'Poezija je svijet koji te okružuje ovdje i sada, i ti okružuješ njega.'

Dejan Koban piše poeziju, organizira literarne festivale i maratonska čitanja, vodi izdavačku kuću Črna skrinjica te već gotovo dva desetljeća oblikuje slovensku književnu scenu. Od 2006. do 2016. bio je suorganizator poetskih večeri i festivala Mlade rime, a od 2016. godine sudjeluje u kreiranju neformalne umjetničke platforme Ignor. Naizgled je ostvario sve, ali od njega se uvijek može očekivati neočekivano. Tako i njegova najnovija knjiga Pre_več (Pre_više) izlazi iz okvira klasične poezije – to je pjesnička antologija ispisana na vlastitoj koži i istovremeno višeslojni audiovizualni prostorni performans. U suradnji s tattoo umjetnicom Linom Sabari, Koban je odabrao autore čije pisanje cijeni te je na svoje tijelo tetovirao njihove stihove, napisane posebno za ovaj projekt. Pravila su bila jasna: pet redova, font osam, niti jedan red dulji od sedam centimetara. Direktno utiskivanje poezije u kožu kao performativni čin ruši književne standarde, ulazeći u domenu ekstremne umjetnosti. Baš kao što je Marc Quinn stvarao skulpture od vlastite krvi, Marina Abramović koristila vlastito tijelo kao medij, a Wim Delvoye tetovirao svinje i sebe u sklopu umjetničkog performansa, tako je Dejan Koban postao prvi urednik pjesničke antologije na vlastitom tijelu. S Dejanom je razgovarala Snježana Vračar Mihelač.

Pjesnik, urednik, frontman noise benda nevemnevem, performer, organizator pjesničkih događaja, montažer na RTV Slovenija, sakupljač rijetkih knjiga, vjerni prijatelj pasa Jovi, Zofi i Beti, završi molim te niz.

Niz. Jebem ti. Od dvanaeste godine skupljam marke. Volim crtati izmišljene gradove odnosno zemljovide iz ptičje perspektive. Dok sam bio mali, cijeli stol bih prekrio A4 papirima, olovkom onda po njima crtao riječne tokove, ceste, mostove, zgrade. Nakon toga bih zažmurio, uzeo gumicu i bombardirao grad jer je počeo rat. Neke bih zgrade obrisao jer su bile previše uništene, neke bih obnovio, učvrstio bih gradske zidine da u sljedećim ratovima bude manje štete. Ali obično bi bio samo jedan rat. Nakon toga bih širio te gradove, sve do modernizma, postmodernizma. Bila mi je to velika opsesija.

Dizajnirao sam i plakate. Primjerice za Mlade rime, pjesničke večeri sam do 2016. oblikovao pozamašan broj plakata, približno 130. Evo, dovršio sam tvoj niz.

U nekom davnom intervjuu si izjavio: “Za poeziju moraš imati dobar želudac i čistu savjest”, misliš li još uvijek tako?

Da, naravno. Moraš imati čistu savjest da bi mogao pisati izravno ono što je u tebi. Da tvoj sadržaj može poteći, da se može procesuirati, da ne muljaš, da ne petljaš, da ne zamršuješ. Mislim da je najveća pogreška u poeziji to što ljudi – i oni koji pišu i oni koji čitaju – misle da poezija treba biti lijepa umjetnost i da zbog toga treba lijepo pisati i lijepo čitati. A upravo je suprotno.

Poezija je nešto najorganskije i najružnije. Poezija je povraćanje kad se previše napiješ. Poezija je čovjek koji te udari i čovjek kojeg udariš natrag. Poezija je srce koje kuca izravno kroz tvoju kožu jer je koža premala za njega. Poezija je zrak koji dišeš. Poezija je zrak koji je zagađen. Poezija je pas kojeg izvodiš u šetnju. Poezija nije ništa sveto. Poezija je svijet koji te okružuje ovdje i sada, i ti okružuješ njega. Poezija dakle nije ništa drugo nego novinarski izvještaj iz duše. Mora imati vjerodostojnost, mora imati jasno posložene činjenice. Ona je zapis vremena, zapis mjesta, zapis događanja. Ima određene karakteristike, baš kao novinski članak. A mi smo novinari srca. I zbog toga moramo biti etični, precizni, moramo znati što želimo postići određenim zahvatima – ili ne.

Već na prvi pogled Dejan Koban izgleda kao pjesnik, bradica, pomalo odsutan što ukazuje na prisutnost u više dimenzija istovremeno, ruksak u kojem su jasno uvijek rukopisi i knjige. Zanima me kako je poezija ušla u tvoj život? Možeš li uopće odvojiti sebe od poezije, znaš li razgraničiti gdje počinješ ti, a završava ona? Je li poezija za tebe, zato što ne podliježe tržišnim zahtjevima, prostor otpora? 

