Poezija Martine Marinković

Donosimo pjesme Martine Marinković nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.

brod za Kongo

sanjala sam brod za Kongo
znojne crnce na palubi
modrom tintom bez rime ispisane
ukoričeno zrnje izgubljenih duša

sanjala sam rijeku Stiks
umorene prevarante koji plutaju kroz strofe
plivajući žohari, jedini preživjeli
grizu trula slova u podnožju kanua

sanjala sam Crno more
misaonu plovidbu u onostrano
poruku u boci što se trudno valom valja
lijes od stakla za neiskorištene riječi

kad sam se probudila
umrla je pjesma

kamen

na meni su nekoć plakali
razrezanih koljena skvičali
kao i četrdeset treće
kad potekla je gusta lavina
pa smrću iscrtala žile
zorom zagasitih suza

preko mene su stupale horde
protresale mi dubine
obrtale obale
pravdale se dinamitom
čupale mi stoljeća znanja
sačuvana samo za njih

s mene su trgali slojeve
ostavili kostur ukopan u moru
preoblikovali me za život
isklesali prazninu
utihnuli čvrstinu
i sagradili dom

htjedoše da vječno šutim
pa im sad iz zidova šapućem
da nikad nemaju mira

šutnja pupka

u hramu boga slona
na hladno tlo si legao
uz ravninu se opružio
s mramorom srastao
pupčanom vrpcom korijenje pustio
crno bijela fleka vjere postao

tišinu tijela oslonio si
o krhke stupove vjerovanja
i podupro ih sobom

u hramu boga majmuna
bojom zore takli su ti čelo
pomazanje za sretno putovanje
u kamenom domu neznanih figura
središte tvog tijela šuti
utroba ti preorana

od zapada do istoka
na svim jezicima plačeš
a tek na jednom moliš

u hramu bogova životinja
prinio si darove što mirišu na sumrak
iz samog sebe dugo klečao
u nijemosti se u krug granao
godovima kože pronašao put
ka zidinama ispunjenih želja

kasnije si mi šaptao o bogovima svojim
pred njima smo položili
tijela kao temelj