'Književnost mi je bijeg od politizirane svakodnevice'

Sahar Mandour (1977.) je libanonsko-egipatska književnica, urednica i novinarka za teme roda, društvenih pokreta i kulture u Libanonu, Egiptu i Palestini. Objavila je četiri romana. Trenutno radi u Bejrutu za Amnesty International kao istraživačica. Gostovala je na programu Revija malih književnosti – Sjedinjene Države Levanta kojeg su organizirali Booksa i Human Rights Film Festival. Odlomak njenog novog romana Mina objavljen je u Booksinoj antologiji Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju.

***

Proteklih dvadeset godina radili ste urednički posao u vodećem dnevnom listu na arapskom jeziku u Libanonu Assafir. Međutim, početkom godine novine su prestale s radom. Kako ste doživjeli slom vaših novina?

Upravo sam se vratila sa studijskog boravka u Londonu kad sam dobila vijest da će se novine ugasiti. U takvoj situaciji uvijek je najgora nesigurnost, a tu i nada igra važnu ulogu, u negativnom smislu. Ovakvi događaji u pravilu nemaju iznenadan i konačan kraj s kojim se čovjek mora pomiriti. Upravo suprotno, proživljavate stalnu mijenu, vaši snovi i vjera bivaju skršeni, a zatim dolazi do nenadanog buđenja nade u pozitivan ishod. Kreću govorkanja, na mjestu se izmjenjuju razni scenariji, 'prave istine', i zapravo nemate pojma što se događa. Riječ je o agoniji.

Poznato mi je o čemu govorite jer sam i sām bio zaposlenik jednih novina koje su došle do neminovnog kraja (Vjesnik). Mislim da je agonija zaista pravi izraz. Od stalnog iščekivanja nekakvog deus ex machina čuda do brige za egzistenciju. U mom slučaju to uključuje i gotovo polugodišnji rad bez primanja naknade…

Pa mi smo onda kolege po robovskom radu, čak su nam se i periodi uskladili! Dakle, sve vam je jasno. Šest mjeseci smo radili na kredit, nadajući se da će se stvari nekim čudom pozitivno riješiti. Pola godine sastanaka, šaputanja, osluškivanja… A onda dolazi konačni kraj, koji je šokantan iako nije neočekivan. Možda je, paradoksalno, baš zbog toga šok veći.

Kako je rad u novinama utjecao na vaš spisateljski rad?

Činjenica da sam u tim novinama provela čitav svoj radni vijek čini sve ovo teško podnošljivim. U tim novinama počela sam pisati 1998. godine, to je bio moj neočekivani prostor slobode. Naime, nisam počela kako to najčešće biva, s najniže stepenice, već sam igrom slučaja dobila kolumnu u kojoj sam mogla reći što sam željela, nešto u stilu a što kažu mladi? 

Upravo zato što sam bila tako mlada dobila sam mogućnost biti ono što jesam, za razliku od iskusnijih novinara i kolumnista koji su morali razmišljati o stvarima poput uređivačke politike. S druge strane, pisala sam o sebi, svom životu, svojim iskustvima. U tom smislu moja novinarska karijera ipak ima drugačiju putanju, može se reći da sam imala sreće. Sve do nedavnog kraja, dakako. Ipak, iako to zvuči blisko prostoru književnosti, ne bih rekla da je to književnost. Kod mene je književnost otpočetka bila prostor bijega, između ostalog i od novina.

Nekim piscima na Zapadu književnost je prostor političke borbe, prostor razračunavanja s eskapističkom svakodnevicom, snažno drmanje iz sna. Pretpostavljam da je u Libanonu situacija potpuno drukčija?

Da, gotovo suprotna. Ne samo da je svakodnevica politizirana, ona je politizirana u potpunosti. Svaki segment života je politički obojen, ne postoje zrakoprazni džepovi. U tom smislu i prostor književnosti u potpuno je drukčijem odnosu sa stvarnošću, ili sa stvarnostima. Zato kažem da je meni književnost bila prostor bijega, iako je dakako riječ o nemogućem bijegu.

Zapravo, ono što sam željela postići pišući svoj prvi roman (Nacrtat ću zvijezdu na Vienninom čelu, 2007., op.) jest ostvariti neku vrstu čišćenja, naivnosti. Željela sam osloboditi svoju protagonisticu od krajnje ideologizacije i politizacije, pojednostaviti stvari. Naravno, može se reći da je sam pokušaj krajnje naivan, ali mislim da je bio prikladan u tom kontekstu.

Odražava li se ta naivnost ili želja za pročišćenjem već u samom jeziku romana?

Svakako, i to u svakom smislu. Jer jezik, a govorim o formi, čak i o onome što se naziva stil, jest taj koji zapravo stvara stvarnost, naš svijet. Ovdje sam se morala suočiti i s problemom navike, rutine. Rad u novinama, koliko god ja inzistirala na nekakvoj slobodi, ipak zanosi autora u jednu stranu. Prava sloboda je tu iluzija. Kada je riječ o formi, određene zakonitosti tu će uvijek postojati, čak na razini gramatike i sintakse, pa sam se morala suočiti s osnovnim pitanjima što jezik jest i što može prenijeti. Kao i s glavnim problemom: što želim učiniti i zašto?

Mislite li da ste uspjeli postići tu naivnost, ili barem iluziju naivnosti?

Mislim da jesam. I to mi je bilo potrebno. To možda jest iluzija, no to zapravo i nije važno. Uostalom, ako ćemo pravo, a to možda nije ni potrebno naglašavati, fikcija je po samoj svojoj naravi iluzija. Jedino možemo govoriti o razinama iluzije i onome što želimo postići.

Je li riječ i o pokušaju stvaranja neke vrste jedinstva, cjelovitog svijeta romana u književnosti krajnje fragmentiranog društva?

Ne znam koliko poznajete političku sliku Libanona, no politička fragmentiranost u Libanonu dovedena je do krajnosti. Društvo ne živi podijeljeno, kako je to čest slučaj u drugim zemljama i društvima, već kao zbroj ogromnog broja međusobno sukobljenih strana. Zemljom upravljaju politički i vojni vođe, velik broj njih, a stanovnici su priklonjeni svojoj strani u svakom smislu, i to do kraja. Svatko čita svoje novine, svoje knjige i časopise, gleda televizijske emisije kojima upravlja njihova politička frakcija. Nekome tko ne poznaje situaciju, Libanon je nemoguće mjesto. Bejrut nije shizofren. On je mnogo, mnogo dalje od toga.

No u vašim je romanima Bejrut pravi protagonist. Možete li zamisliti odvajanje vaše proze od Bejruta?

Mislila sam da je to nemoguće. No nedavno sam si dopustila upravo takav eksperiment u romanu Mina. Moji romani međusobno se razlikuju prije svega po različitom postavljanju Bejruta kao mjesta definiranja svijeta. Zapravo, ne mogu zamisliti da živim bilo gdje drugdje. Bejrut će uvijek biti ono o čemu pišem, bilo da je riječ o imaginarnom Bejrutu ili onom stvarnom. No granica između njih, kao što sam već rekla, često je nevidljiva. Ja kao autorica radim to razgraničenje.