Poezija je u moj život ušla prilično nekonvencionalno. Dogodilo se to u trećem razredu srednje škole, 8. veljače na Prešernov dan, slovenski kulturni praznik. U Sloveniji – budući da smo morbidan narod – slavimo smrt jednog pjesnika, a ne njegovo rođenje. Možda to u Europi rade još samo Finci. Moj prvi susret s poezijom bio je pravo mitsko iskustvo. U to sam vrijeme čitao samo časopise, knjige uopće ne, a da ne govorim o poeziji. Bio je pun mjesec, ustao sam iz kreveta, otišao na WC pa se vratio u sobu. Mjesečina je bila jaka, pružala je dovoljno svjetla da se mogu kretati sobom. Sjeo sam za stol, izvukao papir iz ladice – točno sam znao gdje je, nije bilo potrebe paliti svjetlo – i počeo pisati. Onda sam jednom, dvaput, triput otišao spavati, pa se opet budio jer mi se stezao želudac od potrebe da pišem. Kad sam se konačno probudio, na stolu je stajalo šest listova papira, a na svakom od njih pjesma. Bilo je teško čitati jer su se neki stihovi preklapali, pisao sam stih preko stiha, ali kad sam ih sve pregledao, pomislio sam - aha, počeo sam pisati pjesme.

Krajem trećeg razreda srednje škole dobio sam kazetu od školske kolegice, tada smo piratizirali kazete. Na njoj su bili Offspring, punk rock, svašta nešto. Onda sam otkrio još i NOFX, Total Chaos, Exploited, Dead Kennedys – politički vrlo nekorektne bendove koji su problematizirali nepravdu u društvenim sistemima. Mislim da sam tad postao anarhist i do kraja života – nigdje ne pripadam. Još od ‘97. odlazim na prosvjede protiv raznih nepravdi, često sam susretao anarhiste, ali nisam osjetio poriv da im se pridružim, nitko me od njih nije ni pozvao. Kroz cijelu svoju karijeru pisanja i postojanja nisam nikome pripadao. Sad mi je zbog toga baš drago.

Ali da se vratim priči o pisanju poezije. Pohađao sam Srednju školu za tisak i papir, gdje su postojali programi poput tiskara, kartonažera, papirničara – ja sam bio knjigoveža. Jednog dana, uopće ne znam kako je do toga došlo, pokazao sam svoje pjesme profesorici. Pogledala ih je i došla na ideju: što ako bismo ti napravili knjigu? Mi, učenici, sve smo sami izradili. U školi smo imali i jednu curu koja je odlično crtala, ona je napravila ilustracije. Postavili smo knjigu – već tada na računalima – odredili izgled, prijelom, sve. Reprografi su izradili filmove za tiskarske ploče, jer se tada sve utiskivalo u ploče. Tiskari su knjigu otisnuli, a mi, knjigoveže presavijali listove na pravi format. Nakon toga je škola poslala knjigu u tiskaru Jožeta Moškriča. Predstavljanje knjige je na kraju trajalo sat i pol, skupilo se puno ljudi iz škole. Profesorice su okupile one koji su znali pjevati, svirati klavir i slično, pa su uz moje tekstove napravili priredbu. Učenik, koji si je umislio da je Axl Rose, prvi je preveo moje pjesme na engleski. Svoje prvo javno pjesničko čitanje u životu imao sam pred šesto ljudi u dvorani Španskih boraca na Dan škole. Mislio sam da ću umrijeti, ali nekako je prošlo. Mislio sam i da ću zbog knjige naći djevojku, da ću biti strašno slavan, ali sam zaboravio da sam rođen u krivom stoljeću. Knjigu sam dobio, ali djevojku ne. (smijeh)

Aha, još nešto. Jako sam odvojen od poezije, mogu dugo ne pisati, nekako sam se uspio disciplinirati – da ne pišem po naređenju, nego uslijed neke unutarnje odluke. Mislim, sada pišem isključivo i jedino manifestno.

Nakon knjige tattoo-a, očekujemo ništa manje inovativni pristup. Što novoga spremaš?

