'Ulica Marthe Argerich': Sizif u Ljubljani

Roman Ante Zlatka Stolice Ulica Marthe Argerich tekst je koji svojim završetkom čitatelja ostavlja s prilično neobjašnjivom prazninom, nelagodom i pitanjem što učiniti s ovakvim tekstom. Praznina sama po sebi nije ništa loše, potrebno ju je ispuniti, dati joj značenje. A možda je ta praznina već sama značenje koje funkcionira kao konstitutivni manjak romana. Možda je nelagoda naličje Barthesovog užitka u tekstu i jedno bez drugoga ne može. Možda je bespredmetno postavljati pitanja o činjenju s tekstom jer na koncu tekst ne treba ništa činiti osim biti tekstom i proizvoditi nove tekstove. Stoga će pisanje kritike romana Ulica Marthe Argerich koji polazi od navedenih neodlučivosti zahtijevati da se o njemu po cijenu jedne kritike napišu dvije. Taj zahtjev dvojak je. On je međusobno uvjetovan samim romanom i načinom njegova pisanja, o čemu će biti riječi pri kraju ovog teksta, a zatim i čitateljskom strategijom kojom će pristupiti njegovom čitanju.

Tako će prva kritika reći da se radi o prilično banalnom tekstu, nešto duljoj kratkoj priči koju je u roman promoviralo više grafičko oblikovanje i prijelom knjige s većim fontom i prilično širokim marginama. U njemu neimenovani junak iz Zagreba odlazi u Ljubljanu naći se s bratom kojem je to tek usputna stanica na putovanju u kojem prati učenike na glazbena natjecanja. Nakon što brat ode na koncert Marte Argerich, junak shvati da se ne sjeća gdje je parkirao auto. Ostatak romana on će tražiti svoj auto i to je sve što bi se o romanu moglo reći. Njegova potraga ispunjena je zaobilaznim narativnim linijama pa tako u Ljubljani iznajmi električni automobil kojim se vrati u Zagreb, proslavi rođendan svoje prijateljice, prespava nekoliko noći, jede ćevape, komunicira i dogovara se sa svojom suprugom Laurom i djevojkom Lotom koje jedna za drugu znaju, dok se ne upusti u posljednje traženje auta u Ljubljanu. Budući da jedna od njegovih strategija traženja auta uključuje vožnju taksijima po Ljubljani, deseci stranica ne predugačkog romana (139 str.) ispunjeni su upravo time, vožnjom po gradu, objašnjavanju taksistima svoje situacije, nabrajanjem ljubljanskih lokaliteta koji prilično opterećuju tekst i čitatelja neupoznatog s topografijom Ljubljane, među kojima se nalazi i doslovno popis ljubljanskih vrtića na četiri stranice jer se protagonist prisjeća da je auto mogao ostaviti upravo kraj vrtića.

Na trenutke je zapanjujuće koliko se malo toga može dogoditi na stranicama jednog romana koji se temelji na zapletu, ali to ipak nije dovoljno da održi pažnju na njima. Kada junak, nakon što se iznajmljenim autom vrati u Zagreb, na nekoliko sati izgubi i taj auto, djeluje kao da roman postaje isforsirani apsurd bez smisla i da će se čitateljska agonija koju je do tada proživio prateći potragu za autom ponoviti.

Takvu priču mogu proizvesti likovi koji su prilično dvodimenzionalni. O protagonistu ne saznajemo ništa osim da se nalazi u neobičnoj ljubavnoj situaciji u kojoj supruga zna da je u vezi s djevojkom, a djevojka da je u braku sa suprugom i da se obje relativno uspješno prave da im takav aranžman odgovara. S obje komunicira uglavnom preko poruka i uglavnom o traženju auta. Brat s kojim se na početku nalazi i čiji susret pokreće radnju ispostavlja se kao epizodni lik koji će do kraja romana biti nevažan, a od manjka motiviranosti pati i cijela epizoda u kojoj se glavni lik iznajmljenim autom vraća u Zagreb kako bi otišao na prijateljičin rođendan, na kojem se ne dogodi ništa relevantno za priču romana.

Uz sve navedeno, roman je ipak prohodan i lako se čita zahvaljujući kratkim i jasnim pripovjedačevim rečenicama i dinamičnim dijalozima koji pokreću radnju za koju se ponekad čini da nikuda ne vodi. Upravo to roman Ulica Marthe Argerich čini knjigom koja se može dovršiti za jedno (ljetno) popodne, odložiti na policu i onda zaboraviti.

Druga kritika temeljit će se prvo na odbijanju činjenice da se takve knjige pišu i objavljuju (iako se pišu i objavljuju), a zatim i na autorovoj prethodno objavljenoj knjizi Blizina svega, u kojoj vrlo vješto eksperimentira s formom zbirke priča i pokazuje visoku literarnu spretnost. Stoga ćemo drugu kritiku započeti čitanjem koje roman Ulica Marthe Argerich smješta u tradiciju egzistencijalističkog romana te književnim konvencijama progovara o specifičnom iskustvu života ljudi u prvoj četvrtini 21. stoljeća, koja se može svesti na traganje za vlastitim autom.

