Začitavanje svih začitavanja

Tijekom 2015. godine naši bi začitavači svakog tjedna preporučili novu knjigu i tu nikad nije bilo muljanja, uvijek se radilo o knjigama koje je vrijedilo pročitati. Ipak, iz mora preporuka, izdvojili smo šest knjiga koje bi stvarno bilo šteta i sram propustiti:

Eleanor Catton: Luminari (Oceanmore)

Katarina Brbora: Iako blurb romana zvuči ponešto stereotipno za povijesni triler ili krimić, Luminari su mnogo više od toga, o čemu dovoljno govori Bookerova nagrada 2013. godine. Catton suvereno vlada materijom o kojoj piše te prikazuje novozelandsko društvo u jeku zlatne groznice (i zapravo svojim povojima) prekrasno autentično: tu je otužna kineska četvrt u kojoj žive tragači za zlatom na ugovor, pušionica opijuma koju vodi sin obeščašćenog trgovca svilom Ah Sook, na dokovima vladaju pomorski prijevoznici, a u gradu špekulanti, bankari, svodnici i hotelijeri, dok se u okolici još uvijek pronalaze Maori koji umjesto za zlatom tragaju za svojim svetim kamenjem, a sve to u jeku kampanje za parlamentarne izbore koji unose u roman zanimljivu političku dimenziju. (...)

Catton je 'bez šava' uspjela pomiješati nekoliko literarnih žanrova, stvoriti upečatljive i jake likove, te neuvriježenom strukturom za roman koji se bavi zločinom i tajnama napisati moderni klasik kojem će se čitatelji uvijek rado vraćati.

***

Etgar Keret: 'Pizzerija Kamikaze' i druge priče (Fraktura)

Luka Šipetić: Apstraktne, crnohumorne i zabavne priče pokazuju svu raskoš Keretovog talenta koji u svojim tekstovima obrađuje niz persona; od vozača autobusa, zaljubljenih adolescenata, djece agenata Mosada, vojnika, žrtava Holokausta, cirkusanata do slučajnih putnika, lažnih anđela, blagajnika u dućanu pored pakla i samoubojica koji se i u smrti dosađuju. Sve njih povezuje Keretov fantastični svijet, živa i pulsirajuća metafora za sve post-ideološke generacije koje, poput Keretovih likova, lutaju svijetom kao fragmenti, krnje misli. (...)

Keret iznova ispisuje jednu te istu priču, priču našeg čuđenja u svijetu, emocija i misli koje nam se javljaju kroz dan a da ih nismo ni svjesni. On ih zaustavlja, rasteže, oblikuje, pretvara u laži i fantazije samo kako bi ih učinio još stvarnijim, tako bolno očitim svima nama koji smo slijepi da bi ih ugledali samostalno. 

***

Karl Ove Knausgård: Moja borba I (Oceanmore)

F.B.: Moja borba ima snagu razornog uragana. Ne izgleda tako na prvi pogled, Knausgård priča o životu, obitelji, odnosima s roditeljima (u prvom dijelu otac je ipak centralna figura), bratom, prijateljima, piše o djevojkama, školi, u dva navrata vraća se u vrijeme nastanka knjige gdje piše o sebi – suprugu i ocu – dijeli s nama svoja razmišljanja o književnosti i glazbi. Sve su to naizgled posve normalne stvari pisane jasnim, direktnim jezikom očišćenim od svih ukrasa i sve ste vi to već negdje čitali ili vidjeli ili proživjeli, ali ne ovako. Ne na ovaj način. Knausgård je brutalan, iskren i uvjerljiv do granice podnošljivog. (...)

Ako ste od onih kojima ide na živce kad svi, ali baš svi govore o nekoj knjizi, bez obzira jesu li je čitali ili su samo čitali o njoj, službeno vas umoljavamo – u ovom slučaju to mirne duše možete zanemariti. Moja borba je potpuno drugačija vrsta remek-djela. Ne znamo još točno kakva, ali ne možemo dočekati drugu i sve preostale runde. Iako smo i nakon prve na rubu nokauta.

***

Karl Kraus: Posljednji dani čovječanstva (Disput)

F.B.: Prve tragove ove monumentalne drame možemo naći na stranicama časopisa Die Fackel ('Baklja' – Krauss ga uređuje i piše sve do svoje smrti) još 1908. – godinama prije početka Prvog svjetskog rata. Kad je potkraj lipnja u Sarajevu ubijen prijestolonasljednik Franz Ferdinand, Kraus je već bio spreman za svoj nesmiljeni dugogodišnji rat protiv rata. (...)

U Posljednjim danima Karl Kraus do u detalje razotkriva sve one sitne mehanizme koji dovode do sukoba, srozavanja cijelog društva na nulu, razotkriva nam ratne profitere, medije koji u pravilu raspiruju histeriju, nesnošljivost i mržnju, dvoličnost i bešćutnost političara, i tako redom. Prisutni su i glasovi razuma, ali kao i uvijek – teško ih razabiremo u zaglušnoj buci ratnih bubnjeva, a i kad ih se čuje bit će uglavnom shvaćeni kao izdajnički, suludi, ili i jedno i drugo. Sve smo to vidjeli i u naše vrijeme i još uvijek gledamo. Bili svjesni toga ili ne – mi uistinu živimo svoje posljednje dane. Kraj se malo otegnuo, ali to ništa ne mijenja na stvari. 

***

Emmanuelle Pagano: Vezivanja (Naklada Ljevak)

Vesna Solar: Vezivanja nisu ni esej, a niti realistički roman. Naprotiv, autorica je pronašla posve osebujnu književnu formulu: da bi opisala mnogostrukost ljubavnih vezivanja, ona napušta sigurnost granica žanra, pa čak i književnih rodova, te djelo stvara na granici poetskog i narativnog diskursa, a piše ga kao niz relativno nepovezanih fragmenata. Tako je 'stara' problematika ljubavi dobila posve suvremeno i postmoderno 'ruho'. (...)

Primarna vrijednost Vezivanja nije u progovaranju o onome o čemu drugi šute, već u govoru o onome o čemu se stalno govori i što nas se svih tiče, na inovativan način. O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, da citiramo Raymonda Carvera? Odgovor je u poetičnim opisima svakodnevnih situacija Vezivanja.

***

Georges Perec: Život način uporabe (Meandarmedia)

Ivan Tomašić: Kompozicija romana je puzzle jedne pariške zgrade. Pripovjedač nastoji prikazati cijeli svijet te nastambe, pri čemu skače s kata na kat, u podrume i stubišta, zavirujući u lonce i pripovijedajući priče o sadašnjim i prošlim stanarima. Zavidnom formalnom organizacijom (naoko partikularne priče iz jedne hipotetske zgrade) i ovećim dodatkom koji zauzima zadnjih stotinjak strana knjige (tlocrt, popis priča iz djela, indeks itd.), tekst nam nudi pregršt načina čitanja, obrtanja i preskakivanja (u našim je književnostima, primjerice, takvo pisanje najradikalnije proveo Milorad Pavić svojim Hazarskim rečnikom). (...)

Što je kompozicija vještije uređena, što su opisi detaljniji, popisi dulji, a dokumentaristički izvodi i citati vjerodostojniji, snažniji je paradoks koji tekst proizvodi. S jedne strane ostaje krajnje artificijelno djelo koje nas svakom rečenicom upozorava na svoju ćud, a s druge nam strane prilazi dojam života koje nadaje: na čitatelju je samo da ga složi.