Ako ste mislili da ćete ostati uskraćeni za najbolje knjige 2024. godine Booksinih suradnica i suradnika – prevarili ste se: slijedi ogroman popis od čak 48 knjiga po kojima ćemo pamtiti prethodnu godinu, koje su je obilježile i koje baš baš možemo preporučiti!
Booksine smo autorice i autore pitale da izdvoje do 3 naslova uz vrlo kratko objašnjenje, a kao i dosad, jedini je uvjet da su odabrane knjige pročitane u 2024. godini; ograničenja vezanih za jezik, godinu izdanja, izdavača nije bilo. Dakle, budući da je izbor praktički potpuno slobodan, popis koji slijedi doista je za svakoga od nas najbolje od najboljega iz prethodne godine!
Krećemo, abecednim redom.
Namik Kabil, Beskućnik, Fraktura, 2024.
Glavna karakteristika ove knjige jeste njena skromnost. U pitanju je najpre jedan ozbiljan ironijski otklon prema sebi i sopstvenoj porodici, ali koji ne ide prema nekakvoj perverznoj samomržnji vajningerovskog tipa, naprotiv. Radi se o jednom ozbiljnom sagledavanju stvarnosti i njenom razumevanju naknadnom pameću koja nije lišena ljubavi, štaviše.
Ovo je knjiga uspomena, svojevrsna fatiha za jedno vreme, jedan grad, pa možemo tako reći i za jednu zemlju, bez namere da Namiku Kabilu poturamo jeftinu jugonostalgiju od koje danas mnogi vampirski žive. Njegova priča o Trebinju, o mogućnosti Trebinja koja je kao neka izmaštana teritorija nekada postojala između konstantnih nepostojanja iste takve mogućnosti, kao nešto što bi trebalo da nas obaveže na slična nastojanja u budućnosti jer kako ova knjiga dokazuje bez namere da išta dokaže tada je, k vragu, bilo bolje, prosto bolje, i ljudi se nisu ubijali, nisu se proterivali i nije fukara vladala. Naravno da je sada kasno za to. Tim pre čitajte Beskućnika jer to smo, kako je govorila pionirska pesmica, svi mi.
Marko Pogačar, Ponoćni glagoli, V.B.Z., 2023.
Marko Pogačar se u ovoj knjizi zanima za tri stvari: zvučne figure poezije – asonance, aliteracije i slik/rima; dadaizam, odnosno ozbiljno pojednostavljenje jezika koje ide ka slogovnoj redukciji te igre rečima koje su od dadaizma ravnopravan deo „visoke“ odnosno „lepe“ književnosti; i treće – formalna struktura kako pojedinačnih pesama tako i čitave zbirke.
Još jedna od karakteristika ove zbirke su tautologije, na primer: „uvijek je uvijek“, „sjever je sjeverno“, što je takođe odlika dečjeg načina razmišljanja. Za odrasle osobe tautologije su čista besmislica, logička greška, naivnost, ali za Ponoćne glagole one su veselost, zagledanost u sebe, ogledalo sveta koji je sam po sebi besmislen i opustošen. Uvodeći dadaizam u svoju poeziju, Pogačar u nju uvlači valere koji joj nisu bili svojstveni. Ponoćni glagoli su, ako smem da ih uporedim, neka vrsta kabaretskog nastupa, program zabavnog karaktera u kojem je svako ludiranje dozvoljeno, čak i poželjno. U kojem nema više zapitanosti o smislu, već samo konstatacija ruševina i ples nad njima, ples sa životinjama koje će, nadam se, preživeti i nadživeti čoveka.
Dejan Popov, Formalin, Partizanska knjiga, 2023.
Roman se bavi istorijom izmišljenog banatskog sela Poljane. Naselje je osnovano 1919. nakon Velikog rata a danas je, kako priča veli, na umoru. Degradaciju pratimo kroz istoriju porodice Tadin koja je u selu od osnivanja. Priča se odvija unazad od sedamdesetih godina dvadesetog stoleća, pa sve do Prvog svetskog rata, da bi se zaključila epizodom iz savremenosti u kojoj je sumirana količina propasti svojstvena svim našim selima, bilo da su u Banatu, Baranji, Slavoniji, Sremu, Gorskom Kotaru, Šumadiji, Posavini i ma gde drugo diljem bivše Jugoslavije.
Ono što je najlepše u romanu jeste ideja da se kroz literaturu gradi sećanje koje je ako je verovati Bulgakovu, zauvek. Jasno je da iz perspektive današenjeg sveta optimizam šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoleća izgleda kao utopija, ali to vreme je postojalo i u Formalinu nije idealizovano, naprotiv. Prikazano je u svim svojim valerima i kontroverzama, upravo onako kakvo ljudsko trajanje i jeste. Ali Formalin je dokaz da je to vreme odista postojalo. Da je opipljivo i da koliko god melanholični spram njega bili, ono nas je formiralo. Ono je od nas učinilo ono što jesmo i kad smo dobri,a bogami i kad nismo.
