Životna glazba ratnog bezumlja

Posljednji dani čovječanstva djelo je objavljeno 1922. Karl Kraus intenzivno je radio na njemu punih sedam godina, a prve tragove ove monumentalne drame možemo naći na stranicama časopisa Die Fackel ('Baklja' – Krauss ga uređuje i piše sve do svoje smrti) još 1908. – godinama prije početka Prvog svjetskog rata. Kad je potkraj lipnja u Sarajevu ubijen prijestolonasljednik Franz Ferdinand, Kraus je već bio spreman za svoj nesmiljeni dugogodišnji rat protiv rata. 

Izvedba drame, kako navodi autor u uvodnom dijelu, čiji bi opseg prema zemaljskom mjerenju ispunio otprilike deset večeri, zamišljena je za kazalište na Marsu – ovosvjetski kazališni posjetitelji, uvjerava nas Kraus, naprosto ne bi uzmogli izdržati. Da je u prvom redu riječ o drami za čitanje jasno je već i pri prvom pogledu na strukturu djela rasprostrtog na 660 stranica:

PREDIGRA: 10 prizora

I. ČIN: 30 prizora

II. ČIN: 33 prizora

III. ČIN: 46 prizora

IV. ČIN: 45 prizora

V. ČIN: 55 prizora

A tu je još i Epilog – Posljednja noć. 

Jasno, Posljednji dani čovječanstva izvode se uglavnom u skraćenim verzijama i premda smo od Prvog svjetskog rata udaljeni cijelo stoljeće, ovo, kako kaže prevoditelj S. Muhamedagić, remek-djelo bez premca i danas je aktualno. Svaki rat koji smo vodili prije i poslije 1914. u svojoj srži je isti. Iz ljudi izvlači ono najgore, a već u svojoj huškačkoj predigri dovodi do potpunog raspada svih moralnih vrijednosti. 

U Posljednjim danima Karl Kraus do u detalje razotkriva sve one sitne mehanizme koji dovode do sukoba, srozavanja cijelog društva na nulu, razotkriva nam ratne profitere, medije koji u pravilu raspiruju histeriju, nesnošljivost i mržnju, dvoličnost i bešćutnost političara, i tako redom. Prisutni su i glasovi razuma, ali kao i uvijek – teško ih razabiremo u zaglušnoj buci ratnih bubnjeva, a i kad ih se čuje bit će uglavnom shvaćeni kao izdajnički, suludi, ili i jedno i drugo. 

Sve smo to vidjeli i u naše vrijeme i još uvijek gledamo. U pojedinim prizorima Krausove epske drame dovoljno je samo zamijeniti imena aktera – radnja je zastrašujuće prepoznatljiva. Bili svjesni toga ili ne – mi uistinu živimo svoje posljednje dane. Kraj se malo otegnuo, ali to ništa ne mijenja na stvari. 

Valja spomenuti i da su Posljednji dani satkani od autentičnih novinskih članaka, uredbi, službenih priopćenja, dokumenata, prigodnih govora, proglasa, priopćenja iz onog vremena. Sam Kraus podvlači:

"Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati. Rečenice čija je bezumnost neizbrisivo upisana u uho prerastaju u životnu glazbu."

I još…

"Tragično je određenje mojih likova da moraju govoriti ono što su sami napisali te tako dolaze pred potomstvo koje ih je sasvim drukčije zamišljalo. Moja se zasluga ne sastoji u tome da sam nešto izmislio, nego u tome da se vjeruje kako sam ja to morao izmisliti, jer se ne vjeruje da se to može doživjeti."

Stvarni su i bezimeni prosjaci, gladni i osakaćeni što kao duhovi promiču prizorima dok, primjerice, Prvi i Drugi štovatelj Reichposta mudruju o ratu kao strogom i pravednom učitelju naroda, darovatelju dobročinstava, pobuditelju najplemenitijih ljudskih kreposti, prometejskom iznjedritelju svjetla i jasnoće.

Posljednje dane čovječanstva i naš je Krleža još 1929. prepoznao kao najistinitije među svim proturatnim djelima. Riječ da bi rekli. Krausova drama nad dramama svakako je jedan od najsjajnijih izdavačkih podviga i ne samo u ovoj godini. 

Delikatan posao prijevoda povjeren je Seadu Muhamedagiću koji je s velikim razumijevanjem djela, jezika i neskrivenog poštovanja prema autoru, u potpunosti opravdao očekivanja. 

Preporuka kategorije: pet zvjezdica!