'Kad plavi Dunav': Plitka literarna rijeka

Motiv sjećanja koja nas pokreću, pamćenja koja nam formiraju živote i strah od zaborava teme su kojima se književnost već dugo posvećuje. Među novijim književnim djelima u Hrvatskoj koja se bave takvom tematikom, nailazimo na kratki roman Marine Kuveždić Kad plavi Dunav, iz 2024. godine, njezinu drugu izdanu knjigu u nakladi Sandorf, u uredništvu Roberta Perišića. Od ranijih djela Marine Kuveždić valja spomenuti zbirku kratkih priča Put koji je odabrala iz 2022. godine, a ranije je objavljivala i samostalne kratke priče pod pseudonimom, od čega su dvije osvojile književne nagrade Sedmica te Kritična masa.

Ovaj kratki ljubavni, ali i obiteljski roman dotiče se svakodnevice i kolotečine dugih brakova, zahtjevnog odgajanja adolescenata, sjećanja na izgubljenu mladenačku ljubav, a rubno se bavi i Domovinskim ratom. U romanu Kad plavi Dunav sjećanje se ogleda kao centralni motiv i pokretač radnje, ali i kao sastavni dio karakterizacije protagonistice, Vesne. U suvremenom Zagrebu Vesna, na točnom pragu svoje 50. godine, živi sa svojom obitelji, suprugom Petrom te dvoje djece, adolescentima Lukom i Renatom. Nezadovoljstvo ustaljenim, svakodnevnim životom, konflikti s neshvaćenim, buntovnim tinejdžerima i mužem kojeg malo što zanima, guše Vesnu u životnoj kolotečini, iz koje je njezin jedini bijeg tajna e-mail korespondencija s Damirom, njezinom starom ljubavi iz mladosti, iz vremena kad je kao srednjoškolka živjela u Vukovaru i provodila dane sa svojom najboljom prijateljicom Anjom.

U ljetnim dugim večerima bilo je posebno zabavno igrati se odraslih, sjediti na terasi obiteljske kuće i pijuckati prokrijumčareno vino. Ljeti su redovito odlazile i na kupanje na Adu kada bi se napokon pokrenule iz svojih kuća, u kasno poslijepodne.

Roman Kad plavi Dunav odlikuje fluidna naracija, međutim tekst pruža premalo literarno umjetničkog dojma da bi zadržao dovoljno čitateljske pažnje. Čini mi se kako protagonistica romana nije dovoljno razrađena u smislu dubinske psihološke karakterizacije lika, već ju čitatelj ima prilike upoznati tek površinski, kroz plitku konverzaciju s ostalim likovima, naročito njezinom djecom, i tek nešto dublje kroz retrospektivu, koja je pak većinski zastupljena njezinim direktnim mislima o ljubavnom interesu, to jest liku Damira.

Njezin je fantomski ljubavnik s kojim održava redovitu komunikaciju na daljinu tek sjena nekadašnjeg mladića u kojeg je Vesna bila zaljubljena, ali joj svejedno, u životnoj kolotečini, pruža potreban bijeg u pomno čuvana sjećanja. Marina Kuveždić kroz lik Vesne ilustrira važnost tugovanja za izgubljenim, međutim, u svom aktivnom, a ipak tajnom tugovanju, protagonistica njezinog romana djeluje paralizirano između starog života, mladosti od koje je davno odmakla, i sadašnjeg života, čije ju nezadovoljstvo ipak zaustavlja u emocionalnoj progresivnosti. No, svakoj naizgled nedodirljivoj idili, pa čak i onoj tajnoj, dolazi kraj kad se započinje razotkrivati – Vesnina kćer Renata, buntovna i ljutita tinejdžerica koja ne sluša roditeljske savjete oko svoje toksične veze, odlučuje se osvetiti majci uz pomoć svog dečka, komplicirajući tako ionako narušenu obiteljsku dinamiku s početka romana.

