Začitavanje: 'Osjećaj kraja'

Julian Barnes, Osjećaj kraja (V.B.Z., Zagreb, 2013.; Preveo Borivoj Radaković)

Kad 1984. Julian Barnes nije dobio Bookerovu nagradu za Flaubertovu papigu, mnogi su se našli iznenađeni; kasnije je ispalo da se radi o jednoj od najvažnijih knjiga engleske postmoderne. Možda se autorovo eksperimentiranje pripovjednim tehnikama tad žiriju činilo odviše neobičnim. Danas su se stvari promijenile, a Barnes je 2011. dobio prestižnu nagradu za roman Osjećaj kraja.

No, nisu se promijenili samo članovi žirija nego i Barnesov način pisanja. Osjećaj kraja tako se čini početkom neke nove faze njegovog pisanja, u kojoj se vraća tradicionalnijem načinu pripovijedanja nego u svojim ranijim djelima. Ipak se i dalje bavi pitanjima kojima se zanima postmoderna: zanima ga način na koji naša varljiva sjećanja tvore identitet. Priča je ovdje u prvom planu, a podijeljena je u dva vremenski vrlo udaljena dijela.

Prvi dio priča o gimnazijskim danima Tonyja Webstera, glavnog junaka, na kojeg osobit dojam ostavlja druženje s Adrianom Finnom, dječakom izuzetne inteligencije sklonom filozofiji. Nakon završetka škole, Finn odlazi na prestižni Cambridge, a Tony na sveučilište u Bristol, gdje upoznaje Veronicu, djevojku s kojoj počinje ljubavnu vezu. Jedan vikend proveden s Veronicinom obitelji ostat će mu u neugodnoj uspomeni, a njihova veza uskoro završava. Kasnije Tony saznaje da se Finn zaljubio i oženio Veronicom, a zatim, nekoliko mjeseci nakon toga, odjekne vijest o njegovu samoubojstvu. Drugi dio romana odvija se četrdeset godina kasnije: Tony je umirovljeni činovnik, rastavljen, i ima kćer. Njegov nezanimljiv i miran život prekida obavijest odvjetnika da je Veronicina majka preminula i ostavila mu 500 funti i Finnov dnevnik. Pokušaj da dođe do dnevnika Tonyja će navesti da ponovno stupi u kontakt s Veronicom, a to će dovesti do preispitivanja sjećanja i nenadanih otkrića o sebi i Finnu…

U samoj se priči knjige ne događa mnogo toga; sve se vrti oko nekoliko ključnih trenutaka. Ono što Barnesa doista zanima istančano je psihološko prikazivanje jednog posve običnog čovjeka, Tonyja, čiji je životni moto "ne petljati previše sa životom". Zbog toga ga neki kritičari povezuju sa Henryjem Jamesom, ali lik Tonyja ne čini prvenstveno zanimljivim njegov unutarnji život, nego promjenljivost, nestalnost i nepouzdanost tog života. Svoj identitet Tony gradi – kao, uostalom, i svi mi – na nekoliko ključnih događaja iz prošlosti. Ono što ga s tom prošlošću povezuje je sjećanje, koje se u prvom dijelu romana prikazuje kao dato i neproblematično, ali ga potraga za Finnovim dnevnikom najednom posve iskrivljava: Tony se počinje sjećati događaja koje je posve zaboravio, a neki nepotpuni dokumenti bacaju novo svjetlo na njegov odnos s Finnom i Veronicom. Ukratko, Tony je suočen s velikom krizom: ako je izgradio svoju ličnost na sjećanjima koja su se pokazala nepouzdana i djelomična, onda čitav njegov identitet dolazi u pitanje.

A to je ključna problematika koju Barnes razrađuje: kako mi to izmišljamo sami sebe. To je naglašeno Tonyjevim pripovijedanjem u 1. licu: njegova ograničena perspektiva pripovijedanja stvara dojam 'zatvorenosti' u samog sebe i vlastita sjećanja; pomoći izvana nema. On je iskren pripovjedač, ali je nepouzdan.

Osjećaj kraja je kratak roman, svega nekih stotinu i pedeset stranica, a ta mu kratkoća omogućuje koncentraciju na ključne trenutke i stalnu napetost koja čitatelja navodi da ga pročita u dahu, gotovo kao krimić. Jer to u neku ruku i jest detektivska priča, samo potraga za istinom ne završava konačno, jer konačna istina o prošlosti ipak nije moguća. No potraga je, naprotiv, nužna, jer bez nje ne postojimo ni mi sami.

Vesna Solar