom trenutku već bila jedna knjiga. Osim toga, bio mi je poznat cijeli postupak, drugi put sam znala i što radim i što želim – lijepu, ne preskupu knjigu. Tako da sam odustala od honorara, koji bih bila dobila od izdavača, i sa suradnicama s prve knjige sam se upustila u izdavanje.

Moram priznati da sam tvoje zbirke pročitala upravo zato što su mi bile prekrasne. Zbog toga sam se osjećala i pomalo površno. No jednostavno mi je nevjerojatno koliko su skladne, kao da su izašle paketu, a ne s četiri godine razlike. Jesi li ih otpočetka tako zamišljala, u paru?

Ne, ne, nije ništa loše što ti se svidjela knjiga. To je i namjena, da ljude privuče ljepota, ono vizualno. Tako su i u životinjskom svijetu mužjaci obično ljepši od ženki u vrijeme parenja, da ih privuku. To je cilj. Ali ljepota nije sve što mene zanima. Nije poanta da netko kupi moju knjigu jer je lijepa i bude razočaran, već da nastavi otkrivati knjigu i sazna zašto je forma takva kakva je. S time da je za mene to dio knjige, ne marketinški potez – da moram birati, odabrala bih ružnu knjigu s dobrom strukturom ili dramaturgijom. A što se tiče planiranja, nisam ih koordinirala. Jednostavno je ispalo da u Ranerane tvrdim neke stvari koje u drugom kontekstu nužno ne drže vodu i kao svojevrsni odgovor nastala je Žilažili. Doduše, u jednoj fazi jesam imala ideju da to bude serija do kraja života, samo u različitim bojama, ali ipak je to to. Za sljedeću knjigu imam skroz drugačiji osjećaj.

Obje se zbirke, osim ljepotom, ističu i sadržajem – pune su raznoraznih iznenađujućih dodataka. Ranerane, na primjer, ima spot, web stranicu i QR kodove – uvjetno rečeno, proširenu stvarnost. Kako si se odlučila unijeti takve elemente u poeziju i što sve možemo naći na QR kodovima?

Hahaha, da. Meni je bilo bezveze da se stvari ne prikažu u cjelini – neke su pjesme bile napisane samostalno, druge su bili dnevnici produkcije s akademije, za neke sam imala melodiju u glavi, s dosta njih smo nastupali i bilo mi je žao da ne budu dio knjige... Jedinu mogućnost za uključivanje svega toga vidjela sam u CD-ima, ali mi se to činilo jako passé, pa sam s grafičkom dizajnericom došla do QR kodova. A kada se otvorio taj svijet, shvatile smo da na QR kod možeš staviti što god želiš. Mogu snimiti zvučnu knjigu, ali mogu i svoje pjesme poslati kolegama da ih „posvoje“ i od njih naprave što god žele (na taj se način pjesma i demistificira) ili mogu napraviti intervju o borbi s prehranom jer me pjesma na to asocira. Jako mi je bilo zanimljivo to povezivanje, pa sam računala na to da će i čitateljima biti. A došlo je prirodno jer sam iz kazališta naviknuta da ništa ne možeš sam. Mislim, jako teško sam napraviš predstavu. Suradnja obogaćuje.

Čini mi se da dodatni sadržaj u tvojim zbirkama, ali i tvoj način pisanja i shvaćanja poezije općenito, proizlaze iz prostora na kojem stvaraš, kojim vlada trend naglašene pjesničke slobode. Kako ti vidiš slovensku pjesničku scenu?

Da, mislim da imaš pravo. Imam osjećaj da u slovenskom prostoru stvarno vlada neki potpuno slobodan pristup poeziji, da ljudi uistinu razmišljaju izvan okvira o tome kako pisati i da su jako hrabri u tome. Ali mislim da to nije došlo samo od sebe – u nedalekoj prošlosti imamo skupinu OHO koja je potpuno promijenila poimanje poezije. Izlazili su iz forme, i to zapravo zato što nisu bili osamljeni pjesnici, nego su se družili s likovnjacima, glazbenicima, književnicima i kazalištarcima te je njihova poezija upijala sve to, bila je živa. U moje vrijeme bio je jako važan Dejan Koban koji je imao platformu Mlade rime. On je ugošćivao brojne pisce i poticao čitanje raznovrsnih knjiga, za koje nismo ni znali da postoje. Usto svašta čuješ na tim čitanjima i tako širiš obzore. To je jako potrebno, i u kazalištu, da ne povjeruješ da je jedino pravo kazalište ono koje radi određen režiser i nijedno drugo. Uglavnom, mislim da se s Kobanom i mladim autorima vratilo na scenu to da je poezija živa, da se čita, da se događa u interakciji s nekom skupinom, s glazbenicima. Da pjesnik nije netko tko napiše nešto genijalno do podne uz kavu i zatim to izda, već je to organska stvar koja je nekad bolja, nekad lošija, a nastaje većinom radi interakcije s drugim ljudima. Na taj način, recimo, moje pisanje nije ništa romantično.