Kao da je pisao samo za njezinu mamu. Nije čak uspijevala ni zamisliti kako je izgledao. Eventualno kao neki romantični, knjiški tip, onakav kakvi su se mami sviđali kada bi ih vidjela u filmovima ili serijama, a kakve Renata nije podnosila.

Dvije fokalizatorice u romanu paralelno su Vesna i Renata, što potvrđuje Marinu Kuveždić kao autoricu koja se u svojim proznim djelima primarno fokusira na ženski glas u književnosti, međutim intenzitet tih literarnih glasova u ovom romanu nije dovoljno snažan da bi se probio kao izuzetno značajan ili značenjski obogaćen. Fabula se odvija linearno, s ravnomjerno raspoređenim ulascima u retrospektivu, a u takvim scenama u potpunosti prevladava Vesnina fokalizacija, dok se Renatina odnosi isključivo na linearne događaje u sadašnjosti.

Retrospektivni dijelovi teksta ipak posjeduju određenu dozu intrige, posebice na početku romana kad je misterij oko Vesnine komunikacije s Damirom još nov i ponešto zanimljiviji čitatelju, međutim, slabo izgrađena napetost u sadašnjim događanjima u fabuli ne doprinosi dovoljnoj misterioznosti teksta, unatoč njegovom čistom jeziku i klasičnoj linearnoj radnji koja je jednostavna za pratiti. S druge strane, tematika Domovinskog rata i njoj pripadno sjećanje na taj važan povijesni događaj na ovim prostorima, iako u suvremenoj hrvatskoj književnosti prekomjerno isforsirani, u ovom romanu ipak ne preuzimaju previše fokusa u samoj fabuli, već služe kao temporalne odrednice i uzročno-posljedični motivi u životu protagonistice.

Jezik dijaloga u romanu pretjerano je čist i gramatički "ispoliran" te se prilikom čitanja nisam mogla oteti dojmu da je cjelokupni tekst u svojoj strukturi i jeziku kakvim je pisan suviše nerealan u odnosu na svakodnevicu o kojoj autorica upravo i piše. Dijalozi su tako u svom izrazu svedeni na jednostavnost, a plošni likovi ne doprinose romanu s dovoljno umjetničkih ili književno interesantnih elemenata poput specifičnog stila pripovijedanja, dubinske karakterizacije ili čvršće strukturirane i manje klišejizirane radnje.

-Stvarno ne priliči vidjeti čovjeka tvojih godina da stalno bulji u ekran- rekla mu je zapalivši cigaretu.

-Ne priliči ni vidjeti nekoga tko je krenuo u teretanu četiri puta tjedno, a puši ko Turčin!

-Barem se krećem, za razliku od tebe.

-Da, kuda se krećeš? Nakon pedeset godina odlučila si obući tajice i sad misliš da si Jane Fonda, bokte!

To je bilo to. Spomenuo je tu ružnu riječ. Pedeset. Rođendan joj je prošao. Nije ga htjela slaviti, ali on da se ove godine, za promjenu, sjetio i odlučio je odvesti nju i djecu u restoran da ga obilježe. Proslava je završila tako da nitko ni s kim nije razgovarao kada su izašli iz restorana.

Vidljivo je da Marina Kuveždić u romanu daje prostor isključivo ženskim glasovima, majci i kćeri, koji se prepliću i mjestimice se međusobno pokušavaju nadglasati, dok su primjerice muški glasovi u romanu u potpunosti izolirani te nema zastupljene fokalizacije niti jednog od muških likova. Muški su likovi prikazani isključivo posredstvom ženskih, kroz opise i kraće dijaloge, ali i kroz pogled ženskih likova. Tako, primjerice, Damir u kojeg je Vesna zaljubljena od mladih dana postoji samo fantomski i implicitno, a eksplicitno njegov lik sudjeluje u fabuli tek minimalno, proizlazeći kao aktant tek u retrospektivnim paragrafima u romanu.

Bila je s njim u jednoj od soba. Skidao ju je, ona se privijala uz njega, bilo je lijepo, bilo je emotivno, bilo je kratko i bilo je vrlo maglovito idućeg jutra. Ali znala je da ju je otpratio kući u zoru i da su se još uvijek ljubili kada su čuli njezinu mamu kako živčano otvara kućna vrata.