U takvom čitanju svi će se elementi romana resemantizirati pa se ponovno vraćamo na početak na kojem susrećemo bezimenog junaka. Iako ostali likovi u romanu imaju svoja imena, od njegove supruge, djevojke, bratovog prijatelja, prijateljice Marije koja slavi rođendan, protagonistu se nitko izravno ne obraća, ne izgovara se njegovo ime i njegova je subjektivizacija u odnosu na okolinu jednaka taksistima koje susreće; ni njihova imena ne saznajemo, oni su prolazno oruđe u protagonistovoj namjeri da nađe auto.

Indikativno je i vrijeme u kojem se roman odvija, sredina lipnja, prvi dan junakova godišnjeg odmora. Možemo pretpostaviti da je riječ o danu nabijenom značenjem od predindustrijskog Ivanja pa do kapitalističkog praznika kada rad staje na nekoliko dana ili tjedana kako bi se skupila snaga za daljnji rad. Uglavnom, riječ je o razdoblju kada je vertikalna mobilnost odgođena pa se protagonist Stoličinog romana mora zadovoljiti horizontalnom, putovanjem do Ljubljane kako bi se našao s bratom. Nevolje nastaju kada izgubi auto, odnosno kada mu je i horizontalna mobilnost ukinuta. Ona postaje moguća jedino taksijima, iznajmljenim automobilom, odnosno potrebno ju je dodatno platiti. To je možda i točka u kojoj je Ulica Marthe Argerich najslabija kao egzistencijalistički roman u 21. stoljeću. Lik bez pretjerane refleksije nadoplaćuje još jednu noć u hotelskoj sobi, plaća taksiste, iznajmljuje električni auto, puni ga, itd. Samo u jednom trenutku pomisli da će sav novac za godišnji odmor potrošiti prvog dana, ali inače stječe se dojam da novca ima u (gotovo) neograničenim količinama, odnosno da on protagonistu ne predstavlja prepreku.

Ipak junakovo uživanje u slobodi za vrijeme potrage za autom teško je ne primijetiti. U trenutku kada ga radnik u rent-a-caru obuči vožnji električnog automobila i kada krene samostalno voziti ulicama Ljubljane, on će ustvrditi: „Malo ću se voziti, čisto da osjetim auto, a onda ću napraviti plan. Hahaaaaaaa! viknuo sam opet. Svi voze svoje dosadne rute, jedini ja naprosto vozim!“. Ostatak romana prestaje biti toliko banalan i postaje ozbiljna literarna opservacija o ljudskom stanju. Ono je svedeno na potragu za nečim što tragaču već pripada. Ta se potraga može i napustiti i život se može ispuniti svakodnevnim gestama kao što su rođendani, zabave, konzumacija droga, ćevapa, kurtoazno razmjenjivanje dužnog minimuma riječi sa susjedima, taksistima i ostalim statistima u pojedinčevom životu, ali potrazi se u konačnici uvijek vraća. Ako Sizifa 2025. godine treba zamisliti kako traži auto po Ljubljani, onda treba imati na umu i komentar njegova brata, kako u trenutku potrage za autom konstatira da nijedna njegova strast „nema nikakve veze sa životom“. Strast kao ono što je beskorisno pronalazi se u kratkim trenucima predaha od nešto ublaženije kafkijanske situacije potrage za izgubljenim automobilom.

Možda je upravo glazba jedna takva strast. U romanu u kojem kao da je malo što važno, ona se pokazuje iznimno bitnom. Junakov brat predaje u glazbenoj školi i u Ljubljanu dolazi kako bi otišao na koncert Marthe Argerich, argentinske klasične pijanistice, potom mu šalje Mozartova vulgarna pisma koja je slao svojoj sestrični, a roman završava prisjećanjem anegdote Schumannovog samoubojstva. Glazba se upisuje na njoj potpuno neprevediv medij prilično zaobilazno, kao priče o skladateljima, iskustvo pohođenja koncerta, i tako se ispostavlja prilično perifernom za živote likova. Ona je vrlo nedvosmisleno ona beskorisna strast koja u romanu pokreće likove, ali oni to kretanje koriste u savladavanju osnovnih radnji kao što je traženje auta.

Ako glazbu poopćimo na svu umjetnost pa tako i književnost, onda nam roman Ulica Marthe Argerich šalje prilično ambivalentne poruke zbog kojih je trebalo jedan tekst podijeliti na dvije kritike. S jedne strane, pred nama je banalan tekst koji se lako čita, a s druge ozbiljan prilog egzistencijalističkoj prozi koja problematizira suvremeno ljudsko stanje i koncipira ga kao traganje za nečim što smo do prije par trenutaka imali. Problem je upravo u tome što se tekst o apsurdnom traganju čita tako lako, bez zapinjanja i otpora, što književnost o egzistenciji kao agoniji traganja pokazuje lako potrošnom robom. Najveći je to problem romana čija recepcija ovisi o izboru čitateljske strategije kojom će mu se pristupiti. Ako se odlučimo za puno potentniju, drugu, morat ćemo odgovoriti ili ostati bez odgovora na pitanje, a što s umjetnosti i književnosti u vremenu kada se čini da je čovjek sveden na potragu za svojim autom jer, u konačnici, auto se može, ali i ne mora naći, za razliku od dobre književnosti.