Spomenula si da si patila od sindroma uljeza, osjećaja nedostatka prava na pisanje. Misliš li da je moguće da ga ne osjećaš samo ti kao „neobrazovana“ autorica, već i tvoji čitatelji tj. publika?

Da, pitanje prava na pisanje… S time se u posljednjoj knjizi Nemogoče jako bavi Nina Dragičevič (moooolim te pročitaj to!). Ja sam dugo osjećala impostor syndrome jer nisam završila komparativnu književnost. A ustvari to nije ni potrebno. U kazalištu je malo teže, trebaš grupu s kojom istražuješ i radiš predstavu, ali u književnosti se možeš organizirati i obrazovati sam. Osim toga – napisati neki sonet je jako fucking teško, bravo tko to može, no mislim da su pravi majstori u poeziji oni čija senzibilnost nadilazi sam obrt. A što se tiče publike – da, ljudima iz ruralnih krajeva često ide na živce što se pravimo da znamo nešto o životu, o artu. Moguće je da ljudi nemaju iskustva s nečim, ali ne treba ih podcjenjivati. Jako mi ide na živce to intelektualiziranje – stav da nitko neće razumjeti moju poeziju i ja to čitam samo za one koji razumiju. Mislim… Veronika Razpotnik, Špela Setničar i ja smo iz istog sela, imamo ful različitu poeziju i sve tri smo je tamo čitale. Ali oni su nas zvali da dođemo! Ponavljam, moguće je da ljudi nemaju iskustva s nečim – moja mama nije imala s kazalištem, dok nije krenula gledati mene i s godinama ojačala senzibilnost. Tako se ljudi polako i mijenjaju. Ali bez da ih se indoktrinira u smislu „ej ti si glupa, ne razumiješ ovo“. Previše očekujemo da ljudi sami od sebe pokopčaju. A govorimo o ljudima koji su već pola puta prešli – došli su u neku kulturnu dvoranu, znači može se doprijeti do njih. Samo ih ne valja podcjenjivati.

Znatan dio tvoje umjetničke prakse zauzima otvoreno progovaranje o borbi s anoreksijom. U tvojoj je poeziji prisutna osobita lakoća pri obrađivanju tako teške teme, odakle ona? Kako se, s druge strane, tvoj suživot s anoreksijom uklapa(o) u svijet kazališta – nije li preduvjet za glumu prepuštanje tijela umjetnosti na volju?

Ustvari je to obrambeni mehanizam, način bijega od teške traume. Meni je humor bio način da progovorim o anoreksiji, i to s određene distance. A humor se kao pristupna točka u teže teme koristi i u kazalištu. S time da te ta strategija može i izdati ako nije autentična. Na taj sam se način zajebavala, ne kao „oh I wanna be funny“. Neke stvari drugačije nisam mogla izreći. Tako te umjetnost i promijeni, promijeni tvoj pogled na stvari jer se time baviš kao da ideš na terapiju. Baviš se određenom temom i nema šanse da se tvoje mišljenje o njoj ne promijeni. Ali to bavljenje mora biti autentično, poriv, i pritom ne smije biti jedini cilj promijeniti sebe i ići na terapiju.

A sad, zašto sam išla za glumicu… Tijelo uistinu je izražajno sredstvo glumca. No mislim da sam na neki intuitivan način osjetila da je umjetnost siguran prostor u kojem ja mogu odigrati sve potencijalno opasne stvari, otpustiti kontrolu. Puno sam manje control freakala pri kreativnim procesima nego u privatnom životu. Dok, naravno, nije došlo do, nazovimo to, „zapakirane stvari“, predstave na pozornici, gdje se opet vratila tendencija control freakanju. Ali dok mi je bilo dopušteno autentično stvarati, bez granica i očekivanja, nisam uopće bila opterećena tijelom. Taj mi je poziv pomogao jer se nisam mogla skrivati pred drugima ni pred sobom, a zbog njega sam morala i na liječenje – kako bi publika na pozornici vidjela junakinju koju glumim, a ne glumicu koja je bolesna. Svakako da je kazalište stresno, ni akademija nije bila lagana, ali su mi oboje jako koristili jer sam kroz njih srela ljude koji su me usmjerili na pravi put.