Likovi romana Kad plavi Dunav ne djeluju poput dubinski razrađenih, u prvom redu trodimenzionalnih likova koje dobro strukturirana književna djela, naročito ona prozna, pružaju. Od adolescencije koje se Vesna prisjeća pa sve do sad, u njezinu su se liku zadržale iste misli oko istih stvari i nema kontekstualne granice između njezine mlađe i starije verzije, osim one banalno dane u samom tekstu gdje se vizualno raspoznaje pripovijedanje u sadašnjosti od onoga u prošlosti. Njezin suprug, Petar, tipiziran je lik uobičajenog muža koji leži na kauču pred televizorom, povremeno zbog pukog komentara uđe u mlaku svađu sa suprugom, a djeca ga ne poslušaju čak ni kad tu i tamo povisi ton. Vesnin stariji sin Luka utjelovljenje je "idealnog" sina kojeg bi svaka obitelj htjela imati: sportaš, pristojan, promatra obiteljsku dinamiku kritički, ali i s razumijevanjem, ne buni se protiv škole, priskače u pomoć sestri čak i kad je s njom u svađi, a u stanju je i objasniti vlastitoj majci gdje točno griješi u životu. Renatin dečko u kojeg je ona smrtno zaljubljena, kao i svaka prosječna neposlušna tinejdžerica, tipičan je bad boy, negativac s velikim N, klasični arhetip nemoralnog lika koji čini sve kako bi sabotirao protagoniste i dobiva svoje zadovoljstvo iz toga. Od malobrojnih, a nedovoljno literarno oslikanih likova u romanu, bijesna tinejdžerica Renata, iako također jedan od tipskih i suviše jednostavno prikazanih likova, pruža čitatelju barem strastvenije pasuse i emitira svoju burnu adolescenciju kroz svoje (iako krive, ali barem interesantne) postupke u fabuli.

Na tragu spomena dviju fokalizatora u romanu – Vesne i Renate – moram navesti kako se bez obzira na prominentnost ženskih glasova u prozi Marine Kuveždić ne mogu složiti da je reprezentacija ženskih likova na kvalitetan način iskazana u romanu ovakvog tipa. Unatoč obiteljskom životu, poslu te, nešto kasnije u romanu, fizičkoj i mentalnoj borbi protiv teške bolesti, lik Vesne na koncu je u njezinim pedesetima sveden na sjenu zaljubljene mlade djevojke koja ni tri desetljeća kasnije nije prežalila svoju prvu, srednjoškolsku ljubav, čija slika ostaje očuvana identično kao i u njegovoj mladosti.

Kada se ponovno pogledala u retrovizor, osjetila se još jadnije. Nemoćno. Svaki put kada bi pomislila da počinje upravljati vlastitim životom svemir bi je opet tresnuo posred lica. Nije li sada zaslužila nekoliko desetljeća da se posveti sebi, uživa? Nije li zaslužila dostojanstveno ostarjeti?

Iako sama tema rata u romanu zaista nije toliko eksplicitna, ona naposljetku uokviruje priču i pruža joj čvršću strukturu na kraju romana, no sentimentalnost iza polazišne ideje da se rat uklopi u ljubavno-obiteljsku dramu, na ovaj način nije kvalitetno izvedena pa stoga roman dobiva samo prizvuk klišeja. Nažalost, niti obrat u radnji, iako lako predvidljiv, pri završetku romana ne spašava ovaj tekst od utapanja u samoga sebe i njegovu slabu strukturu i previše jednostavne likove. 

Ono što ipak, na određen način odlikuje roman Kad plavi Dunav jest upravo njegova kratkoća i reduciranost u broju stranica, jer da se ova dovoljno sažeta radnja iole proširivala na više poglavlja, roman bi u potpunosti izgubio značaj, dok ga na ovaj način, iako plitko, svejedno zadržava.