Ironično je i simpatično što se na koricama romana Jutro i večer Jona Fossea nalazi pohvala Karla Ovea Knausgaarda. To nije neobično, dakako, jer iako je Fosse devet godina stariji književnik i dramski pisac koji je do slave u Norveškoj i svijetu došao prije Knausgaarda, ipak je Moja borba katapultirala mlađeg autora do statusa da sada njegov sud daje težinu Fosseovu romanu. No prava ironija leži u tome da je Knausgaard u Mojoj borbi posvetio zapanjujući trud da na tisućama stranica zabilježi i predstavi svaki detalj svog života dok je Fosse u Jutru i večeri cijeli jedan život sveo tek na dva dana.
Fosseov roman tako djeluje kao klasična biografska priča kojoj su miševi izjeli sredinu: djelo je podijeljeno na dva poglavlja, prvo prikazuje dan kad se glavni lik Johannes rodio (20 stranica), drugo dan kad je Johannes umro (80 stranica). Začudna snaga Fosseova pisanja je u onome što nam uspijeva otkriti o jednom životu – i čovjeku uopće – kroz priču koja cijeli taj život praktički zaobilazi.
Johannesovo rođenje pratimo iz perspektive njegova oca, ribara Olaija, koji stoji u kuhinji i čeka dok njegova žena Marta rađa u spavaćoj sobi. Pratimo njegove misli, strahove i osjećaje, kao i uzbuđenost i osjete. Fosse izuzetno vješto ocrtava i oživljava cijeli svijet: kroz nekoliko skica i usputnih Olaijevih misli saznajemo tko čini njegovu obitelj, u kakvim su odnosima međusobno i s drugima, kakvo je naselje Holmen gdje žive, kako se nose s okrutnom prirodom i kakva je njihova vjera u Boga (bogove). Fosse nam brzo, ali elegantno daje pripovjedni okvir unutar kojeg bismo lako mogli pratiti Johannesovo odrastanje, ali samo da bi nam naglim vremenskim skokom izmaknuo svijet pred očima.
U skoku na drugo poglavlje Johannes odjednom više nije beba, nego starac, a netom predočeni svijet jedva se nazire: njegova majka i sestra više se ni ne spominju, otac Olai pojavljuje se usputno u jednoj rečenici („...a on i njegov otac Olai nisu se više baš dobro slagali...”), iz Holmena je odavno odselio u drugo naselje (da bi se njegovo sedmero djece raspršilo još dalje). Johannesa ne muče duhovi davne prošlosti, nego one bliske: usamljen je jer su mu preminuli supruga Erna i prijatelj Peter. Ako nam se čini melankoličnim i pogubljenim, možemo ga dobro razumjeti jer je i nama njegov život proletio u treptaj oka.
Stari Johannes nakon buđenja brzo shvaća da se sve promijenilo. Jutarnja kava i cigareta drugačije mu prijaju, kretanje mu je postalo izuzetno lako, a stari predmeti iz šupe djeluju kao da su obučeni u zlato. Kad izađe na obalu i susretne svog najboljeg prijatelja Petera, koji je umro prije nekoliko godina, shvaćamo da su i sirotom Johannesu dani odbrojani, ali ipak ga nastavljamo pratiti u njegovim posljednjim maštarijama. Susreće ljude iz prošlosti, prisjeća se lijepih i teških događaja, kratko se čudi kako su mrtvi odjednom živi i mladi, ponekad se uznemiri, ali ipak se uglavnom prepušta snolikom toku događanja. Fosse nam opet ovlaš uspijeva naznačiti da Johannesov život nije bio lak, da je on bio tvrdoglav i konfliktan čovjek, ali njegova posljednja sjećanja nisu teška ni dramatična. Johannes kao da je dobio priliku izguštati se i pozdraviti drage ljude još jednom prije nego napusti ovaj čudnovati svijet – i to je sve.
Ako nema drame ni peripetija, što je onda u fokusu romana? Ma kako odnosi i likovi bili vješto skicirani, ipak su skice i mogu se doživjeti više kao scenografija nego kao glavna tema romana. Sam Johannes, čovjek koji voli sa ženom u tišini piti jutarnju kavu ili s dugovječnim prijateljem otići u ribolov i voditi uvijek iste isprane razgovore („Sve je po starom”), nije prikazan kao naročito slojevit ni interesantan lik. Fosse kao da je htio ogoliti život na njegove temeljne komponente, na život i smrt, a ukloniti sve distrakcije kakve bi proizašle iz razrađene priče. Što onda preostaje?
Neposredni, skoro životinjski osjeti koji vode osnovnim emocijama: sreći, uzbuđenju, strahu i tuzi, sve do točke kad ničega od toga više nema. Da bismo to osjetili, Fosseov pripovjedač u trećem licu ulazi u svijesti likova i efektno prenosi što prolaze. Roman se otvara motivom tople vode, ribar Onai „osjeća kako mu se i toplina i hladnoća šire kožom koja se ježi i radost prolazi kroz sve njegovo i izlazi kao suze na oči kada ide do štednjaka kako bi ulio kipuću vodu u drvenu zdjelu”. Drugo poglavlje počinje pak suprotno, Johannesu je „bilo tako tužno nakon Ernine smrti, kao da je nestala sva toplina otkad je otišla, da, (...) bez obzira na to koliko je zagrijavao kuću, nikada se nije potpuno ugrijala”. Osjet topline i hladnoće, ili pogled na svjetlo i tamu, u ovom su romanu važniji od filozofskih pitanja i intimnih odnosa.
Uz to, sam pripovjedni stil posvećen je tome da nam prenese raspoloženje likova, frenetičnost njihovih misli, zbunjenost intenzivnim osjećajima, uzburkanost krvotoka. U tu svrhu Fosse koristi desecima stranica duge rečenice koje napetost premještaju s vanjskih događaja na unutarnje stanje. Autor je uspio i taj nekonvencionalan i težak zadatak izvršiti s nonšalantnom elegancijom, kao da se roman drugačije ne bi ni mogao napisati, a ovdje vrijedi izdvojiti izuzetan doprinos prevoditeljice Vesne Salomonsen čiji je spretan rad omogućio čitateljima našeg jezika da se dive Fosseovom umijeću.
Roman Jutro i večer svojim stilom i motivima tako uspijeva prikazati rođenje i smrt ne kao pripovjedne činjenice, nego kao poetične, duboko proživljene događaje. Fosse u romanu demonstrira svoju stilsku i dramsku nadarenost, no pritom dosljedno i skromno obuzdava svoje umijeće da bi fokus čitatelja ostao na centralnoj temi romana. Moram priznati da mi osobno ipak malo nedostaju dijelovi koje su miševi pojeli, da mi u romanu fali bogatstvo svakodnevnog života, ili makar i bljesak intimnog humora između likova, no nije pošteno tražiti od ovog djela više nego što nam pruža.
Jutro i večer je kratko, neobično i intenzivno čitateljsko iskustvo, a Fosse je pisac čija druga djela vrijedi odmah staviti na popis čitateljskih želja, neovisno o temi kojom se bave. Nije taj Knausgaard ni lud.
Donosimo pet književnih preporuka prigodnih za ove hladne dane!
Roman književnice i novinarke Sofije Kordić kroničarski bilježi turbulentnu i polarizirajuću dekadu i pol novije povijesti bivših zemalja Jugoslavije, počevši od 1991. godine.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.