Roland Barthes, Album: Unpublished Correspondence and Texts, prevela Jody Gladding, priredio Éric Marty, Columbia University Press, 2019.
Kako ističe Éric Marty u predgovoru, ne trebamo očekivati da ćemo u ovom albumu neobjavljenih korespondencija i tekstova pronaći išta nalik autoru, ikakvu biografsku cjelovitost Rolanda Barthesa. Kolekcija, koja obuhvaća širok odabir tekstova od 1930-ih do Barthesove smrti, organiziranih kronološki, tematski i prema korespondentima, divan je pogled koji ipak povraća nešto od u povijesti izgubljenog, dajući nam kratke poglede u njegov privatni život.
Ralph Webb, Strange Relations. Masculinity, Sexuality, and Mid-Century America, Scepter, 2024.
Objavljena u prošloj godini kao druga knjiga mladog britanskog pjesnika Ralpha Webba, Strange Relations pogled je u književne i biografske pregovore i vizije neheteronormativnih seksualnosti i odnosa u isprepletenim životima četvero američkih književnika – Tennesseeja Williamsa, Carson McCullers, Johna Cheevera i Jamesa Baldwina. S fokusom na problem maskulinosti i muške seksualnosti u Americi sredinom 20. stoljeća, obilježenog općom homofobijom i mizoginijom, Webb vješto prepliće analitičko iščitavanje djela ovih književnika kao i romaneskne vinjete njihovih biografija.
Mircea Cărtărescu, Solenoid, Fraktura, 2022., prijevod Goran Čolakhodžić
Kao u sjajnoj metafori na početku Solenoida – o zalutalim paucima i ljudima žednima istine – Mircea Cărtărescu ovim romanom trga mreže i prelazi u novu dimenziju književnosti. Tamo, pod ružičastim nebom Bukurešta i u crnom labirintu zemlje, u tihom ludilu i raskošnom geniju Cărtărescuova protagonista, introvertiranog učitelja rumunjskoga – tamo se događa Solenoid. Studija samoće, spomenik mašti, knjiga koja se iznova ispisuje dok je čitaš; roman-svjetionik. Ako književnosti bude i za tisuću godina, Solenoid će nad njom jednako svijetliti, jednako je navigirati kroz prostranstva, kroz pličine i pogibelji.
Goran Glamuzina,Tihe kuće, Naklada Ljevak, 2024.
Zbirka priča Gorana Glamuzine elegantnim škljocem otvara vrata šest kuća, šest mikrokozama, šest obitelji u kojima se tiha dosada života zamućuje traumama djetinjstva, grubih ljubavi, prekinutih prijateljstava i nasilnih smrti. Tihe kuće često uopće nisu kuće, nego zatvorske ćelije, javni WC-i i bolničke sobe, kroz čije špijunke motri i pripovijeda glavna junakinja, iz priče u priču nova, a ista. Snažno i mučno žensko iskustvo ispisano je jezikom koji posuđuje od velikanki Marguerite Duras, Alice Munro i Lucije Berlin, gradeći pritom vlastitu kuću, s prozorima blijedog svjetla i duboke tame.
Iz korpusa balkanske književnosti pomenuo bih knjigu drama rumunske autorke Elize Wilk Zelena mačka i druge drame jer su maštovite i namenjene omladinskoj populaciji. Izdvojio bih izuzetnu novelu kiparske autorke Konstantije Soteriju koja piše na grčkom Aiše ide na odmor (Treći trg, prevod Saša Đorđević). U fokusu je intimna drama Grkinje Eleni (nakon udaje dobija ime Hatidže) udate za Turčina koji gine tokom prvog naleta turske invazije Kipra. Sažeta a slojevita naracija u kojoj se prepliću liričan stil, dijalekatski govor (u srpskom izdanju dočaran govorom Istočne Srbije), narodna verovanja i etnomuzikološko nasleđe. Lako ju je nazvati antiratnom, a u stvari to je proza iznikla iz podneblja nepremostivih podela koje slika diskretno, bez patosa, aktivizma i didaktike.
Od mejnstrim autora na postjugoslovenskim scenama izdvojio bih Bečki roman Dragana Velikića (Laguna) i Rat Miljenka Jergovića (Fraktura), kao ciklus kratkih priča. Velikić je od privatne porodične traume oblikovao oštar i dubok sken austrijskog miljea koji čuva netaknutom nevidljivu podelu na klajnbirgere i emigrante, i kad su im boja kože i verska ubeđenja „neuznemiravajuće“ slični domaćim. Beč je prikazan kao pravno uređena sredina u kojoj je moguće sistem naštelovati da radi u korist onoga ko sistemom upravlja ili ko zauzima privilegovan položaj. Rat predstavlja prijatno iznenađenje i uspešan iskorak skribofilnog autora ka Kafki, Borhesu i narodnoj pripoveci, poetici sažetosti kratke priče i ka fantastici lišenoj hronotopa i povesti devedesetih.
