'Vidjet ćeš kad odrasteš': Pilotiranje kroz mladost

Ako bih krenula parafrazirati naslov zbirke pjesama za djecu Danijele Pavlek i umjesto Knjiga recepata za pilotiranje kroz djetinjstvo rekla „pilotiranje kroz mladost“, put bi me naveo do zbirke kratkih priča Vidjet ćeš kad odrasteš, nagrađivane splitske autorice i književne kritičarke Luce Kozine.

U njezinih 20 priča sadržano je sve. I tema ove zbirke zapravo je – sve. Ono ugodno i mučno, obično i neobično. To jest, za svakoga ponešto specifično obično – ovisno o tomu kako je izgledalo njegovo odrastanje. Od upoznavanja vlastita tijela i suočavanja s njegovim nesavršenostima, prvih cigareta i prerano ispijenih alkoholnih pića, poljubaca razmijenjenih na boci istine, prvih seksualnih iskustava, do maloljetničkih trudnoća, samohranoga roditeljstva, smrti bliskih i/ili manje voljenih članova obitelji, propadanja žensko-ženskih prijateljstava, izopćenosti iz društva, ljubomore, ghostanja, ali i prebrzog ili presporog odrastanja, izgrađivanja identiteta, „nedopustivog“ kritičkog odnosa prema religiji, siromaštva, pedofilije, ovisnosti o alkoholu i kocki, rata, izbjeglištva, PTSP-a…

Zbirka se otvara pričom „Dom je pozornica“ u kojoj se vrlo direktno, pomalo i šokantno, postavlja horizont očekivanja usklađen s dominantnim motivima u ostatku knjige. U ovome domu djevojčica svjedoči roditeljskom nasilju, ali i progovara o prijetvornosti odraslih koji – čim napuste zidove kuće – svijetu nastoje prezentirati inače nepostojeću obiteljsku i bračnu idilu. Atmosfera uspijeva uzdrmati čitatelja, no on i sam ima priliku u priču upisati određena značenja. Posebno kreativan zaokret krije se u djevojčičinu načinu nošenja sa situacijom i dramatizacijskim prikazima; zamišljanjem svih mučnih scena kao kazališne predstave, a roditelja kao glumaca.

Svaka naredna priča donosi novi pripovjedački glas, rodno i dobno različit, a pojedine su oblikovane tako da se pripovjedači izravno obraćaju čitatelju. Priče nerijetko pokazuju shizofrenu poziciju u kojoj se nalaze izopćena djeca u razredu – osim svakodnevnog emocionalnog i fizičkog nasilja, ona čak i kad rade sve „kao što bi trebala“, kako rade svi ostali, i za to bivaju napadana i zlostavljana. Iz neobične perspektive tu temu donosi priča „Samo se igramo“, koju pripovijeda četrnaestogodišnjak, glavni školski zlostavljač kojeg profesori obožavaju, dok se izvan učionice on i njegova klika kontinuirano fizički obrušavaju na novoga učenika. Psihologija protagonista kreirana je pomno i objašnjava se zlostavljačevom dubokom nesigurnosti koja ga navodi na nasilan čin. Istovremeno se otvara i pitanje dostupnosti hladnoga oružja – pajsera i boksera koje osmaši nose na školsko igralište.

Priča „Leptir“ najangažiranije od svih otvara više društvenih tema – od menstrualnog siromaštva, iskustva prve mjesečnice i njezine tabuizacije, do problema nošenja kratkih hlača koje djevojčicu izvrgavaju neugodnim zvižducima lokalnih pijanaca koji sjede uz zidić. Uz to, manji dio priče posvećen je vrlo zanimljivoj pojavi djeda koji obitelj uzdržava klađenjem i pritom ne vidi nikakav problem. 

U atmosferi cjelokupne zbirke vidljiva je konzervativnost okoline u kojoj likovi odrastaju (različit pristup odgoju djevojčica i dječaka – osobito kad se radi o emocijama, rodom determinirane uloge u kući, odnos društva prema ženskoj ljepoti i inhibicija ženske seksualnosti…), no u nekima od priča dolazi i do bojažljivoga suptilnog propitivanja heteronormativnih obrazaca („Da nije bilo mora“).

Dobro razumijevanje svojih likova autorica pokazuje kreiranjem autentičnih mladenačkih glasova. Osim bazične razine osmišljavanja kreativnih i sugestivnih nadimaka za profesore, korištenja slenga i naivnih misli, primjerice, u priči „Baš kao u krimićima“ dolazi do miješanja mladenačke perverzije, emocije i herojstva (potrage za nestalom djevojkom), a u „Gospi od Cukra“ pratimo bahati, dišpetožni odnos djevojke prema baki, dok se istovremeno u njezinim riječima iščitavaju sentiment i nježnost koje ne zna kamo bi usmjerila, koji nisu u skladu s cool tinejdžerskom personom kakvu svijetu želi prezentirati.

