Mihail Agejev/Mark Levi,
Roman s kokainom (Disput, Zagreb, 2013.; S ruskog prevela
Irena Lukšić)
Djela koja se bave problemom ovisnosti, svejedno je li riječ o drogama, alkoholu ili čak kocki, imaju magnetsku privlačnost i to za najširi dio publike.
Takve priče lako i brzo zadobiju aureolu kultnog djela. Pritom je malo važno je li riječ o ispovijestima bivših ovisnika, potpuno izmaštanoj priči ili djelima koja su kombinacija fikcije i proživljenog.
Mi djeca s kolodvora Zoo, ispovijest malodobne berlinske ovisnice Christiane F. (Vera Christiane Felscherinow), od 1979. kad je objavljena do danas, pročitali su milijuni mladih (i starih, jasno) širom svijeta. Nije uopće čudno pročitati ili čuti izjavu: to je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao/la. Nevažno je li osoba koja takvo što izjavi pročitala još barem dvadeset, pedeset, sto ili samo tri knjige.
Što je priča potresnija i šokantnija, a malo koja takva priča to nije, ima veću privlačnost.
Očigledno u tom propadanju, krajnjem poništavanju sebe, toj ekstremnoj autodestrukciji, ima nešto magično, nešto što privlači pozornost kao malo što drugo.
Teško ćete čuti da je netko zaspao od dosade gledajući
Rekvijem za snove (
Darren Aronofsky, 2000.). Na stranicama
IMDB-a blizu 400.000 korisnika priskrbilo je
Rekvijemu plasman u 250 najboljih filmova gdje trenutno drži vrlo visoko 76. mjesto. (
link)
Roman s kokainom Mihaila Agejeva (pravim imenom Mark Levi) objavljen je u Parizu kamo je, iz Istanbula, godine 1933. pristigao na natječaj za najbolja prozna djela ruske emigracije. Rukopis je, kao i sve ostale, primio kritičar Georgij Adamovič, te ga isključio iz natječaja jer isti nije bio potpisan šifrom, kako su propozicije nalagale, već imenom i prezimenom. Uglednom kritičaru Roman s kokainom se svidio pa ga je proslijedio uredniku časopisa Čisla, Nikolaju Ocupu koji stupa u kontakt s autorom, otkupi od njega prava i objavi ga u 10. knjizi za 1934. godinu.
Kratki roman Mihaila Agejeva privukao je pozornost kritike, a jedan od prvih koji je napisao osvrt o njemu bio je upravo Adamovič. Već 1935. uredništvo časopisa Čisla zamoli pjesnikinju Lidiju Červinsku da u Istanbulu pronađe autora i sredi s njim prava za knjigu. Červinska, koja je onamo odlazila u posjet roditeljima, pronalazi Marka Levija/Agejeva u umobolnici iz koje će ga ubrzo izvući van i čuti nevjerojatnu Levijevu životnu priču. Vrativši se u Pariz poetesa je ponudila novinama priču o neobičnom susretu, no nitko joj nije vjerovao ni riječi.
Godine 1936. Roman s kokainom izlazi u obliku knjige i postaje kulturni događaj godine. Kritičari ga porede s djelima Nabokova i Dostojevskog, ali rat već kuca na vrata, a kako ni od samog autora nema ni traga ni glasa, roman pada u zaborav.
Skoro pola stoljeća kasnije, 1983., prevoditeljica L. Chweitzer pronaći će Agejevljev roman u jednom antikvarijatu u Marseilleu, prevesti ga na francuski, nakon čega slijedi reprint na ruskom, te prijevodi na gotovo sve veće europske jezike.
Tko je tajanstveni autor? Novinari, knjiški ljudi, nagađali su tko bi se mogao kriti iza pseudonima Mihail Agejev. Červinskoj, koju pronalaze u jednom staračkom domu, opet nitko ne vjeruje. Po jednoj teoriji Agejev bi mogao biti Vladimir Nabokov.
Tajna je otkrivena tek devedesetih, nakon raspada SSSR-a i otvaranja do tad dobro čuvanih i javnosti nedostupnih državnih arhiva. To je ipak Mark Levi. Godine 1942. turske vlasti deportirale su ga u SSSR, nastanio se u Erevenu, glavnom gradu Armenije, gdje je na ondašnjem Erevenskom pedagoškom učilištu predavao njemački jezik i književnost. Umro je 1973., deset godina prije nego će njegovo djelo biti otrgnuto od zaborava.
Roman s kokainom podijeljen je na četiri dijela. U prva dva, Gimnazija i Sonja, Vadim Maslenikov pripovijeda o svojim školskim danima i ljubavnim zgodama. Neke od školskih drugova, čiji su komplicirani karakteri vrlo umješno napisani, bit će pronađeni u onim državnim arhivama i to, više-manje, pod točno onim imenima koja Levi i koristi u romanu.
Levijev Maslenikov, kako je to kritika podvlačila još tridesetih, u prvim poglavljima, pa i kasnije, neodoljivo podsjeća na A.M. Dolgorukog iz Mladića F.M. Dostojevskog. Vadim Maslenikov zasigurno ne spada u najsimpatičnije literarne likove u povijesti književnosti. Već na prvim stranicama nailazimo na silnu odbojnost koju ovaj mladić osjeća prema majci, staroj i neuglednoj ženi, pa on nipošto ne želi da netko od školskih kolega dozna da on ima ikakve rodbinske veze s tom sirotom staricom.
Gotovo mrzeći majku, iako mu ona ne čini ništa nažao osim što postoji, Maslenikov mrzi i samog sebe. U njemu grmi oluja suprotstavljenih osjećaja gurajući ga u stanje trajnog nezadovoljstva životom. Njegovi prijatelji uglavnom žive puno bolje od njega, a neki i na visokoj nozi rasipajući novce na kratkotrajna zadovoljstva. Nakon iskustva sa Sonjom, ženom starijom od njega i ljubavi koja ostaje nerealizirana i nedorečena, Maslenikov se nađe u ponešto drugačijem društvu.
Njegovi novi prijatelji ovisnici su o bijelom prahu, pa slab kakav već jest, i on ubrzo propada u kokainsku izmaglicu. U trećem i četvrtom poglavlju, Kokain i Misli, svjedočimo propadanju ovog mladog, nesretnog čovjeka. Vrlo detaljni i uvjerljivi opisi iskustva s kokainom temeljeni su na stvarnom iskustvu autora Marka Levija, a o čemu je u Istanbulu pričao poetesi Červinski – ženi kojoj se nije vjerovalo.
Bitna razlika je u tome što je autor prebrodio sve svoje krize i dočekao mirnu, vjerojatno i dosadnu, duboku jesen svog života u Erevenu.
Kolikogod mi preporučivali Roman s kokainom kao vrijedno književno djelo, valja ipak reći da je priča o životu Marka Lazareviča Levija, posebice period do 1942., zanimljivija od njegovog, danas već kultnog djela.
Roman s kokainom tiskan je u višemilijunskoj nakladi, doživio je kazališno (2004.) i filmsko uprizorenje (2012.), a odnedavno ga, evo, možemo čitati i u hrvatskom prijevodu.
Preporučujemo bez krzmanja.