U istom kontekstu bih pomenuo knjigu kratkih priča skopskog autora Đorđija Krstevskog Druga strana (Treći trg, prevod Milena Ilić), kao solidan primer palete žanrovskog pisma, fantastike, jeze i zagonetnog. Pomenuo bih i knjigu putopisne proze Trinaesti mesec slovenačke antropološkinje Nataše Rogelja (Geopoetika, prevod Jelena Dedeić), koja se i narativno i analitički bavi fenomenom „morskih nomada“. To su većinom penzioneri iz Evrope i sveta koji plove i žive na moru, odnosno koji su stacionirani u Istočnom Mediteranu, zbog klime i povoljnih cena.
U posebnoj kategoriji bih izdvojio romane dve nedovoljno poznate autorke iz Srbije, Svetlo trojstvo Marijane Čanak (Laguna) i Stolica bez naslona Danijele Repman (Treći trg). Marijana Čanak je najneobičnija autorka koja se pojavila u Srbiji u poslednjih nekoliko godina. Na sebe je skrenula pažnju romanom Klara, Klarisa koji je ove godine postao i pozorišna predstava i jako dobrom knjigom priča Put od crvene cigle. Svetlo trojstvo je iznenađujuće eksplicitan erotski roman o konsenzualnoj vezi jedne devojke i dva mladića pisan profinjenim senzibilitetom. Manje mi je seo/legao od prethodnih naslova, ali ga vredi istaći. Stolica bez naslona je proza prerade traume porodičnih odnosa (recimo odrastanje uz zaostalog brata i majčinu depresiju), koja donosi za ovu autorku sve veštije autorefleksivno i lirično pripovedanje. Nijedan od ova dva romana nije uvršten u širi izbor za NIN-ovu nagradu.
Annie Lord, Notes on Heartbreak, Trapeze, 2022.
Nefikcijska knjiga kolumnistkinje britanskog Voguea koja, uz esejistička zapažanja i reference na druga dela, opisuje proces kroz koji je prošla kada ju je ostavio dugogodišnji dečko, naizgled neočekivano, na ulici nakon nekoliko pića u gradu. Autorka se vraća u prošlost, prisećajući se svega što je raskidu u stvari prethodilo, ujedno idući napred. Knjiga je očaravajuća čak i ako vas niko nije upravo ostavio jer govori o večnoj temi muško-ženskih odnosa, zapravo, o ljubavi.
Kejt Šopen, Buđenje, Alfa, 2006., prijevod Ivan Ott
Kratak roman koji možda nije savršen, ali koji je ostavio veoma jak, ličan utisak na mene, kao da je njegova junakinja Edna stvarna, kao da postoji tu negde, u paralelnom ili čak ovom univerzumu, mada više ne postoji ni u svom fikcionalnom svetu. Napisan je još 1899, od tada se mnogo toga promenilo, ali mnogo toga i nije. Radnja ima načelne sličnosti s Gospođom Bovari, ali poente Kejt Šopen su drugačije – iskrenije, nežnije, ličnije.
Komad malog, Eliza Clark, OceanMore, 2023., prijevod Mirta Jurilj
Irina je junakinja koja je osetila nešto od onoga što su osetile junakinje prethodne dve knjige iz mog izbora i koja je rešila da uzme stvar u svoje ruke – pretvorivši se, na kraju, u čudovište. Istovremeno osnažujuće i zabrinjavajuće, Komad malog je tematski zaista osvežavajuć roman uverljive, ali i nedokučive karakterizacije (pojedinca i društva) i radnje koja vam ne daje da ga ispustite iz ruke. Uskoro više na ovom portalu.
Claudia Cravens, Lucky red, The Dial Press, 2023.
Lezbe i vesterni su naoko dvije nepovezive stvari. Ali američka autorica Claudia Cravens je veoma vješto i, što je najvažnije, zabavno, u svom debiju prekršila pravila klasičnog vesterna. Junakinja je povučena djevojka Brigitte koja spletom nesretnih okolnosti postaje zaposlenica bordela koji vode žene. Pritom se zaljubljuje u pridošlu gunslingericu i pljačkašicu i shvaća da želi nešto bolje i uzbudljivije od prostituiranja – život u bijegu od zakona. Knjiga koja će vas zalijepiti za kauč, ali i pokazati kako itekako postoji još svježih reinterpretacija književnih konvencija.
