'Mini horor': Užas među nama

Kao mala, bojala sam se kukaca, mraka i lopova. Najviše me, međutim, plašio duboki glas koji je s televizije poručivao: 'Gdje prestaje trag, počinje istraga' (vjerujem da će mnogi pripadnici moje generacije znati o čemu govorim). Dječji strahovi uglavnom su konkretni i lako prepoznatljivi. No, odrasli su puno podmukliji.

Upravo se takvim strahovima bavi Barbi Marković u zbirci priča Mini horor. Već naslov knjige upućuje na jednu od njezinih ključnih ideja. Mini je ime glavne junakinje, ali „mini“ je i oznaka za nešto malo, u metaforičkom smislu – svakodnevno. Ta igra riječima nije tek zgodna dosjetka, nego precizno upućivanje na autoričin interes za rutine, navike i sitne društvene apsurde, na trenutke u kojima poznati svijet postaje pomalo stran. Dok se horor tradicionalno povezuje s masakrima, mrtvacima, paranormalnim pojavama i prijetnjama koje dolaze izvana kako bi narušile poznati poredak, u Mini hororu on se skriva u anksioznostima, prekidima, društvenim mrežama, bindžanju serija, ekološkoj (ne)osviještenosti, konzumerizmu, open-space uredima, lošem zdravstvenom sustavu, sastavljanju namještaja iz IKEA-e, stalkanju i organizaciji stambenog pitanja… Strašno nije samo ono što izgleda kao prijetnja. Knjiga poručuje: strašno je ono kako živimo. 

Glavni su likovi Miki i Mini, par srednjih godina koji živi u Beču. Premda imena prizivaju Disneyjev svijet, Marković je prema bajkovitosti zapravo ironična. Miki i Mini funkcioniraju kao generički likovi, figure u koje se lako mogu upisati različita iskustva srednjoklasne svakodnevice. Miki je Austrijanac, Mini doseljenica iz Srbije, a njezino se podrijetlo kroz knjigu vraća kao tihi, ali postojani izvor nelagode. Marković pritom odbija ponuditi jednoznačno tumačenje. Ostaje nejasno proizlazi li Minin osjećaj stranosti iz društvenih mehanizama koji je neprestano podsjećaju na njezinu poziciju pridošlice ili je riječ o unutarnjem iskustvu koje nadživljava samu migraciju. Pripadanje se ne pojavljuje kao identitetsko pitanje u užem smislu, nego kao egzistencijalno stanje trajne izmještenosti. Posebno su zanimljivi prizori povratka u Srbiju, gdje prostor prestaje biti tek mjesto radnje i postaje nositelj afektivnog naboja. U pričama poput „Ada Bojana“, povratak ne donosi razrješenje, nego ponovno aktivira potisnute nelagode i stare traume. Kao i mnogi drugi horori u ovoj knjizi, ni taj nije vezan uz konkretan događaj, nego uz osjećaj da čovjek više nije potpuno kod kuće ni ondje odakle je krenuo. 

Osim tog toposa pripadnosti, o likovima ne saznajemo mnogo klasičnom karakterizacijom, nego ih Marković izgrađuje anegdotalno, nizom epizoda, čudnosti, navika i reakcija. I upravo zato djeluju uvjerljivo i poznato – kao da su neki par iz našeg susjedstva. Oni nisu psihološki razrađeni u tradicionalnom smislu, nego su prepoznatljivi. Upoznajemo ih kroz ono što ih živcira, plaši, opsjeda ili dovodi u neugodne situacije. Njihov je odnos lišen velikih deklaracija i melodrame. Miki voli Mini jer „nakon toliko godina ne može samo tako prestati“ (121). I upravo se u toj, gotovo usputnoj rečenici, nalazi čitava mala studija dugotrajne bliskosti: ljubav, navika, privrženost, strah od promjene i pomirenost s nesavršenošću.

