Neznani sluša svoju priču na dvoru kralja Alkinoja

Svijet je gori no što bješe jutros,
tužniji i mirniji.
Onī koji su daleko ostadoše maleni i kad dođoše,
kao ova rosa,
uroniše u naše pore, čvrsto se drže naših trepavica,
plutaju na vodi naših mrtvih osjećaja.
Izbičevan kišom, gol ležim naplavljen na obale,
jednu za drugom.
Jesam li dakle stigao?
Kad se stigne, svaka stvar je blijeda,
zatoči me prerušena, bit ću okružen onima koji su
se nadali
i koji su se srdili.
Drugu bih priču pričao da sam se spasio.
Riječi su brojne prije ikakva dolaska i poslije svakog odlaska,
svojom bujicom donose sve što vidim, te će mi 
izgledati kao prašina.
Ni jedna priča nije preostala da bude u priči ispričana.
Ne postadoh ubojica, premda su me moje ruke strahom
ispunile,
a um mi je u noći strahom ispunila dvojba.
Nisam spoznao koji je užas krajnji užas.
Izmakao sam bježeći, a sredstvo mi bijaše očaj,
strahovao sam od onoga tko me proklinje što otiđoh
krišom
poput tata što bježi od ubojica,
i sebi pripisah priču koja mi se nije desila.

(...)

Golan Haji