Robert McFarlane, Gore uma, Vuković i Runjić, 2022., prijevod Dinko Telećan
Iako se bavi poviješću planinarenja, geologije i evolucije ljudske percepcije planina, Gore uma (odličan prijevod Dinka Telećana) napisana je kao napeti, avanturistički roman. Zbog toga, kao i odličnog seciranja ljudske prirode kroz njeno suprotstavljanje nadnaravnoj snazi prirode, podsjetila me je na knjige legendarnog Brucea Chatwina. Nije čudo što je te 2003., kad je prvi put objavljena kao autorovo debitantsko djelo, osvojila nekoliko uglednih britanskih nagrada.
Dijana Matković, Zašto ne pišem, Naklada Ljevak, 2024., prijevod Anita Peti-Stantić
Autorica se bavi temom koja mnogim (lijevo deklariranim) autorima promiče – kako klasni status (čitaj: siromaštvo i nepoželjno podrijetlo) utječe na mogućnost bavljenja pisanjem? Puno je tu (s pravom!) ogorčenosti,srama i oštre (samo)analize književne scene, ali Matković spretno isprepliće osobno s javnim kroz doziranje teorije autora poput Marka Fishera i istraživanja koja potvrđuju njena iskustva. Ako ste pisac ili bilo koja vrsta kulturnog radnika, obavezno pročitajte.
Počasni spomen: Yukio Mishima, Life for sale; R.F. Kuang, Žuto lice; Jason Pargin, I’m Starting to Worry About This Black Box of Doom.
Enver Krivac, Osamotne okolnosti, V.B.Z., 2023
Teško je odrediti što bi bio ovaj tekst, a još teže što ne bi mogao biti. Strip, zbirka priča, karikature, poezija, verbo-vizualni epigrami, ukoričeni časopis i tako unedogled. Krivac je svojim začudnim i neočekivanim spajanjem različitih medija do krajnosti proširio mogućnost teksta i slike, ali i knjigu kao predmet. Rezultat je bogato izdanje Osamotnih okolnosti koje donosi četiri broja fiktivnog časopisa, zapravo eklektičnog umjetničkog djela u kojem se izmjenjuju beskrajno zabavne priče, pjesme i stripovi nadrealističke i apsurdističke provenijencije.
Hevré Guibert, Lud za Vincentom, Domino, 2011., prijevod Saša Sirovec, Zlatko Wurzberg
U francuskom originalu objavljen 1989., a na hrvatski preveden 2011. u izdanju Domina, Lud za Vincentom kratak je roman pisan kao dnevnik, ali ne kronološki, nego retrospektivno, od Vincentove smrti do prvog trenutka kada ga je pripovjedač vidio. Ludost za Vincentom ili ludilo koje je Vincent prouzrokovao tjera pripovjedača da ispiše neke od najmaničnijih stranica književnosti i da tom pisanju povjeri vlastito iskustvo svjestan da će mu ga jezik u potpunosti izmijeniti.
Mario Vargas Llosa, Surova vremena, Vuković & Runjić, 2020., prijevod Dinko Telećan
Surova vremena u izdanju Vuković & Runjić pretposljednji su roman Maria Vargasa Llose. Roman se bavi poviješću Gvatemale, centralno američke države koja je postala žrtvom američkih političkih i ekonomskih pretenzija nakon što je Edward Bernays, propagandist kompanije United Fruit, izmislio komunističku prijetnju u toj državi kako bi potaknuo državni udar predvođen CIA-om i omogućio bolje uvjete za eksploataciju ljudi i prirode. Pogled prema bliskoj budućnosti i manipulaciji dezinformacijama popravlja gorak okus nakon autorove zbirke eseja Civilizacija spektakla.
Madeline Miller, Song of Achilles, Ecco, 2012.
U prošloj godini sam konačno uspio pročitati jednu od poznatijih knjiga queer young adult književnosti – Song of Achilles. Riječ je o romanu koji prati književni predložak Homerove Ilijade te nam nudi romanesknu priču u čijem se srcu nalazi ljubavni odnos između Ahileja i Patrokla. Iako je većina čitatelja upoznata sa sadržajem Ilijade, pa tako i svršetkom ovog romana, teško je suzdržati se i ne pustiti suzu na samom kraju. Od poznanika sam već čuo da ga je ovaj roman vratio knjigama i čitanju, tako da vjerujem da je Song of Achilles savršena preporuka za one kojima je potrebna knjiga koja će ih ponovno vratiti čitanju.