Marković precizno hvata osjećaj života obilježenog trajnom nelagodom, a posebno su uspjele priče koje tematiziraju anksioznost. Kod Mikija se ona očituje kroz težnju savršenstvu i stalnu zabrinutost za budućnost, dok Mini pripadaju drukčiji, specifičniji strahovi. Primjerice, njezina fobija od bolnice, koja nije razrađena tek kao tjelesni strah od bolesti ili medicinskih zahvata, nego kao mnogo dublji osjećaj gubitka kontrole, sažeta je u rečenici: „Bolovi i strahovi svih osoba koje ovdje leže potpuno izmiču kontroli i stapaju se jedni s drugima“ (104). Individualni strah tako postaje kolektivni. Bolnica nije zastrašujuća zbog onoga što se u njoj nužno događa, nego zato što koncentrira ljudsku ranjivost. 

U tome leži jedna od najvećih snaga knjige. Marković vrlo rijetko poseže za doslovnim hororom. Fizički izgled može biti horor, mrtvaci mogu biti horor, paranormalno može biti horor, ali pravi se užas uglavnom nalazi između redaka. Ne u onome što se događa, nego u onome što ti događaji otkrivaju o ljudima i društvu. U priči „Lunger City“, primjerice, naizgled zabavna i pomaknuta premisa o nevjerojatnim sličnostima koje Miki uočava u drugim ljudima postupno prerasta u nelagodno promišljanje uniformiranosti i gubitka individualnosti. Ljudi djeluju poput klonova, a noćna mora proizlazi upravo iz te pretjerano uređene normalnosti.

Istovremeno, Mini horor odbija upasti u zamku ozbiljnosti. Premda se bavi egzistencijalnim temama, knjiga je duhovita i opuštena, čime podsjeća na Poštovane kukce Maše Kolanović. Obje autorice polaze od intimnih, često banalnih iskustava svojih likova, ali ih ne tretiraju kao ispovjedni materijal. Privatno kod njih uvijek funkcionira kao mjesto na kojem se prelamaju širi društveni obrasci, zbog čega njihove zbirke istodobno ostaju vrlo osobne i izrazito društveno čitljive. Pritom humor nije tek protuteža sumornim temama niti mehanizam olakšavanja čitateljskog iskustva, već on funkcionira kao način spoznaje.

Marković često preskače psihološka objašnjenja i društvene dijagnoze te do srži problema dolazi zaobilaznim putem – apsurdom, dosjetkom ili karikaturom. Komika proizlazi iz apsurdnih, ali lako zamislivih situacija, komunikacijskih nesporazuma i sitnih društvenih frustracija. Također, autorica odlično promatra načine na koje ljudi razgovaraju. Dovoljno je nekoliko replika da postane jasno tko ima moć, tko se osjeća nesigurno, a tko pokušava dominirati situacijom. Posebno su upečatljivi trenuci u kojima se napetost stvara naizgled banalnim jezičnim detaljima, poput obraćanja na „ti“ ili „Vi“ u priči „Plavuša“, u kojoj frizer odlučuje upotrebljavati nelične glagolske oblike. Komunikacijske finese kod Marković nikada nisu ukras; one su sredstvo karakterizacije. Svakako vrijedi istaknuti i prijevod Vande Kušpilić, u kojem suptilni društveni registri jezika ostaju jasno čitljivi. Odnosi među likovima, njihove pozicije moći te trenuci bliskosti ili nelagode i dalje se grade kroz najsitnije jezične pomake, koji u hrvatskom tekstu djeluju posve prirodno.

