'Škola': Kratka povijest dječjeg nasilja

U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta

U ime tog malodobnog mučeništva za koje nijedna crkva i nijedan svećenik nikad i nigdje ne mole

U ime nemogućnosti da se oprosti onom koji oprost ne traži

U ime školskog sustava stvorenog po uzoru na zatvore, logore, gulage uopće

"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba" – sigurna sam da je svaka osoba tijekom svojeg školovanja barem jednom čula ovaj, usudit ću se reći, besmisleni izraz. Najljepše je možda onima koji su imali dovoljno sreće da za vrijeme tih 12 godina nisu doživjeli ništa traumatično, koji su uspjeli svoj put obrazovanja završiti s osmjesima na licu i koji nikada nisu bili prisiljeni pomisliti da bi ih isto to "najljepše" đačko doba moglo i dovesti do groba.

Posljednje godine ukazuju nam na to da se u formativnoj dobi velikog postotka mladih ljudi dešava sve više vršnjačkog nasilja koje buja do krajnosti. Od dnevnih incidenata u učionicama, internetskih napada, sukobljavanja na školskim dvorištima pa sve do ubojstava, zločina poput pokolja u beogradskoj školi "Vladimir Ribnikar" i tragedije u osnovnoj školi Prečko, zabrinjavajuća fenomenologija nasilja postala je iskrivljena i teško rješiva svakodnevica. No, umjetnost koja se ne libi zagrepsti u najslabije točke društvenog ustroja i u potpunosti ih rastvoriti, ovdje specifično ona književna, ona je koja im može pružiti glas, ako već ne može rješenje. Već se ranije ove godine na književnoj sceni pojavio roman Samo jedna od Petre Prtajin, koji u generacijskom okviru suvremene mladeži, Gen Z-jevaca, predstavlja temu bullyinga, a slijedi ga još preciznija ilustracija vršnjačkog nasilja, poema Škola Glorije Lujanović.

Gloriju Lujanović kao afirmiranu autoricu ne treba posebno predstavljati jer je svojim ranijim djelima već ostavila traga u suvremenoj hrvatskoj, ali i regionalnoj književnosti, međutim Škola ima potencijala da postane najvažniji priručnik kako raspoznati istinsku dubinu vršnjačkog nasilja i sustavnog zlostavljanja koje je, nažalost, sve učestalije u školskom sustavu.

Lujanović Školu otvara literariziranom verzijom Ustava škole čiji upečatljivo bolni stihovi odmah ukazuju na sve propuste školskog sistema. Korištenje pravnog okvira u literarizaciji ne prevodi se u ovoj poemi samo kao začudna intervencija na tekstom, već na više načina kontekstualizira ono što čitatelja čeka, što je jedna sasvim drugačija književna preslika školske ustanove. U poemi nema sretnog djetinjstva, nema dječjeg hihotanja na odmoru između satova, nema zaigranosti u učenju novih vještina. U Školi protagonistica, poetsko i autorsko Ja, borbeni glas same spisateljice, vodi bitku za vlastito preživljavanje, sudarajući se s indolentnim kolektivom učitelja s jedne, i nemilosrdnih vršnjaka – u poemi osnovnoškolaca u šestom i sedmom razredu – s druge strane.

Junakinja poeme tako kronologijom sjećanja na vlastito školovanje, iz prvog lica opisuje svoju izostavljenost od strane cjelokupnog razreda koji ju, mahom na osnovi fizičkog izgleda, ali i neuklopljenosti, sustavno zlostavljaju prvo na izolacijskoj, potom verbalnoj, a naposljetku i fizičkoj razini. Tako će se među stihovima čitatelju vrlo brzo otvoriti mučna ispovijest o pritajenom davljenju u sporednim zakutcima škole, krvavim obračunima i potresnim prijetnjama. Sve to vrijeme, razrednica, profesori (izuzev jednoga koji sam ne uspijeva nadglasati vlastite kolege), a najviše pedagoginja, lik kojem se posvećuje posebna pažnja u poemi, čija ironijska funkcija niti jednom ne pruža adekvatnu pomoć, junakinju u maniri uvjeravaju da je zasigurno ona sama kriva za maltretiranje koje doživljava:

što sam to u vama izazvala

ona je uvijek govorila

ti si njima morala nešto reći

nečim si ih povrijedila

Osvrnemo li se na isključivo formalan aspekt i ustroj školskih institucija, što smatram da je prijeko potrebno naglasiti u ovom kontekstu, Zakonom propisani Statut svake škole u članku 67. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi govori:

Školske ustanove dužne su: -stvarati uvjete za zdrav mentalni i fizički razvoj te socijalnu dobrobit učenika, -sprječavati neprihvatljive oblike ponašanja, -brinuti se o sigurnosti učenika.

Međutim, pitam se nakon čitanja ove poeme, ako su školske ustanove uistinu sigurno mjesto za djetetov životni i intelektualni razvitak, zašto se upravo među tim šareno obojenim zidovima dešavaju nezamislive strahote koje pojedince u osjetljivoj, formativnoj dobi obilježavaju toliko dubinski da oni svoje rane potom prenose u sve druge faze odrastanja, čak i u naredne generacije? Ako institucija ne može zaštititi svoju djecu u najkrhkijoj dobi, tko će? Protagonistica progovara o strahovima svakodnevnog odlaska u školu, često i strahu za vlastiti život jer od razrednih kolega nemalo puta i doživljava prijetnje smrću, o nezacijeljenim ranama koje mlađi adolescenti kao posljedicu bullyinga nose i u odrasloj dobi te o odraslima čije se opetovano ignoriranje žrtve izjednačava s učenicima koji izvršavaju nasilje.

