'Takav neki dan': Mikro-dimenzija života

„Kad mi je svega previše, zatvorim oči i zamišljam se na sretnom mjestu“, na prvi pogled sasvim jednostavna i pomalo naivna rečenica stoji na početku prve priče "Na livadi pored autoceste" kojom se otvara knjiga Takav neki dan, autorice Ive Bezinović-Haydon. To je rečenica koju je svako barem jednom pomislio u trenutku kada stvarnost postane teška i problemi se čine nerješivi. A zatim, najčešće, zaboravimo i rečenicu i probleme. Na kraju čitanja knjige pokazuje se da upravo ta rečenica čini jednu od ključnih niti zbirke kratkih priča. Iako podijeljena na tematske cjeline, priče u knjizi povezuje jedna sličnost glavnih protagonistica: to su najčešće žene koje vode dijalog s prošlošću, stoje u sadašnjosti i ne očekuju ništa od budućnosti.

Neobično koncipirana i na prvi utisak raspršena, knjiga sadrži priče koje osciliraju od veoma uspjelih do onih slabijeg intenziteta, kao da ja autorica odlučila obuhvatiti sve što je pisala tokom godina bez strože selekcije. Priče su podijeljene i grupirane u pet zasebnih cjelina odvojenih naslovima: „Sudar svjetova“, „Razglednice“, „Eva je zapisala“, „Svijet u komadićima“, „Pod perzijskim tepihom u dnevnoj sobi“.

Naslov knjige, iako nepretenciozan, otvara prostor za višeslojna tumačenja. „Takav neki dan“, sintagma koja govori o svakodnevici, o danu koji nije ni loš ni dobar, ni po čemu poseban, ali istovremeno takav dan upućuje na subjektivnost doživljaja, kada običan dan nosi specifičnosti za osobu, može biti emotivno složen, zbunjujući, melanholičan. Upravo „takvi neki dani“ oblikuju iskustva protagonistica, koje u tako nekim danima prolaze kroz tišinu, frustraciju i introspektivna promišljanja.

Knjiga obrađuje poznate teme na drugačiji način, raspad i odnosa i pojedinca/ke dešava se bez dramatičnog konflikta. Priče prikazuju duge periode neodlučnosti: želju da se ode iz partnerskih odnosa, pa se ipak ostane, ali prikazuju i završetak tih odnosa, razdvajanje zajedničkog života, nestanak ljubavi, podjelu dana kada su djeca s njom, kada su s njim, i u tim razilaženjima sve se dešava tiho, bez bijesa, velikih svađa i mržnje. Nijedan odnos ne propada preko noći, za sve je potrebno vrijeme: životna kolotečina, posao, udaljavanje, odsustvo komunikacije. Razgovori između ljudi koji su se voljeli postaju površni, informativni, tehnički. U mnogim pričama, upravo onda kada bi trebalo nešto da se desi, ne desi se ništa, kad bi nešto trebalo da bude rečeno, ostaje neizgovoreno. I to je ono što je najuspjelije u knjizi: iz neizgovorenog, unutrašnjih lomova i iz nesigurnosti protagonistica nastaju priče.

Možda se na prvu tako čini, ali tema zbirke nije samo raspad odnosa, njen stvarni fokus nije ni kraj ljubavi ni emotivna praznina. U središtu knjige je unutrašnji svijet protagonistice, izvan klasičnog narativa o gubitku drugog. Posrijedi je gubitak sebe, dugogodišnje nezadovoljstvo koje se skupljalo najednom postaje materijal za priču, ali i prostor suočavanja sa vlastitim ograničenjima. Protagonistice najčešće ostaju „zarobljene“ u vlastitoj zoni komfora, nesklone ili nespremne mijenjati ono što ih tišti, ostajući do kraja priče (i života) one osobe koje zamišljaju da jesu kad zatvore oči. Upravo iz tog prostora između zamišljene i stvarne verzije sebe otvara se pitanje slobode, koja se ne razumijeva kao ideal oslobađanja od društvenih i porodičnih očekivanja, nego kao iskustvo proizašlo iz unutrašnjeg raskoraka i nemogućnosti promjene. Sloboda se preispituje kroz situacije u kojima nestaju očekivanja, završavaju odnosi i prestaju uloge koje su do tada oblikovale protagonistice.

U pričama „nositeljice“ radnje su marginalizirane žene, ne od strane društva, nego bližnjih, ali i sebe samih. Njihove potrebe i želje dugo vremena ostaju neprimijećene i neizgovorene, toliko da ih vremenom same potiskuju i zaboravljaju. Sve dok ne dođu do zida odakle dalje ne mogu. Izgubljene ili „zarobljene“ u brakovima kakve nisu priželjkivale i u službi ispunjenja želja drugih, počinju osjećati tihi otpor prema takvom načinu života. Postepeno se okreću sebi, počinju osluškivati vlastite potrebe, ali ključno je pitanje zbirke: koliko one imaju hrabrosti da se suoče sa sobom, i s promjenama koje suočavanje neizostavno donosi?

