Petšest pitanja za Denisa Ćosića

Povodom objavljivanja e-izdanja zbirke poezije Košute su plakale bez rogova na Besplatnim elektroničkim knjigama, Davor Ivankovac razgovaro je s autorom Denisom Ćosićem. Riječ je o njegovoj trećoj zbirci poezije, koja je, baš kao i prethodne dvije, Neonski bog mržnje i Crveno prije sutona, nagrađivana i od kritike hvaljena knjiga, te je autora potvrdila kao jednog od važnijih pjesničkih glasova njegove generacije. Košute su plakale bez rogova poezija je koja na dosad neviđen način tematizira patrijarhat i položaj žene u zapadnim društvima. Uslijedila je također unikatna i hvaljena Panonska gotika. 

Košute su zbirka koja vrlo snažno i nedvosmisleno, fokusirano, raščlanjuje i propituje patrijarhalne narative i društvena uređenja, toliko zapravo, da se čitatelj zapita, odakle poriv ili potreba da se takva zbirka napiše, da se o tome tako fokusirano progovori u stihu? U kakvom to društvu i vremenu živimo?

Košute su nastavak ili nadogradnja mog pjesničkog opredjeljenja kojeg sam zacrtao još u prvoj zbirci poezije Neonski bog mržnje. U zadnjoj pjesmi te zbirke koja se zove „U gulagu svojih misli“ nalazi se svojevrsni metaforički ključ za promišljanje mojeg stvaralaštva. Iz djela u djelo istražujem i kritiziram različite oblike moći i represije, ali shvaćam i pjesničko stvaranje kao tiraniju nad jezikom. Pisanje, paradoksalno, smatram i činom slobode i činom kontrole nad sobom i jezikom.

Ta paradoksalnost se dobro vidi u Košutama: zbirku-poemu možemo gledati kao tiransko oblikovanje stvarnosti kroz riječi, jer se jezik koristi u apsolutno kontoliranom obliku kako bi stvorio vlastiti svijet, a unutar teksta možemo pronaći kako žene i djevojčice kreiraju vlastiti jezik i koriste ga kao sredstvo preživljavanja i oslobađanja.

Svijet u kojem živimo i dalje je svijet patrijarhalnih hijerarhija i iracionalnih atavizama iz prošlosti, svijet kontrole i moći, u kojem svaka značajnija pobuna potlačenih biva ugušena i rezultira ponovnim jačanjem fašističkih tendencija.

Je li ruralno okružje nužno ili na neki način idealno za raskrinkavanje i dekonstrukciju patrijarhalnih narativa i okoštalih običaja? Može li se ovakva zbirka napisati, odnosno, mogu li lirski govornici biti pozicionirani u urbano okružje i jednako osjećati, misliti, govoriti?

Ruralno je okružje moj izbor jer sam prije svega odrastao u njemu i jer često živim u seoskim i oskudno nastanjenim mjestima. U ruralnom okružju negativne stvari lakše dolaze do izražaja i često „svi sve znaju o svakome“. S obzirom da koncept sela ne mari odveć za privatnost, ono je gotovo preteča distopijskog društva nadziranog kamerama.

Ruralna i slabije razvijena mjesta često snažnije reagiraju na svako percipirano zadiranje u njihove običaje, tradiciju i poredak. U takvim zajednicama socijalni nadzor i normativni pritisci djeluju intenzivnije nego u urbanim okružjima, a politički izbori potvrđuju ili reflektiraju patrijarhalne narative.

Svakako bi bilo zanimljivo reinterpretirati temu Košuta u urbanom ambijentu i sa pojedinim zakonitostima građanskog življenja. U urbanim sredinama se patrijarhalnost nešto bolje maskira, a svjedoci smo unazad nekoliko godina kako i sami umjetnici nisu imuni na mizogine, homofobne, te transfobne ispade.

Osobitost ove zbirke je da tekstovi nemaju naslova, što od zbirke čini svojevrsnu poemu, a sadržajno oblikuje kontinuitet jednog svijeta i društvenog uređenja. Lirska govornica, očekivano je ženskoga roda, ali je zapravo riječ o lirskom višeglasju, kolektivnom govoru, a javljaju se i konkretna imena Ivančica, Mirta, Morana... Otprilike od polovice zbirke eto nam i košute, koje za razliku od jelena nemaju rogove, kao simbol društvenog statusa i moći, nasilno su im oduzeti. Što je zapravo košuta u zbirci – metafora, simbol, preslika hijerarhije i moći iz svijeta prirode na ljude koji se još nisu sasvim udaljili od animalnih nagona?

