Ljubav nas veže i spaja

Nakon što je prošle godine Meandarmedia objavila nagrađivani roman Adolescenti trogloditi suvremene francuske autorice Emmanuelle Pagano, ove smo godine dobili i prijevod njezinog novog djela Vezivanja. Iako su Adolescenti dobili prestižnu europsku nagradu za književnost, Vezivanja su zapravo znatno zanimljivije djelo, koje pokazuje da se autorica razvija i iskušava nove tehnike pisanja.

Vezivanja se, kako naslov ukazuje, bave međusobnim povezivanjima u ljubavnim odnosima. Ona se prvenstveno opisuju kroz niz malih dodira, koji onda prerastaju u emocionalnu vezu. Djelo pokušava vječnoj temi ljubavi prići s neobičnog aspekta: ljubav se shvaća kao veza u doslovnom smislu riječi, kao veza među tijelima koja vodi do veze među dušama, i obrnuto. Te su veze, dakako, iznimno složene, pa da bi opisala pokušaje povezivanja s drugima, autorica tu tematiku pokušava obraditi u svoj njenoj kompleksnosti. 

Sama ideja kao da je od početka osuđena na propast: kako zahvatiti i opisati mnogostruke aspekte ljubavnog povezivanja? Vezivanja, međutim, nisu ni esej, a niti realistički roman. Naprotiv, autorica je pronašla posve osebujnu književnu formulu: da bi opisala mnogostrukost vezivanja, ona napušta sigurnost granica žanra, pa čak i književnih rodova, te djelo stvara na granici poetskog i narativnog diskursa, a piše ga kao niz relativno nepovezanih fragmenata. 

Tako je 'stara' problematika ljubavi dobila posve suvremeno i postmoderno 'ruho': svaki se fragment bavi jednim, načelno svakodnevnim elementom vezivanja. Totalitet ljubavi dobiva se na temelju njezine fragmentarnosti; drugačije do njega nije moguće doći. Dočarati cjelovitost na temelju nepovezanih iskrzanih dijelova, to je doista postmoderni paradoks; u Vezivanju on zaista i funkcionira kao temeljna ideja na kojoj djelo počiva.

Djelo čine fragmenti koje međusobno povezuje tema ljubavi s jedne i poetičnost diskursa s druge strane. No, većina fragmenata ipak sadrži i neku malu priču, koja obično ima i poantu na kraju, a tematiziraju se najrazličitiji aspekti povezivanja: od upoznavanja, želje za prvim dodirom, prvog dodira, preko dubokog povezivanja, rastakanja veze u običnost do kraja veze, prijelaza veze u neku drugu vrstu odnosa, odbijanja, prekida i samoće. 

Nije moguće sve to dočarati prateći samo jedan ili dva zaljubljena para, pa se zato uvodi čitav niz pripovjedača: gotovo svaki fragment pripovijeda drugi pripovjedač. Ima, doduše, nekih glasova / pripovjedača koji se javljaju više puta, no nije moguće točno ustvrditi koji su to glasovi dobili pravo govoriti više puta. 

Bitno je tek da je svaki pripovjedač 'zatvoren' u svoj fragment te govori o onom elementu koji je njemu tada bitan, poput priče žene koja se zaljubila u muškarca jer joj je pružio ruku, a svi ostali su je ljubili u obraz. Time se stvara bahtinovska polifonija jer glasovi pripadaju najrazličitijim ljudima: tinejdžerima, mladim ženama i muškarcima, ne više tako mladima ženama i muškarcima, starcima, lezbijkama, homoseksualcima, izgledom krajnje neprivlačnim ljudima, da nabrojimo samo neke. 

U tom smislu Vezivanja govore i o nekim aspektima veza o kojima nije baš popularno govoriti, od homoseksualne ljubavi do odnosa u zreloj životnoj dobi, pa tako Pagano nastavlja rušenje tabua koje je započela u Adolescentima trogloditima.

No, primarna vrijednost Vezivanja nije u progovaranju o onome o čemu drugi šute, već u govoru o onome o čemu se stalno govori i što nas se svih tiče, na inovativan način. O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, da citiramo Raymonda Carvera? Odgovor je u poetičnim opisima svakodnevnih situacija Vezivanja.