Camila Sosa Villada, Loše djevojke, Domino, 2024., prijevod Nikolina Židek
Prvi roman argentinske autorice Camile Sosa Villada govori o trans djevojkama koje se bave seksualnim radom u parku Sarmiento u Córdobi. Ovdje je riječ o svojevrsnom autofikcijskom, fikcionalnom bildungsromanu, gdje je nelinearni narativ o autoričinom odrastanju vješto isprepleten s elementima magičnog realizma. Važnost ove priče leži u zajednici koju trans djevojke iz parka Sarmiento stvaraju jer zajedništvo ovim djevojkama pomaže u njihovim individualnim i kolektivnim borbama. Borba s vlastitim tijelom, siromaštvom i marginaliziranosti u društvu obilježava ove djevojke, a udarac sustavu koji ih potlačuje pružaju kroz solidarnost, prijateljsku podršku i ljubav.
Édouard Louis, Raskrstimo s Eddyjem, OceanMore, 2019., prijevod Ita Kovač
Prvijenac jednog od najpoznatijih autora suvremene francuske književnosti, Édouarda Louisa, i dalje ostaje među boljim autorovim djelima. Kao što se iz samog naslova može zaključiti, ovaj roman govori o autorovom bijegu od prošlosti, djetinjstva, vlastite obitelji odnosno raskrštavanju sa starim identitetom i pronalaskom nove slobode izvan ruralnog sela na sjeveru Francuske gdje je odrastao. Zlostavljanje koje je Louis pretrpio zbog toga što je gay muškarac glavni je pokretač ovog romana, a ono što autora nagoni pisanju pokušaj je osvećivanja nanesenih nepravdi kroz pripovijedanje o njima.
Danilo Kiš, Bašta pepeo, Prosveta, 1965.
Možda je pomalo neobično priznati da sam Danila Kiša "otkrila" tek nedavno, ali bolje ikad nego nikad, zar ne? Prvo sam se oduševila nad njegovom Grobnicom, a zatim sam, po preporuci i s velikim očekivanjima, u ruke uzela Baštu i pepeo. Ovaj roman, smješten u vrijeme Drugog svjetskog rata, kroz niz epizoda pripovijeda priču odrastanja dječaka Andreasa tijekom političkih previranja, ali s naglaskom na njegovu intimnu priču. Ono što me najviše dojmilo jest Kišova poetičnost kojom je izgradio jedan prekrasan literarni svijet unatoč teškoj temi.
Lidija Dimkovska, Edinstven matičen broj, TRI, 2023.
S druge pak strane, s radom Lidije Dimkovske poprilično sam upoznata, a njezin Edinstven matičen broj sam s iščekivanjem čekala da dođe na police fakultetske knjižnice. Knjiga je to koja odiše spisateljičinim stilom, bavi se temama egzila, politike i identiteta, prisutnim i u njezinim ranijim djelima. Te kompleksne teme Dimkovska postavlja u jednu, na prvi pogled, uobičajenu obitelj u kojoj glavna junakinja Katerina pokušava otkriti potisnutu priču svoga oca i na koncu, nadopunjavanjem njegova identiteta shvatiti i svoj.
Pia Prezelj, Težka voda, Založba Goga, 2023.
Pia Prezelj je u moje ruke došla iz jedinstvenog razloga – a to je svojevrsni hajp kojeg je njezin literarni prvijenac pobudio u Sloveniji. Na prvim stranicama Težke vode upoznajemo se sa staricom Idom koja u malom seoskom mjestu živi sama što je nasuprot očekivanjima i pritiscima društva koje ženama nameće brak i majčinstvo. Istovremeno, kroz sjajne prikaze retrospekcije i introspekcije ipak spoznajemo i Idinu krivnju, ali saznajemo i o njezinim potisnutim osjećajima prema prijateljici Mileni. Nadam se da će biti i prevedena na hrvatski!
Razvila se tehnologija, dobismo nove mobitele i dođosmo u doba nove usmenosti. Tako je i pisana riječ zagrlila svoju sestricu usmenu književnost, a ja u to ime nazdravljam i ostavljam tri djela koja s njom koketiraju. To su djela kojima se volim vratiti i na sav glas klicati – istinsko je čudo što ih naša mala književnost ima.
Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Vuković & Runjić, 2008.
Možda smo se kao djeca bojali Babe Jage ili Babe Roge, zato se bilo kakvi nakon čitanja ovoga romana bojimo da nas je nadmudrio. Taj osjećaj nemoći i zatečenosti nad neuhvatljivošću teksta dodatno se pojača enciklopedijskim vodičem za čitanje romana koji se nudi u trećem poglavlju. Ali ne dajmo se zavarati, nije nam nitko ukrao ulogu, prostora za interpretaciju ima, od bajkovitog i fantastičnog preko memoarskog, intimnog do angažiranog feminističkog. Na nama je kako ćemo uhvatiti pero.
Želimir Periš, Mladenka kostonoga, OceanMore, 2020.