Žene se u mnogim kulturama često povezuje s biljkama. Biljke se može ograničiti na određeni prostor, saditi, rezati, oblikovati, mogu pripadati nekom vrtu. U zbirci žene nose biljna imena, ali one su i košute, a patrijarhalni svijet pokušava kontrolirati i oblikovati njihove živote. Stoga su one u zbirci dvostruko naturalizirane. Subverzija se očituje u tome što biljke ne moraju biti pasivne, one se mogu širiti, rasti kroz pukotine, obnavljati se i preživljavati. Stoga žene u zbirci kroz jezik i pripovijedanje stvaraju vlastiti prostor otpora.

Košuta je sve to, metafora ženske ranjivosti i unutarnje snage u svijetu muškog autoriteta, simbol žena i djevojčica koje preživljavaju i oslabađaju se patrijarhalne kontrole, preslika hijerarhije i moći iz svijeta prirode na ljude koji još uvijek nisu potisnuli iracionalne i arhaične instinkte, ali i kostur poeme jer se iz nje grade daljni simboli, pjesničke slike, metafore, narativni odvojci kojima se istražuje subverzija. Sva metaforičnost ima svoje dvoslojno značenje koje je istovremeno i simbolično i realistično.

S obzirom na angažirano pisanje, očito smatraš da poezija i općenito umjetnost mogu promijeniti svijet u kojemu živimo ili barem sudjelovati u tim promjenama. S Đorđem Simićem priredio si antologiju regionalne queer poezije Rušenje četiri zida. Koliko je zapravo umjetnost jaka, koliko zidova može srušiti, je li i danas poezija na barikadama, kao nekada davno, u vrijeme totalitarnih režima, revolucija i otpora?

Zidove zapravo mogu rušiti zajednice onda kada shvate da su klasne razlike, a ne identiteti, ono što nas razdvaja. Ne vjerujem da umjetnost sama ima takvu snagu, ali može djelovati poput špatule kojom se može ostrugati vanjski sloj boje. Ona nam može pokazati gdje postoje pukotine, od čega je zid sačinjen i tko ga je podigao.

Okušao si se i u dramskoj umjetnosti, autor si drame znakovita naslova Vrli srednji vijek, koja je i nagrađena u Mostaru. Gaziš li i dalje isključivo pjesničkom stazom ili možemo očekivati još dramskog teksta, možda neka proza? Kakvi su ti planovi?

Moji dramski počeci sežu u osnovnu školu, prije aktivnijeg angažmana oko poezije i proze. Tada sam kao voditelj školske grupe Prirodnjaci pisao drame na teme pasivnog pušenja, alkoholizma, očuvanja okoliša. Bilo je to djetinje i nesavršeno, ali mi smo kao grupa te predstave izvodili na školskim priredbama i u Gradskom kazalištu Požega.

Kada sam najednom napisao dramu Vrli srednji vijek, zapravo sam pokušao napraviti nešto što će i dalje ostati u domeni poetskog izraza. Zamislio sam tu dramu prije svega za čitanje, iako sam upoznat s idejama ponekih srednjoškolskih profesora koji dramu žele uprizoriti sa svojim učenicima. Vjerujem da sam s tom dramom u neku ruku prikazao mehanizam povratka u mračno društvo netolerancije i tiranije, odnosno da sam kroz ironiju ocrtao svijet koji misli da je moralan, ali je zapravo primitivan i brutalan. Baš kao i Košute, drama ima snažna uporišta u arhetipskoj psihologiji, snažnu biblijsku strukturu i kritiku političkih i društvenih tiranija.

Imam u planu i nekoliko novih zbirki poezije, jednu dramu i roman, ali istovremeno tražim i izlaznu strategiju – da sam što manje dio scene, što manje ovisan o izdavačima i da imam što više kontrole nad novčanim tokovima, pregovaračkim pozicijama i procesom nastanka knjige od početka do kraja.

Ovo je tvoja treća zbirka koja se pojavljuje u e-izdanju, što bi moglo značiti da su ti dosadanja iskustva s BEK-om pozitivna. Što općenito misliš o promoviranju književnosti na novim medijima i kakva su ti očekivanja od ovoga izdanja?

Dobro je da postoji promoviranje književnosti na novim medijima i da je to besplatno, pogotovo onda kada znamo da mnoga izdanja ne završe u knjižnicama, ne dožive nova izdanja ili zbog manjka promocije i posljedično prodaje ostanu u skladišnim kutijama.

Zbog toga što Košute nisu otkupljene za knjižnice i što je čitateljstvo te knjige svedeno na komisije za nagrade, pokojeg kritičara i još rjeđeg pjesničkog entuzijasta, mislim da je ovo prilika da knjiga konačno bude dostupna većem broju novih čitatelja.

Više detalja o novom muškom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.