Mrčes je doslovno zbirka insekata/ gamadi – muha, osa, pčela i sličnog. Svaka pjesma je nešto od toga, sitnih entiteta, dosada koje stalno cvrče, zrikaju, zuje. Svjesno sam pisao te pjesme bez puno razmišljanja i osjećao sam se izvrsno oko toga. To je omaž Tomažu Šalamunu, ali prije svega Iztoku Osojniku i Andreju Medvedu, jer sam uvjeren da su i ta dvojica pjesnika pisala vođena nekim unutarnjim osjećajem i da su se, kako vidimo iz njihovih tekstova, puno igrala sa jezikom. U te sam pjesme ukomponirao puno toga, to su fragmenti, odjeci mojih sjećanja, npr. bljeskovi iz montaže na televiziji dok radim.

Nova knjiga imat će i nadogradnju. S Jakom Bergerom Brksom napravit ću i ploču – on će napraviti A stranu, koja će zapravo biti zvučna kompozicija od 15 do 20 minuta, zajedno s mojim čitanjem. Na B strani bit će karaoke varijanta, što znači da će se moći samo čitati preko. Ploče planiram izraditi u Idriji, gdje ih režu ručno, i bit će naklada od 20 primjeraka.

Nezavisna izdavačka kuća Črna skrinjica, koju vodiš pod okriljem Literarnog društva IA posvećena je izvornoj i prevedenoj poeziji, te otvara nove prostore i mogućnosti neafirmiranim i mladim literarnim glasovima. Uz zanimljiv izbor autora, već na prvi pogled knjige Črne skrinjice odskaču nesvakidašnje dobrim dizajnom i odaju dojam dobro osmišljenog projekta. Grafička dizajnerica Črne skrinjice, Jana Kumberger, je za idejno rješenje, oblikovanje i prijelom dobila nagradu Slovenskog društva dizajnera. Malo je reći svaka knjiga; svaka stranica, ilustracija, list, pružaju poseban doživljaj. Odakle ime Črna skrinjica i kakva je njena poezija, ali i pozicija poezije na slovenskoj književnoj sceni?

Črna skrinjica je od samog početka bila pomno osmišljena. Ime je dobila po uređaju koji detektira uzroke avionskih nesreća. Godine 2021., u drugoj godini korone, shvatio sam da su praktički sve etablirane izdavačke kuće u Sloveniji napustile poeziju, uspostavile su, kako ja to zovem, kapljični sistem izdavanja poezije. Kao kad čovjeka priključe na infuziju i onda kapljice padaju jedna za drugom – tako se u etabliranim izdavačkim kućama objavljuje poezija. Određene izdavačke kuće izdaju maksimalno dvije zbirke poezije godišnje. A to je, s obzirom na dvostruke Slovenske dane knjige u Ljubljani, Mariboru i drugim gradovima, te najmanje dvadeset mikro-književnih festivala i manjih sajmova u Sloveniji – jednostavno premalo. Scena nije tako marginalna kao što se na prvi pogled čini. Scena je živa i živi!

Onda je Črna skrinjica stupila na tu scenu, na to zgarište, u tu nesreću – pronašla je samu sebe i shvatila da nema druge nego početi graditi vlastiti paralelni svemir. Isprva sam mislio izdavati četiri knjige godišnje, jednu za svako godišnje doba, ali to se izjalovilo jer sam shvatio da postoji ogroman broj sjajnih pjesnikinja i pjesnika. Problem s mladima je što prebrzo odustanu. Zato jer nemamo ništa. Nemamo institucije za poeziju, nemamo dovoljno pravih časopisa, nemamo dovoljno izdavačkih kuća koje bi objavljivale poeziju. A onda im neki urednik kaže: “Pjesnički glas se mora brusiti, jezik se mora usavršavati.” Ma zajebi to stari moj. Da se bilo koji jezik ili sustav izražavanja mora beskrajno usavršavati, ja kao montažer ni danas ne bih smio skoro ništa montirati jer bih se, eto, još uvijek usavršavao. Mislim da je baš suprotno. Kad nekoga uvjeravaš da mora pet godina pisati jednu knjigu – prvo, prestat će pisati, drugo, ako kojim slučajem i objavi tu knjigu, biti će već davno zastarjela. Poezija je kao automobili, kao računalo – riječi zastarijevaju, neki izrazi izlaze iz upotrebe, način na koji ih koristimo se mijenja. Čak i sama tvorba rečenica zastarjeva.

Kad bismo u Sloveniji zaista htjeli poboljšati stanje poezije, učiniti je naprednom, suvremenom i pritom stvoriti brend na koji bi se drugi mogli ugledati, morali bismo imati barem deset nagrada za poeziju. Te bi nagrade nužno morale biti lokalizirane, kako bi se i u lokalnim sredinama razvijali pjesnici i pjesnikinje. I nužno bismo trebali više izdavačkih kuća. Ono što smo imali za vrijeme Jugoslavije bilo je fenomenalno – svaka slovenska regija imala je svoju izdavačku kuću ili čak više njih. Postojala je Pomurska založba (izdavačka kuća), Lipa na Primorskoj…

To bi bile ključne stvari da se književnost uopće ukorijeni među ljudima. Ako toga nema – nema ni temelja.