Općenito je južnočakavski dijalekt (koji se poglavito očituje na fonološkoj razini) zanimljiv začin ove zbirke. Psovke i buntovništvo katkad se suprotstavljaju poetičnim iskazima. Njima više od ostalih priča obiluje „Što je donio snijeg“ – „Ne mogu isplakati iz glave sve Božiće koje sam provela s tatom (…)“ (str. 23), „Ležala sam skutrena u svom krevetu bojeći se grmljavine što je parala noćno nebo“ (str. 25), „Kad sam se probudila, dočekao me je pogled na ravnu cestu i od magle izblijedjelo more na rubu horizonta“ (str. 25).

Jedna od tema koje se mogu iščitati iz podteksta jesu one opsesivne misli koje se javljaju djeci-žrtvama nasilja. Miješanje Elektrina kompleksa i stockholmskog sindroma vidljivo je u nekoliko redaka već spomenute priče „Dom je pozornica“: „Tata zvuči umorno, ne da mu se ponavljati svaki put isto. Promatrajući ga, shvaćaš da i on želi otići, ali ne može. Ima li i on maštu, pitaš se. Maštu kojom može zamisliti da mame nema, da je slobodan, da samo ti i on putujete, smijete se i uživate.“ (str. 7).

„Djevojke protiv Boga“ primjer su dobre priče upečatljiva, neočekivanog završetka. No, upravo su obrati (tj. njihov čest izostanak) jedno od slabijih mjesta ove zbirke. Premda postupak može biti shvaćen kao stilska karakteristika, suviše se često na krajevima ne dogodi – ništa. U maniri happily ever aftera, autorski glas likove prepušta sudbini u koju se maloprije malo upleo; usmjerio je na neki pozitivniji put. Rečenice – premda logične – ne govore ništa novo, napeto ili neočekivano. Završeci su tek nešto poetičnije izražene misli koje se naslanjaju na neki od ranije spomenutih motiva priče, najčešće po formuli zaokružene fabule. Završetak priče „Dvadesetpeti“ donosi osvježenje u tome pogledu, time što ostavlja nerazriješeni, a neočekivani svršetak u kojemu čitatelj ostaje s to be continued primisli.

U nekoliko priča pojavljuje se poigravanje s popularnim žanrovima, pa se tako u „Dugom povratku kući“ isprepleću detektivska i pustolovna narativna nit, u „Baš kao u krimićima“ kriminalistička i ljubavna, a u priči „Ručak“ odjeljak o kuhanju cipela ispripovijedan je surealistično, apsurdno i upravo zato osvježavajuće zanimljivo.

Blurb sugerira da nas „(…) Luca Kozina suočava pripovijedajući iz dječje perspektive s nasilnim i licemjernim društvom u kojem živimo, koje pred problemima djece i mladih zatvara oči, iako se neprestano govori o brizi za njih. Svjesna da u gotovo svakom djetinjstvu postoji skriven jedan mali pakao pred kojim okolina zatvara oči (…)“. Moje je čitanje, premda mladenačko, ipak čitanje s „naknadnom pameću“, već proživljenim pojedinim situacijama iz ovih crtica i već naučenim mehanizmima nošenja s neugodnim situacijama (kako sugeriraju priče – među njima su najčešći bjegovi u sport ili u umjetnost – likovnu, glazbenu, dramsku). No, neminovno je očekivati da će se pojaviti (i) mlađi čitatelji koji će se aktivno prepoznati u nekom od likova, oni čitatelji koji upravo prolaze kroz nešto slično. Pretpostavljam da je jedna od autorskih intencija bila ohrabriti, ponuditi rješenje osobama koji proživljavaju neki tip zlostavljanja ili se susreću s negativnim emocijama u svome okruženju. Priče mahom slijede narativnu nit bajke, u njima se često kao deux ex machina pojavljuje arhetip pomagača i spasitelja. Vjerujem da je spominjanje ranije nabrojanih coping-mehanizama vjerodostojan način prikaza nošenja sa svakodnevicom kod osoba okruženih stresorima, no vidim problem u gotovo stopostotnoj pasivnosti opisanih žrtava koje na kraju ipak doživljavaju neki tip happy enda. Ne govorim da u izvanknjiževnoj zbilji on nije moguć i poželjan, pogotovo ne tvrdim to da su žrtve ikad, i na koji način odgovorne za ono što im se događa, no s obzirom na didaktičnost koja je ipak neizbježan sloj očekivanja pri čitanju proze ovoga tipa, ne mogu ne zamijetiti i moram se negativno osvrnuti na apsolutni izostanak traženja pomoći kod svih protagonista. Ne tvrdim da bi priče trebale nalikovati jedna na drugu ili da bi doslovno bilo potrebno baš svaki put to izreći, no kao opciju bi čitatelju bilo poželjno ponuditi lika koji je potražio pomoć od stručne osobe, koji se povjerio nekome iz obitelji ili nekome od nastavnika.

No, i bez toga, korice knjige pretendiraju na ideju da već uvidi u ljudsku dobrotu i nježnost mogu spasiti nečiji život. Nemoguće je zaobići tomu posrednu misao – da i čitanje iskustava i njihovih razrješenja u ovoj knjizi – mogu spasiti nečiji život. No, je li to doista moguće i djelotvorno?

Još obuzeta bajkovitošću postupaka u zbirci, reći ću da jest.

Nika Pulig