Ako vam Baba Jaga nije bila dovoljna, imamo mi još jednu takvu vješticu u rukavu – Mladenku kostonogu Želimira Periša. Roman koji nas uspije ostaviti bez daha bez obzira na to što sadržaj svakoga poglavlja ponudi najprije u deseteračkim napjevima, a uz gusle ih otpjeva guslar kojemu je autor posudio svoje ime i prezime. S usmenom se tradicijom i šavovima teksta igramo kao balada i bugarštice kad ispuste udice i tamna mjesta kojima se moramo vraćati.
Evelina Rudan, smiljko i ja si mahnemo, Fraktura, 2020.
I moja treća navlakuša, sretna kao magični broj tri u usmenoj kulturi, mora biti zbirka poezije Eveline Rudan smiljko i ja si mahnemo. Balade na mahove, stanovita suradnja kantanja i pripovijedanja di ča slaje zvoni, jezični senzibilitet, poputbinski glosari, ljekoviti Smiljko i strastvena Velina – sve nas to i još mnogošta naprosto uvlači u svjetove pjesama.
Nakraju kratko, čitajte ovaj čarobni trojac da možete i vi sa mnom kazivati: i ja sam tamo bila, i s vama vino pila, s Jagom iz flaše, s Gilom iz čaše, sa Smiljkom iz lonca, od samog početka pa sve do konca!
Arnon Grunberg, Tirza, Booka, 2020., prijevod Mila Vojinović
U romanu Tirza Arnona Grunberga, pratimo život Jorgena Hofmeestera, sredovečnog urednika čiji se naizgled uredan buržoaski život raspada. Nakon što ga je supruga napustila, Hofmeester se posvećuje svojoj najmlađoj ćerki Tirzi, koju vidi kao poslednji stub stabilnosti. Međutim, kada Tirza najavi putovanje u Afriku sa svojim dečkom, Hofmeesterova opsesivna ljubav prelazi u destruktivnu silu.
Grunberg majstorski razotkriva tamne strane ljudske psihe, istražujući teme roditeljske opsesije, gubitka i samouništenja. Kroz Hofmeesterov lik, roman prikazuje kako se ispod fasade srednje klase kriju duboki poremećaji i latentno nasilje. Grunberg iskazuje spisateljsku sposobnost da kombinuje crni humor sa psihološkim introspekcijama, stvarajući delo koje je istovremeno uznemirujuće i dirljivo.
Tirza je snažna studija o čoveku na ivici sloma, čija se potraga za iskupljenjem pretvara u putovanje kroz lični pakao. Roman odiše prostim i oštrim stilom te iskazanu sposobnost autora da prikaže kompleksnost ljudskih odnosa i unutrašnjih sukoba.
Yanis Varoufakis, Technofeudalism, What Killed Capitalism, Melville House, 2024
U knjizi Technofeudalism: What Killed Capitalism Janis Varufakis istražuje kako je kapitalizam ustupio mesto novom ekonomskom poretku koji naziva "tehnofeudalizam". Prema njegovoj analizi, velike tehnološke platforme poput Amazona i Googlea transformisale su tržište tako što su uspostavile digitalne "feude" u kojima dominiraju i prikupljaju rentu, umesto da funkcionišu prema tradicionalnim principima kapitalističkog profita.
Varufakis tvrdi da je ova promena suštinska pretnja liberalnim vrednostima i demokratskim procesima, jer moć koncentriše u rukama nekolicine tehnoloških korporacija. Takođe naglašava da tehnofeudalizam dodatno produbljuje globalne ekonomske nejednakosti i otežava rešavanje ključnih problema savremenog društva, poput klimatske krize. Autor povezuje ovu digitalnu dominaciju s rastućim geopolitičkim tenzijama, posebno u kontekstu nadmetanja između SAD-a i Kine, naglašavajući kako je novi ekonomski poredak oblikovao i međunarodne odnose. Kroz kombinaciju ličnih uvida, ekonomske teorije i istorijskih primera, Varufakis pruža duboku analizu transformacije savremenog sveta, upozoravajući na posledice po društvo u celini. Technofeudalism je snažna kritika savremenog ekonomskog sistema i poziv na razmišljanje o alternativama koje bi mogle da povrate ekonomski balans i društvenu pravdu. Smatram ovom knjigom inovativnom kao i relevantnom u kontekstvu novih AI revolucija i strukturalne promene paradigme savremenog društva.
W. G. Sebald, Austerlitz, Penguin Books, 2002.
Za kraj jedan klasik. U romanu Austerlitz, V.G. Zebald istražuje teme sećanja, identiteta i traume kroz priču o Žaku Austerlicu, arhitekti koji, vođen nejasnim osećajem gubitka, započinje potragu za vlastitom prošlošću. Kroz meditativni i fragmentarni stil pripovedanja, uz umetanje crno-belih fotografija, Zebald stvara jedinstvenu atmosferu melanholije i refleksije. Dok Austerlic polako razotkriva zaboravljene detalje svog detinjstva i porekla, otkriva se njegova povezanost s tragedijom holokausta. Roman istražuje kako kolektivna istorijska trauma prožima pojedinca, brišući granice između ličnog i univerzalnog sećanja.