Što Sloveniji znači jedna mala Črna skrinjica i svježina koju unosi na literarnu scenu? Koje su njene zacrtane smjernice? I kako si se odlučio da u svojoj izdavačkoj kući objavljuješ isključivo poeziju? Imam osjećaj da to nije samo poslovna odluka, već statement. Trebamo li uopće o literaturi razgovarati u okvirima isplativosti i utrživosti?

Črna skrinjica posvećena je isključivo poeziji, a njeno djelovanje sam podijelio u više faza. U prvoj fazi do pete godine postojanja, uglavnom ćemo objavljivati slovenske autorice i autore, ali počet ćemo izdavati i prijevodne knjige, to je druga faza. U trećoj fazi Črne skrinjice planiramo objavljivati knjige o poeziji. Želim izdavati zbirke pjesničkih kritika, knjige s esejima o poeziji, teorijske knjige o poeziji te biografije određenih pjesnika i pjesnikinja iz Slovenije i sa prostora bivše Jugoslavije.

Ove godine ćemo polako početi kovati i provoditi u djelo ideju mecenstva. To znači da ću pisati određenim uspješnim firmama i pozvati ih da budu mecene naše izdavačke kuće. Konkretno, to bi značilo da financiraju tiskanje i realizaciju jedne ili dviju knjiga. Tko zna možda neki mecena upravo sad čita ovaj tekst i javi mi se. Nekako treba preživjeti – s kombinacijom samoodrživosti, intenzivne osobne prodaje knjiga s jedne strane, s druge strane prijavljivanjem na državne i lokalne natječaje te natječaje drugih država - vrijedi posebno za prijevodne knjige, i naposljetku mecenstvom. Ali već znam da nećemo dobiti ništa. (smijeh) Ferrari i suvremena poezija jednostavno ne idu zajedno.

Što se tiče utrživosti, Črna skrinjica se u osnovi financira prodajom knjiga. To znači da sav prihod od prodanih knjiga ulažemo u izdavanje novih. Pokazalo se to dobrom odlukom. Črna skrinjica nema i ne poznaje distribuciju po knjižarama u Sloveniji jer mi se čini da to samo vodi do gomilanja neprodanih primjeraka u skladištu. Zato putujem po cijeloj Sloveniji, odlazim na razne male sajmove knjiga i književne festivale. I tako se knjige prodaju. Črna skrinjica za sada ne zna za skladištenje.

U početnoj fazi, tijekom prve godine i pol do dvije, naklada je bila 70 ili 80 primjeraka. Zatim smo je povećali na 100, a sada smo došli do 200 primjeraka – što je standardna naklada za poeziju u Sloveniji. Poezija se prodaje, poezija ljude zanima. Puno ljudi mi je reklo: “Ali što ako nema publike?” Ja mislim da publika postoji, a ako je nema – stvorit ćemo je. Izgradit ćemo tržište. Sigurno ćemo uspjeti, jer ako u državi s dva milijuna i sto tisuća stanovnika ne možemo prodati 200 knjiga, e onda smo stvarno antitalenti.

Velika želja i, naravno, posljednji korak Črne skrinjice – nadam se da će se dogoditi – jest “mekdonaldizacija” Črne skrinjice, to sam namjerno rekao (smijeh), na način da djelujemo poput neke vrste intelektualne franšize. Prvo sam pomislio na Hrvatsku i Srbiju, a zatim i druge krajeve. Ideja je da nastane ekipa koja bi surađivala s našom ekipom – oni bi imali autore iz svog lokalnog okruženja, mi bismo imali svoje autore, oni bi prevodili naše, mi njihove, a zajedno bismo radili i antologije. Dogovorili bi sličan koncept i vizualni identitet kao naš, a moja početna ideja je stvoriti franšizu, pronaći ekipu u Srbiji, Hrvatskoj ili i više njih koje bi surađivale i prenosile ideju Črne skrinjice u svoj prostor.