Da bi takvi sitni pomaci, nesporazumi i društvene nelagode proizveli učinak, potreban je i odgovarajući pripovjedni ritam. Rečenice su kratke, dijalozi brzi, opisa je malo, a pripovijedanje uglavnom polazi od eksplikacije i kreće se prema poanti. Ponekad se ta poanta pojavljuje u obliku obrata, a ponekad on potpuno izostaje. Zanimljivo je da upravo priče o anksioznosti često ostaju otvorene i pritom takva odsutnost zaključka ne djeluje kao manjak, nego kao logičan produžetak teme. Anksioznost, naposljetku, rijetko nudi zaokružen završetak. Ipak, najuspješnije su priče koje spajaju otvorenost s jasnom unutarnjom strukturom. „Škakljivac“ je izvrstan primjer: dovoljno je imaginativan da iznenadi, dovoljno složen da ostane u sjećanju, a istovremeno potpuno pitak. U središtu priče nalazi se Škakljivac, bezlična figura u crnom odijelu koja se pojavljuje u trenucima kada osobi nije pružena pomoć. Njegova je pojava istodobno groteskna i uznemirujuća: dolazi iz gotovo dječje logike u kojoj apstraktni osjećaji dobivaju vlastito tijelo i lice. U tom smislu lik podsjeća na Hešta i Pujta iz Novakove Črne mati zemle, imaginarna bića koja također nastaju kao produžetak dječje mašte, ali u sebi nose strah, krivnju i usamljenost. Poput njih, i Škakljivac se nalazi na granici između igre i prijetnje: djeluje apsurdno, gotovo zaigrano, ali istodobno utjelovljuje dublji osjećaj gubitka i nepripadanja. Sličan spoj zaigranosti i ozbiljnosti prisutan je i u priči „Zvijer“, koja se bavi životom pisca.

Povremeno knjiga djeluje kao strip, što sugerira i naslovnica. Crteži, ritam pojedinih epizoda i kratki vremenski rezovi stvaraju dojam vizualnosti. Miki i Mini ponekad, također, podsjećaju na likove iz sitcoma: stalno upadaju u nove probleme, ali svaki novi nastavak uspostavlja vlastita pravila. Upravo tu leži i jedna od rijetkih slabosti knjige. Budući da se isti likovi pojavljuju kroz cijelu zbirku, čitatelj ih počinje doživljavati kao junake romana i posljedično se javlja očekivanje kontinuiteta. Kada je Mini u jednoj priči karikaturalno povučena spisateljica koja ne izlazi iz sobe, a u sljedećoj bez poteškoća sudjeluje u društvenom životu, taj diskontinuitet može djelovati pomalo zbunjujuće. No, riječ je prije o nuspojavi autoričina koncepta nego o ozbiljnom nedostatku.

Jer upravo je koncept ono što Mini horor čini toliko uspješnim. Marković neprestano balansira na rubu karikature. Dovodi situacije, likove i njihove opsesije gotovo do granice pretjerivanja, ali se uvijek zaustavlja tik prije nego što bi sve skliznulo u B-produkciju ili šund. Kad bi prešla taj prag, priče bi postale jednodimenzionalne dosjetke. Ovako ostaju istovremeno zabavne i promišljene; književnost i – u najpozitivnijem smislu riječi – trash. 

To se jasno vidi i u završnom bonus-materijalu, koji donosi „drinking game“ i „105 drugih mogućih horor scenarija s Mini i Mikijem“. Ondje se bez hijerarhije susreću zabrana pobačaja, spolno uznemiravanje i problemi u partnerskoj komunikaciji s opernim pjevačem koji se uselio u zgradu, guglanjem samoga sebe ili hvatanjem smrti u čašu. Stvarno, nestvarno i nadrealno izjednačeni su istim pripovjednim postupkom. Upravo zato taj dodatak djeluje kao svojevrsni manifest cijele knjige. Jer cijeli Mini horor funkcionira po sličnoj logici: kao niz misaonih eksperimenata u kojima se svakodnevna situacija tek neznatno pomakne od svoje početne točke. Dovoljno da postane apsurdna, ali ne toliko da prestane biti prepoznatljiva.

Najveći uspjeh Mini horora nije u tome što pokazuje da se horor može pronaći u svakodnevici – to je danas već poznata književna strategija. Njegov je uspjeh u tome što pokazuje koliko su granice između svakodnevice i horora postale porozne. Miki i Mini nikada nemaju mira: uvijek postoji neka invazija, bilo da je riječ o čudovištu, burnoutu, zdravstvenom sustavu, klimatskoj krizi ili pitanjima o djeci. U svijetu Barbi Marković užas više ne dolazi izvana, nego je već među nama, ugrađen u obrasce života koje smatramo normalnima. Mini horor pokazuje da danas nije lako prepoznato gdje prestaje trag, a gdje počinje istraga, to jest, gdje završava svakodnevica, a gdje počinje – horor.