Zebaldova proza kombinuje fikciju, esejistiku i dokumentarnu estetiku, naglašavajući krhkost ljudske memorije i težinu onoga što ostaje neizgovoreno. Austerlitz je duboko introspektivno delo o potrazi za identitetom, bolu gubitka i nemogućnosti da se prošlost u potpunosti razume, istovremeno ostajući jedan od najvažnijih romana savremene evropske književnosti.
Robert Perišić, Brod za Issu, Sandorf, 2023.
Uvriježeno prihvaćen kao roman o antropocenu, Brod za Issu ispipava i zaviruje u sve zakutke bića po kojem je ovo razdoblje dobilo svoj naziv, kao i zajednica koje ono gradi; strukturno i stilski fantastično osmišljen i oblikovan, pripovjedan je oko i kroz one koji su u antropocenu istisnuti na marginu ili postoje na njegovu rubu.
Maya Angelou, pjesme
Iako je na hrvatski preveden i objavljen samo mali dio njezine poezije, pjesnički jezik Maye Angelou objedinjuje duboku društvenu osjetljivost i aktivizam sa stilskom istančanošću, jasnoćom i preciznošću, istovremeno ostavljajući čitatelja šokiranim i osupnutim.
Marin Ivančić, Slipi kralj i druge priče, Durieux, 2023.
Priče u zbirci Marina Ivančića počivaju na pomaknutim i nadrealnim, ponekad pomalo bizarnim premisama i zapletima, koji valjda tim bolje korespondiraju sa suvremenom svakodnevicom, ali što je još važnije, autor ih vješto vodi ka njihovu kraju, stvarajući zaokružene cjeline sa preciznom, jasnom i često duhovitom poantom.
Dubravka Ugrešić, Brnjica za vještice, Multimedijalni institut, 2021.
Inovativna i formom vrlo specifična knjiga sastoji se od predgovora Kako upropastiti vlastitu junakinju kojim Ugrešić svojoj Štefici Cvek čestita rođendan i metatekstualno rekapitulira njihove sudbine, njihovih četrdesetak zajedničkih godina.
Drugi je dio knjige opsežan intervju koji je s Dubravkom Ugrešić provela Merima Omeragić. Na tih stotinjak stranica autorica otvara (a možda bi se – s obzirom na godinu izlaska – moglo reći da i zatvara) svoja promišljanja o kanonu i dekanonizaciji, feminizmu, nacionalizmu, vlastitu stvaralaštvu, budućnosti kulture...
Igor Beleš, Listanje kupusa, Hena com, 2023.
Listanjem kupusa otvorila sam čitateljsku 2024. i snagu i dugotrajnost dojma nakon odlistavanja posljednje stranice malo je koja knjiga uspjela nadmašiti. Neki ga uspoređuju s Blytonovim avanturističkim serijalom Pet prijatelja, no ovoga puta smještenim u ratom zahvaćeno Borovo. Iako smo se s pripovijedanjem o ratu iz dječje perspektive unazad posljednjih 15-ak godina relativno često susretali, Beleš je svojim romanom stvorio specifične, nepretenciozne junake koji suptilno poučavaju o pravim prijateljstvima, a čije je avanture uzbudljivo pratiti. Ono ključno u ovome antiratnom romanu neiskvaren je pogled na svijet čiji kaos djeca svojim nevinim sredstvima pokušavaju prevladati premda im mnogo toga ostaje prešućeno.
Jon Fosse, Isijavanje, Naklada Ljevak, 2024., prijevod Vesna Salomonsen
Ova misaona, hipnotička proza norveškog nobelovca štivo je za mirno čitanje i promišljanje.
Protagonist, izgubljen hladnoj u šumi, susreće bijeli entitet (isijavanje), crni subjekt i vlastite roditelje, postepeno otvarajući svoj psihološki profil i u čitatelju pokrećući niz asocijacija. Repetitivnim pripovijedanjem balansira se na rubu zbilje, a finalna interpretacija ovisi o ključu čitanja za koji se pojedinac odluči – od realističkog monologa, religijske alegorije, noćne more..
Colson Whitehead, The Nickel Boys, Doubleday, 2019.
Američki književnik Colson Whitehead za roman The Nickel Boys dobio je, između ostalih, i Pulitzerovu nagradu još 2020. godine. Ove godine napokon mi se našao u redu za čitanje, dijelom i zbog recentne ekranizacije (da mogu biti među onima koji će se tijekom gledanja filma hvalisati da su pročitali knjigu i reći da je bolja). Ovaj dojmljiv roman, smješten na Floridu 60-ih godina, koji kroz perspektivu optimističnog, željama i očekivanjima ispunjenog te krivo optuženog mladića pripovijeda o jednoj od brojnih tragičnih epizoda američkog sistemskog rasizma, sugestivan je prikaz borbenosti duha u kolopletu nasilja te mučno pleše između idealizma, bunta i beznađa.