Kad smo već kod suradnje, nemali broj puta povezuješ literarne scene. Recimo, na Ignoru, kultnom programu ljubljanske underground scene i neformalne umetničke zadruge čiji si ustanovitelj, nastupali su i brojni pjesnici post jugoslavenskih prostora i šire. Nabrojat ću samo neke: Ivana Maksić, Marija Dejanović, Denis Ćosić, Antej Jelenić, Damir Damir, Matko Abramić, Zvonko Karanović, Lazar Prendović, Thanos Gogos, slobodno me nadopuni. Nekim od nabrojanih autora, izdao si i chapbook. S druge strane i sam Ignor je gostovao i osvojio publiku Zagreba i Beograda svojim jedinstvenim konceptom. Smatraš li da su nacionalni okviri literature zastarjeli?

Dodao bih još Bojana Vasića i Bojana Markovića sa svojim bendom. Kod poezije nacionalni okviri sigurno nisu nadmašeni, jer se većina urednika i onih koji drže konce u rukama – ministarstva, agencije i slično – trude da literatura ne prelazi granice. Slovensku poeziju nitko zapravo ne poznaje, a pogotovo ne mladu neuvrštenu poeziju. Črna skrinjica je u suštini upravo to, neuvrštena poezija. Važno je da sa svojom scenom dođeš do slične scene negdje drugdje.

Trenutno se nalazimo pred jako lijepom fazom Črne skrinjice s prijevodnim knjigama. Prijevodnih knjiga bit će malo, jer imamo vrlo poseban način rada s stranim autoricama i autorima. Naime, s njima ćemo zakoračiti u “svijet borbe za mrvice” Ministarstva kulture, odnosno Javne agencije za knjigu. Naša je želja da svaki strani autor koji kod nas objavi knjigu dođe u Sloveniju i da ga možemo ugostiti barem deset dana, nakon čega bismo s njim napravili turneju po cijeloj Sloveniji. Cilj je da on_a uživo čitaju svoje stihove, da razgovaraju s ljudima, da publika može izravno čuti te stihove i u izvornom jeziku i prevedene, uz priču o tome kako su nastajali, da upoznaju autore, da ih mogu dodirnuti, s njima tulumariti, otići na hamburger – i na kraju kupiti knjigu s njegovim potpisom. Za to nam treba državni novac. A ne da se sve svede na jednodnevni nastup na nekom festivalu, gdje čekaš u redu, kao što se dogodilo s Chrisom Carterom na posljednjem Slovenskom sajmu knjiga – to je bilo grozno.

Poznat si po tome što pomičeš granice i rušiš kanone, poeziju činiš uzbudljivom, gipkom i mladom. Brojni autori su svoj poetski put započeli uz tvoju podršku. Spomenula bih tu sjajnog Pina Pograjca koji je dobio nagradu za najbolji literarni prvenac na Slovenskom književnom sajmu, a nakon toga nastavio nizati zbirke i priznanja, te je jedan od najuspješnijih mladih autora slovenske pjesničke scene. Uz vještinu pisanja, on otvara brojne tabuirane slike i teme. I druge knjige koje uređuješ u Črnoj skrinjici nominirane su za prestižne slovenske nagrade, poput Veronikine. Jedan od kriterija tvoje izdavačke kuće je uzbudljivost. Što za tebe znači uzbudljiva literatura?

Črna skrinjica želi biti arhivarka izvrsne pjesničke riječi. Želi sačuvati u svojim knjigama ono što je tako krhko, da može svakog trenutka nestati. Ne samo mlade – to je velika zabluda – ova izdavačka kuća namijenjena je svim pjesnikinjama i pjesnicima koji pišu nenadmašnu poeziju, koji su čvrsti u svom pjesničkom stavu, znaju točno što rade, a unutar toga znaju i objasniti zašto rade to što rade. I, naravno, krasi ih nenadmašna nepokolebljivost.

Meni osobno uznemirujuća literatura znači to da ti nije dosadno dok čitaš knjigu. I da ti nije dosadno ni kada istu knjigu pročitaš šesti put. To je uznemirujuće. Naravno, i to da pri šestom čitanju otkriješ još nešto novo. Za mene je uznemirujuća knjiga ili literatura ona koja te pokrene, koja ti ne dopušta da sjediš, da se ukočiš i zabetoniraš, već te stalno drma. Nešto te stalno struže, bode iznutra. I naravno ona koja na neki način pomiče granice razumnog, granice ustoličenog. Dakle, ona koja prelazi preko društveno prihvatljivog. Jer ono što je u društvu većinski prihvaćeno nikada zapravo nije ono što je zaista normalno. Uvijek su anomalije te koje se prihvaćaju. Najviše je onih koje ja zovem mentalni zombiji – oni odlaze na posao, sa posla, piju pivo, gledaju nogomet i to je to. I to je također jedan od segmenata Črne skrinjice – otpor jednoumlju.

Sve fotografije: Nika Hölcl.