Opijumska mora zlatne groznice

Walter Moody, mladi škotski odvjetnik u bijegu od obiteljskog skandala 1866. brodom pristiže u Hokitiku, novozelandski gradić kojeg mahom naseljavaju tragači za zlatom. I sâm odlučan da se obogati ispirući zlatni prah iz nekoć maorskih rijeka, već prvu večer nabasava na intrigu zakučastiju od vlastite obiteljske povijesti: u sumornoj sobi za pušenje još sumornijeg hotela Crown u kojem je odsjeo, sastalo se neobično društvo od dvanaest muškaraca kako bi međusobno razmijenili informacije o nizu neriješenih zločina. Najbogatiji čovjek u gradu i vlasnik najunosnijih rudnika zlata u okolici grada, gospodin Emery Staines, netragom je nestao, a iste se noći gradska prostitutka Anna Wetherell pokušala ubiti predoziravši se opijumom u čijem je gustom dimu redovito provodila svoje dane. Uza sve to, veliko se bogatstvo u obliku zlatnih poluga neobjašnjivo pronašlo u kolibi lokalnog samotnjaka Crosbieja Wellsa koji je jutro poslije Stainesova nestanka pronađen mrtav. 

Iako blurb romana zvuči ponešto stereotipno za povijesni triler ili krimić, Luminari Eleanor Catton mnogo su više od toga o čemu dovoljno govori Bookerova nagrada koju je Catton dobila 2013. godine. Za početak, centralni lik Waltera Moodya nije tipičan protagonist detektivskog romana: on ne slijedi tragove po Hokitiki, ne razgovara s očevicima niti je umiješan u bilo kakvu empirijsku znanost koja bi mu forenzički pomogla da razriješi zagonetku koja mu se nepozvana bacila pod noge. 

On se samo našao na pravome mjestu u pravo vrijeme te tako i prihvatio ulogu koja mu je dodijeljena posve slučajno: objektivnog promatrača koji je u prilici poslušati priče dvanaestorice muškaraca, svakog na svoj način umiješanog u događaje koji su potresli gradić na rubu svijeta. Možda upravo zato Catton u uvodu svoje likove astrološki raspodjeljuje u zvjezdane i planetarne znakove, a koji zapravo pogone glavnu radnju romana. 

I baš kao u horoskopu, svaki se 'znak' nadopunjuje i nadovezuje jedan na drugi u neizvjesnom plesu nebeskog mehanizma koji podsjeća i na satni. Veći dio knjige tako zauzima razgovor osumnjičenika u hotelu Crown, koji živahnoj dinamici priče doprinosi skačući iz jednog vremena događanja u drugo, otkrivajući svaki put dovoljno da Luminare pretvori u pravi page turner, ali s bogatim karakterizacijama likova i profinjenom dosjetljivošću koja ga daleko izdvaja od prosječne misterije smještene u 19. stoljeće. 

Osim toga, Catton suvereno vlada materijom o kojoj piše te prikazuje novozelandsko društvo u jeku zlatne groznice (i zapravo svojim povojima) prekrasno autentično: tu je otužna kineska četvrt u kojoj žive tragači za zlatom na ugovor, pušionica opijuma koju vodi sin obeščašćenog trgovca svilom Ah Sook, na dokovima vladaju pomorski prijevoznici, a u gradu špekulanti, bankari, svodnici i hotelijeri, dok se u okolici još uvijek pronalaze Maori koji umjesto za zlatom tragaju za svojim svetim kamenjem, a sve to u jeku kampanje za parlamentarne izbore koji unose u roman zanimljivu političku dimenziju. 

Zanimljivo je i primijetiti kako i njezina Hokitika, sa svojim konstantnim priljevom imigranata, 'novim' bogatašima i rasnom raznolikošću, ponekad podsjeća na priče o Divljem Zapadu i američkom snu, da bi se potom preobrazila u nešto izrazito engleski i tradicionalno, naglašeno odlascima gospode u lov ili na spiritističku seansu. 

Catton je u takvu atmosferu uspjela izvrsno utkati i neke žanrovske odlike gusarskog i fantastičnog romana koji priziva nešto od Ukletog Holandeza Fredericka Marrayata iako se Luminari teško mogu kvalificirati kao gotički horor usprkos svojim nadnaravnim elementima. U svakom slučaju, Catton je 'bez šava' uspjela pomiješati nekoliko literarnih žanrova, stvoriti upečatljive i jake likove, te neuvriježenom strukturom za roman koji se bavi zločinom i tajnama napisati moderni klasik kojem će se čitatelji uvijek rado vraćati.