Tove Ditlevsen, The Trouble with Happiness and Other Stories, Penguin Classics, 2022.
U minuloj godini odlučila sam konačno dati šansu mediju koji sam dosad zdušno izbjegavala – audioknjigama. Kao pokusnog kunića u tim nepoznatim zvučnim prostorima odabrala sam zbirku priča The Trouble with Happiness danske spisateljice i pjesnikinje Tove Ditlevsen i – ne požalila. Ovi tekstovi, koji portretiraju bračni život i obiteljske odnose, tankoćutan su, slikovit i introspektivan zbir usamljenosti, žudnje, otuđenja od osoba za koje se pretpostavlja da su nam najbliže i jalovog hvatanja sreće. Idealno štivo za pustiti si na slušalice dok čeznutljivo zurite kroz prozor tramvaja u ranojutarnjoj gužvi.
Nick Cave i Sean O'Hagan, Faith, Hope, and Carnage, Canongate Books, 2022. / Vjera, nada i krvoproliće, Planetopija, 2022., prijevod Jasna Mati
Tkogod makar i iole prati koncertna zbivanja, zna da je prošlogodišnji zagrebački koncert Nicka Cavea bio it događaj u gradu. Tkogod se na njemu bio našao, vjerojatno je barem još idućih nekoliko dana sakupljao dojmove. Pravi trenutak je to bio za raspojasati ih uz intervjue Cavea i irskog novinara Seána O’Hagana. Oblikovana kao dijalog o velikim temama i pitanjima na koja su odgovori uvijek manjkavi, neuhvatljivi i subjektivni, ova knjiga daleko je više od uvida u glazbenikova razmišljanja. Bilo da ste zagriženi fan, rekreativni slušatelj ili slučajni prolaznik, Caveova artikuliranost, izloženost i humanizam nenametljivo nude jednu intimnu perspektivu života i svijeta, podjednako razornu i nježnu.
Jochen Gutsch i Maxim Leo, Frankie, Životna filozofija jednog mačka, Sonatina, 2023., prijevod Dalibor Joler
Njemački autorski duo donosi priču o neobičnom prijateljstvu između dvaju autsajdera koje otvara pitanje o, ni manje ni više, nego smislu života. Ova priča je simpatična, topla i ugodna, a na više rečenica vjerojatno ćete se nasmijati naglas. Usput ćete uživati u kreativnim prevoditeljskim rješenjima Dalibora Jolera i družiti se s Vjeverićem i Kitnjalkom Predilenko. Pripovijedanje mačka Frankieja donosi specifičan pogled na izazove naše svakodnevice, i to s dozom humora i filozofske pronicljivosti. Upoznajte Frankieja – mačka, agnostika i hedonista – i otkrijte kako nas životne lekcije ponekad mogu dočekati iz najneočekivanijih izvora!
Elina Hirvonen, Kad ponestane vremena, Naklada Ljevak, 2023., prijevod Boris Vidović
Knjiga koja mi se zatekla u rukama kada intenzivno razmišljam o mentalnom zdravlju i klimatskoj krizi, općenito o odgovornosti djelovanja pojedinca i kolektiva. Kroz obiteljsku dramu protkanu filozofskim promišljanjima autorica je itekako utkala neizvjesnost koja poziva na dublju refleksiju i podsjeća koliko je nužno promišljati o promjenama koje su ključne za našu budućnost. Držim se za to da nas iza ugla ipak čeka nešto malo bolje. Ili barem podnošljivije.
Dubravka Ugrešić, Forsiranje romana-reke, Zagreb: "August Cesarec", 1989.
Preporuka sad već antologijske knjige koja ne čudi. Jedan od razloga je upravo taj jer pitanja koja postavlja ostaju univerzalna: što znači pisati? Koja je uloga umjetnosti u svijetu opsjednutom potrošnjom i statusom? Može li književnost promijeniti svijet ili je njezina moć tek utjeha za idealiste? I sve to uz neodoljivi šarm i duhovito-kritički zarez ondje gdje je potreban. Roman preporučujem svima koji žele na tren zaviriti iza kulisa književnog svijeta, osjetiti kako prošlost i sadašnjost vibriraju kroz tekst i uživati u duhovitoj i britkoj prozi jedne od najvažnijih autorica našeg, pa i svih vremena koja pristižu.
Sve fotografije: naslovnice knjiga. Fotografija Maye Angelou: Wikimedia Commons.
Donosimo pet književnih preporuka prigodnih za ove hladne dane!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