Ono što povezuje priče jeste unutrašnji nesklad protagonistica, kao i nostalgija za vremenom u kojem su živjele i bile žive, one žale za onom ja iz prošlosti. Riječ je o neskladu između izbora koje su napravile i onih stvari koje su propustile uraditi i života kakav su zamišljale. Za neke stvari koje žele nije kasno, ali njihov problem nije nedostatak vremena nego nedostatak hrabrosti, jednostavno se ne usude ništa mijenjati. U pričama je riječ o životu žena o kakvom se u mladosti, u prošlosti sanjalo, ali i stvarnosti u kojoj rečenica „ću poludjeti ako je ovo sada moj život“ (str. 13.) poput noža siječe ne samo protagonisticu nego i čitatelja/icu. Život koji je nekada bio san postepeno se pretvara u noćnu moru, ali ne zato što neko drugi ugrožava taj život, neka vanjska sila ili tragedija. Riječ je o unutrašnjim lomovima kojih žena postaje svjesna tek kada ostane sama i kada shvati da je nezadovoljna ne odnosima s drugima, nego sa sobom.

Jedan od najefektnijih primjera jeste priča „Eva je zapisala“ u kojoj četrdeset četverogodišnja Eva u svoju crvenu bilježnicu piše: „Osjećam se ili kao da se uopće ne poznajem ili kao da u meni živi nekoliko osoba, a ni s jednom nisam u kontaktu. To je ili nešto novo ili sam cijeloga života toliko udaljena od sebe da nisam ni prepoznala da se ne znam.“ (str. 76.) U situaciji u kojoj život postaje rutina, briga za druge, ona ne zna šta da radi pa jedini izlaz vidi u Nadi, ženi koja „ima odgovore“ u tarotu, astrologiji, numerologiji. Ovdje je nada apsurdno data samo kroz ime, i to obmanjivačice. Eva je primjer ne suočavanja, nego bijega.

Između stvarnosti i očekivanja nalaze se žene koje ispred ogledala više ne prepoznaju sebe. One su najčešće iznevjerene vlastitim očekivanjima ili partnerom. To se posebno vidi u priči „Marina, četvrti kat“ u kojoj muž i žena postaju stranci, ali i pričama o usamljenosti, poput „Lola“ ili „Irena u Bologni“ koja govori o ženi koja „s punih pedeset nije imala planova osim posaditi cvijeće na balkonu i možda posjetiti mamu“. (str. 26.) U tim pričama otvara se razdor između karijere i intimnog prostora „vlastite sobe“, kao i nesklad između slike koju protagonistice prikazuju javnosti i njihove usamljenosti kada ostanu same sa sobom. Priče naglasak stavljaju na različite oblike usamljenosti, bilo da su protagonistice sa sobom, sa psom, na poslu, među prijateljima, nepoznatim ljudima, s partnerom ili porodicom.

U priči „Možda se ne sjećaš“ objedinjuje se ono za što bi se dalo kazati da je kost zbirke: sjećanje i odnos s prošlošću. Sjećanje kao da je jedino što se ima, ono protagonistice čuva između prošlosti i budućnosti, čuva ih u ovom trenutku da (ne)naprave iskorak. Ovdje je sjećanje kao pokretač priča, događaja i odnosa prema drugima.

„Petnaestak godina kasnije ležiš na krevetu, umorna od plakanja, s osjećajem da više ne znaš. Dijelove života pokušavaš složiti u smislenu cjelinu, povezati ih uzročno-posljedično, smjestiti na vremensku traku, ne odustaješ od toga da si objasniš ono teško objašnjivo. 'Kad si prepričavam prošlost, ne smijem si vjerovati', podsjećaš se. (...)

Kako razmišljati o prošlosti? Iz ladica treba izvući dostupne komadiće događaja, složiti ih u mozaik, zalijepiti ih emocijama koje pamtimo da smo tada osjećali. Još jednom zatim provjeriti s udaljenosti, zaškiljiti da bismo bolje vidjeli, kao u galeriji. Ponovno promisliti. Rekonstruiranju vlastitog života treba odgovorno pristupiti.“ (str. 176.)

Sjećanje je glavni pokretač i za ciklus „Razglednice" kao ključ naracije, a introspektivna protagonistica kroz putovanja istražuje bivše i sadašnje ja, zamišljajući da vodi „neki drugi život. U njemu sijedu kosu bojim u plavu i sama odlazim na glasne koncerte. Ili živim s tihim pjesnikom koji ima dvije mačke.“ (str. 50.) Na svakoj destinaciji, od Pule, Krka, Lincolna, Fischbachama, Udina, Novog Sada, Pazina, Quintanor de la Ordena i mnogih drugih mjesta u kojima se prisjeća sebe, njene uspomene se neprestano vraćaju, one „imaju pravo na vlastiti život“ (str. 53.) i oblikuju priču. Ovaj ciklus nije klasični putopis, ne piše se mnogo o onom što se vidi, važnije je ono što se na tim putovanjima doživljava, posebno kroz susrete s prošlom i sadašnjom sobom. „Kako možemo znati da je ovo stvaran život?“ dječak pita majku boraveći u Skoplju. I to je pitanje na kojem se grade priče trenutka, priče s putovanja. Odgovor je u ovom sada, danu koji traje.

Istovremeno, knjiga otvara teme svakodnevnog života, koje ponekad u naizgled trivijalnim zapisima, često i od tek nekoliko rečenica služe kao nositelji psihološke i sociološke dinamike. Na taj način pokazuje se kako se značenja ne grade na velikim narativnim i životnim preokretima, nego u sitnicama, detaljima, stanjima koja otkrivaju emocionalnu i egzistencijalnu nestabilnost protagonistica. Upravo to svakodnevno, obično, banalno demaskira stvarnost i omogućava čitatelju/ici da u svakodnevici prepoznaju iskustvo protagonistice/a kroz mikro događaje, mikro dimenzije i na koncu "male" ljude i njihove živote.