Začitavanje: 'Kako govoriti o knjigama...'

Francuski sveučilišni profesor književnosti Pierre Bayard u Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali (VBZ, 2010.) priznaje da je Prustovu Potragu samo prelistao. Već sam naslov njegove knjige i Wildeov citat, u kojem dandy tvrdi da nikad ne čita knjige o kojima piše kritiku jer to u njemu budi predrasude, dovoljni su za početak burne rasprave.

Bayard kreće od teze da između (apsolutno) pročitane i (apsoulutno) nepročitane knjige postoji sivo područje koje je podijelio na knjige potpuno mu nepoznate, na one o kojima je nešto čuo, one koje je prolistao i one zaboravljene. Za vodiče tom sivom zonom odabrao je sve redom viđene literate i njihove likove. Knjižničar iz Musilova Čovjeka bez svojstava, koji nikad nije pročitao nijednu knjigu, ali suvereno vlada sadržajem svoje knjižnice ili klasik Montaigne, koji je pod stare dane zaboravio gotovo čitav svoj opus, uvode nas u Bayardovu kritiku svijeta čitača i nečitača. Slijede cinični Valery, orator čiji su najbolji posmrtni govori upravo oni o piscima koje nije čitao i Wilde, koji smatra da je u kritici kritičar centralna ličnost koja se ne bi toliko trebala opterećivatri samim objektom razmatranja. Romani Davida Lodgea služe pak Bayardu za prikaz odnosa akademskih krugova prema ukoričenoj svetinji.

Dok daje upute kako se snaći u situacijama koje zahtijevaju poznavanje određenih naslova da bi se sačuvao obraz, imidž ili posao, Bayard otkriva i napada status fetiša kojeg je knjiga zadobila u zapadnjačkom društvu. Za uspješno navigiranje literarnim univerzumom predlaže radije poznavanje kulturnog konteksta, tj. stvaranje svojevrsne unuarnje knjižnice u koju se onda može smjestiti naslov koji nismo pročitali.

Simpatični francuski profesor, koji se ponekad zna previše zaigrati s paradoksima, poziva nas da se oslobodimo tereta kulture i krivnje koju bi u nama mogla izazvati nepročitana knjiga. Da biste saznali je li taj poziv više satiričan ili ozbiljan pročitajte, hmmm, Bayardovu knjigu.

Srđan Laterza