'Poezijom tražim svoj glas u stravičnoj kakofoniji'

Razgovarali smo s Asmom Azaizeh, palestinskom pjesnikinjom i novinarkom koja živi u Haifi, gošćom Booksine Revije malih književnosti.

***

Henrik Ibsen je prije 150 godina rekao da je zadatak pisca postavljanje pitanja, a ne davanje odgovora. Danas se takva konstatacija čini tek kao definicija iz  jednog vremena, lelujanje čitanja. Je li 'postavljanje pitanja' uopće važno pjesnicima?

Pitanje pitanja me donedavno uopće nije zaokupljalo. Govorim o onoj vrsti pitanja koja se može uobličiti bez upitnika, a ako postaju pitanja u gramatičkom smislu, u pravilu dolaze uz riječ 'zašto'. To se odnosi i na prva pitanja u životu i na sve ono što se nalazi u njihovom okruženju. Mene kao pjesnikinje bi se to, pretpostavljam, ipak trebalo direktno ticati.

Mislite li na fenomen pisanja, koji se može formulirati kao pitanje 'zašto pišem?'

Tako nekako. Mislim da me prošle godine na jednom književnom skupu netko pitao upravo to, zašto pišem. Ne znam točno što sam odgovorila, no to me ipak potaknulo da razmislim o tome što znače pitanja. Shvatila sam da je riječ o fenomenu koji se može podvesti jedino pod okvir subjektivnog. Naime, pjesnik može govoriti o tome što znače pitanja isključivo u kontekstu vlastita iskustva.

Nije li to ipak nešto drugo, nešto što nema veze s užasom koji ide uz izricanje samog pitanja? Hoću reći, samo pitanje 'zašto pišem?' može biti uvijek prisutno tek kao slutnja nečeg drugog, kao izvor frustracije. Ono nije artikulirano i postavljeno svaki put kada pisac piše. Uostalom, zašto pišete?

Činjenica da se ne sjećam što sam točno odgovorila kada sam upitana zašto pišem sada može poslužiti kao odgovor na to isto pitanje. Mislim da, kako prolaze godine, čovjek sve rjeđe postavlja pitanja koja su mu se u mladosti činila ključnima. Mislim na ona pitanja koja su izvor velikog mladenačkog nezadovoljstva, o svemu onome što uzrokuje patnju mladih ljudi koji misle. Rekla bih da je to sasvim prirodna stvar, klasičan proces sazrijevanja i pomirbe sa svijetom.   

U tom kontekstu vi kao pjesnikinja sigurno se nalazite u posebno osjetljivoj situaciji, gotovo shizofrenoj. Rađa li to u vama otpor?  

Mislim da znam na što ciljate. Naravno da uzrokuje otpor, i to posebne vrste. Politika i ideologija imaju toliko snažno djelovanje da se izgledi da se čovjek otrgne tom užasnom zagrljaju čine nemogućima. No bez obzira na to, ja se i dalje trudim, i to tako što se ne trudim. Isključivanje je u tom smislu poput katarze.

Čitajući vaše pjesme, dakako u prijevodima. stekao sam utisak da se u njima zrcali taj pokušaj oslobođenja. Nešto kao montaža ili igra samoobmane i spoznaje, eskapizma i društvene angažiranosti, gdje je granica između jednog i drugog gotovo izbrisana.

To se svakako zrcali u mojim pjesmama. Mislim da je riječ o nečemu što bih mogla nazvati pjesničkim dnevnikom, koliko god to na prvu čudno zvučalo onome tko je čitao moje pjesme. Naime, eskapizam koji ste spomenuli u mom slučaju je poput pjesničke strategije. On mi omogućuje da sagledam stvari s odmakom. Gašenje televizije i prestanak čitanja novina imaju ulogu paljenja svjetla. 

Jeste li bježali od osjećaja prisile da pišete onako kako bi netko drugi htio?

Da, ali ne samo od toga. Pobjegla sam od svijeta kako bih došla do sebe u svijetu. Ne govorim ni o kakvoj originalnosti ili sudbini pjesničkog poslanja, već naprosto o nužnosti pronalaska vlastitog glasa u stravičnoj kakofoniji. Ona je uzrok miješanja istine i laži. Stvari se više ne mogu odvojiti, nestaje mogućnost jasne definicije.

Jeste li doživjeli kritike zbog toga?

Naravno da jesam, ali moram reći da me uopće nije briga. Također, najviše će vas u takvom slučaju kritizirati upravo oni koji će vaše pjesme najmanje čitati. Takve ljude poezija najmanje zanima. Njima je književnost poput pukog alata, toljage u službi ideologije. Ali, kao što rekoh, nije me briga. Ti ljudi će uvijek biti tek kao buka koju valja utišati, buka koja zapravo i nije stvarna. I takvih ljudi ima svugdje, u Tel Avivu kao i u Zagrebu. Među njima je i mnogo pisaca, čak i onih koji se nazivaju pjesnicima.

Sad mi je u Zagrebu, primjerice, jedan lokalni pisac čestitao i značajno mi kimao glavom nakon što je saznao da sam Palestinka koja živi u Izraelu. Kao, čestitam ti na hrabrosti i na angažmanu. Pretpostavljam da je mislio na hrabrost što postojim i pišem. U svakom slučaju, smiješno, ali jednako tako i nevažno. Zato sam i oguglala na palestinske kritike zbog pomanjkanja angažiranosti. Vidjet ćemo kako će to završiti i tko će u toj igri pobijediti. Riječ je o nečemu što će živjeti još dugo nakon što svi mi nestanemo, možda do samoga kraja. Zato sam se i prikopčala na mitsko vrijeme, jer ovo historijsko je poprilično kontaminirano. Čime? Tko zna.