Zanemarivanje djetetove patnje od strane zaposlenika institucije koja ironijski naglašava sebe samu kao mjesto nulte tolerancije na nasilje upravo je, smatram, jedna od najsnažnije istaknutih tema u poemi Škola. Od profesora koji zatvaraju oči nad vršnjačkim maltretiranjem protagonistice, razrednih kolega, djece koja ne prezaju ni pred čim u svojem ugnjetavanju do pedagoginje koja sustavno ignorira pritužbe na fizičko nasilje, Lujanović im se svima kroz razorne stihove obraća, te se s istima, ako već ne licem u lice, onda barem tekstualno obračunava:

ja sam

drugovi i drugarice

braćo i sestre

mjera zla koja živi u vama

ja sam ta jebena mjera

po kojoj će vas dobrota izbjegavati

U Školi, sustav stvoren da štiti pojedince naposljetku demonstrira ignoriranje prema ikome tko se pronađe u nezahvalnoj situaciji žrtve, i pretapa se u naizgled nepobjedivu, okamenjenu strukturu gdje pobjeđuje onaj koji je jači, nemilosrdniji. U hijerarhiji razredne podjele uvijek se pronalaze vidljivi bihevioralni obrasci pa tako onaj koji je na dnu, onaj odbačen od većine, najviše pati.

Na književnoj razini, poema je u suvremenoj književnosti rijetko korištena forma, koja se pak u slučaju pisanja Glorije Lujanović, koja već ima iskustva u pisanju poeme (Otac, naklada Oceanmore, 2023.) pokazala kao plodno polje za verbalizacijom i narativnošću kojom uobličuje svoje intimne, oštre, nesuspregnute misli, ali i ostavlja prostor za misaonu poetičnost i spisateljski izoštrenu brutalnost teksta.

svlačionicu u zelenoj sali nisam voljela ni zbog nje

uvijek bi me nekako dočekala

uspjela bi me utjerati

u onaj dio gdje su tuševi koji nikad nisu radili

i tu bi me ponekad malo davila dok nastavnika nema

Potresno je čitati stihove koje je Gloria Lujanović bez filtera i tekstualnog zauzdavanja prenijela na papir. Suosjećanje s protagonisticom, onom djelomice upisanom iz autoričinog autofikcionalnog iskaza izvire iz teksta i transcendira tipičnu granicu poistovjećivanja. Sama autorica po izlasku knjige naglasila je kako je tijekom vlastitog školovanja proživljavala slične strahote, a sami tekst svojom detaljnošću i intimnošću iskaza, često rafalnim i minucioznim mislima, ukazuje na blisko poznavanje mehanizma zlostavljanja. Lujanović piše iz dubine sebe, za sebe, ali još više za druge, za sve one koji su prošli isto, gore, najgore, ali i za one koji baš naprotiv, nisu, ali im je suočavanje s ovom skliskom i premalo tretiranom temom, prijeko potrebno. Stoga procjenjujem kako vrijednost poeme Škola leži upravo u performativnosti zla koja je upisana između redaka i nikad jače osvjetlana ubojitom narativnošću.

jedan od vas rekao je

kad bismo mi nju sad ubili

cuke bi imale šta glodati godinu dana

ta večer nikad nije završila

pustila sam vam

da me oglođete vi

Gloria Lujanović se u Školi ne obračunava samo s nasilnicima i odgajateljskim kolektivom koji izostavljaju svaki vid pomoći, već udara i na instituciju Crkve, one koja selektivno propagira oprost i otpuštenje grijeha, predstavljajući se kao utočište, čvrsto tlo na kojem se oni najviše ugnjetavani, paradoksalno utapaju. O opraštanju zlodjela koja se oprostom neće izbrisati i nepravdi ukorijenjenoj u neoborivo čvrstom religioznom kontekstu, Lujanović piše:

onaj isti koji me danas ispovijeda

on koji me tukao najviše

on koji je zaista ubio Boga u meni

iz drvenog kioska me pita

jesam li se došla svađati ili ispovijediti

Najsnažnija književnost, smatram, ona je koja pomiče granice i koja često udara ondje gdje je društvo najosjetljivije. Gloria Lujanović u poemi Škola ukazuje na realnost nestabilnosti školskog sustava, sve njegove rupe i pukotine koje ga nagrizaju, a struktura se još drži, kao i na kolektivnost nasilja i zla koja ne jenjavaju, već se transformiraju u masovno dozvoljenu nepravdu.

Lujanović u Školi ne nudi rješenje, ne upisuje savjete za (samo)pomoć, (samo)obranu, (samo)održanje ili pak odrješuje i otkupljuje one koji su nanosili zlo. Ova poema je stoga tu, u književnom prostoru koji tare put ka široj recepciji, ruku pod ruku s neminovnim šok-efektom koji knjiga nosi, i (poraznom) činjenicom koja za sobom vuče (nemoguće) pitanje – dok je svijeta, bit će nasilja, i što poduzeti u borbi protiv istog?

pa ako se sretnemo u paklu bit će lakše

uvijek možemo reći

znamo se od prije