'Nevini': Lomovi i krivnja književnog teksta

Jednoj od besmislenijih reakcija na objavu romana mogli smo svjedočiti prije pet godina kada je objavljen Nadohvat Ene Katarine Haler. Ona se svela na kolektivno čuđenje kako je 24-godišnja studentica arhitekture uspjela napisati veliki-povijesni-roman kojim se pisci tek u starijoj životnoj dobi legitimiraju kao veliki-nacionalni-pisci. A kad ono žena, pa još mlada. Međutim, da je povijesni i obiteljski roman u Hrvatskoj naročito teško objaviti, onda on ne bi bio jedan od središnjih romanesknih formi posljednjih 20 godina, u kojoj su sudjelovali s više ili manje uspjeha autori i autorice poput Nedeljka Fabrija, Ivane Šojat, Ivane Sajko, Marka Gregura, Slobodana Šnajdera i mnogih drugih. Takvi romani čije radnje započinju Drugim svjetskom ratom, a završavaju u vremenu nastanka romana u (post)tranzicijskom perpetuum mobile često imaju funkciju afirmacije upravo tog završnog trenutka kao najboljeg ili barem boljeg od svega onoga što je do njega dovelo. Priče su to o malim povijestima malih obitelji čije male živote velika povijest razvlači na sve strane poput tijesta, a oni bi se samo bavili svojim poslovima i živjeli živote u kojima je politika dosada, a povijesti nema, baš kako je to i bilo nakon 2000-ih.

Nakon što je pokazala sposobnost pisanja obiteljske sage, autorica je odlučila okušati se i u drugoj dominantnoj struji suvremenog romana, tzv. poetskom romanu kojeg obilježava reducirana radnja, usredotočenost na lika, njegov unutarnji svijet i odnos s drugim likovima, a u pripovijedanju približavanje lirskom iskazu kao i upotrebu motiva i metafora nalik onom u pjesništvu. Sve su to obilježja koja odlikuju drugi roman Ene Katarine Haler naslova Nevini, ali teško je zanemariti da svako rješenje jednog od navedenih elemenata proizvodi lomove u tekstu koje roman kao cjelina ne uspijeva sanirati.

Kao i u prethodnom autoričinu romanu, i u Nevinima u središtu je obitelj koja nastoji uspostaviti svoj život nakon traumatičnog događaja rata. To više nije Drugi svjetski rat, nego rat nakon raspada Jugoslavije, nakon kojeg se obitelj hrvatskih Srba, majka s kćeri i sinom i svojim ocem, vraća rodno selo iz progonstva u Zagrebu, iz kojeg su također morali otići, kako je pretpostaviti, zbog svoje nacionalnosti. U nastavku se otkrivaju obiteljski sukobi i traume koji su ih oblikovali, patologije malog mjesta i njihov utjecaj na razvoj pojedinaca te što je sve dovelo do tragičnog kraja kojim roman završava. To je, međutim, uokvirena priča, a uokviruje ju uvodno poglavlje napisano u već stoljećima izlizanoj formi pronađenog rukopisa. Naime, sve što u romanu čitamo, kako saznajemo iz uvodnog poglavlja, neimenovana pripovjedačica našla je tiskano u svojem izdanju knjige Mitovi stare Grčke. Upisivanje priče o povratničkoj obitelji u grčku mitologiju zapravo neće se temeljiti ni na čemu osim na činjenici da se roman bavi temom incesta i da završava ubojstvom članova obitelji, što su česti motivi grčkih mitova i tragedija. Takav snažan signal čitatelju da roman čita na pozadini tradicije grčke mitologije ostaje ipak nemotiviran jer bi on već bio sasvim dovoljan i citatom Euripidove Ifigenije u Tauridi, dok ovakvo eksplicitno uokvirivanje cjeline navodi na poentiranje i zaokruživanje mitološkog interteksta koji u ovom romanu izostaje; naprosto nije jasno što je uvodno poglavlje donijelo čitavom romanu.

Tragički se potencijal radnje ostvaruje u obiteljskim odnosima koji se nalaze u središtu romana, a nju čine Iris kroz koju je čitav roman fokaliziran, zatim njezin brat Relja s kojim stupa u incestuozne odnose, njihova majka Lenka koju je njezin otac, u romanu nazvani đed, još kao srednjoškolku namijenio Bori, kriminalcu koji se tek povremeno vraća u selo i ne nastoji u potpunosti biti dijelom života svoje supruge i djece. Roman započinje njihovim povratkom u neimenovano selo pogođeno ratom, za koje se može pretpostaviti da se nalazi negdje između Banije i Slavonije. Značajan je to trenutak kada Iris, nakon đedove smrti, spozna vlastitu smrtnost, što joj život organizira oko dviju osnovnih sila – erosa i tanatosa. Uskoro seksualnost počinje dominirati Irisinim životom i motivacijom pa se tako smješta u krila muškaraca koji su se okupljali i družili u susjednoj kući, prilikom čega bi joj davali da pije rakiju ili pivo. Čini se da je njezino hiperseksualno ponašanje uzrokovano učmalošću i besperspektivnošću razorenog sela u kojem od života ne preostaje više od seksa i alkohola. U tom se smislu ostvaruje i incestuozna veza s bratom Reljom, koja je zapravo prilično sporedna epizoda romana, suprotno onome što sugerira medijsko oblikovanje diskurza o njemu. Odluka o sklanjanju incesta u pozadinu priče pokazat će se povoljnom po roman jer se njome suptilnije pristupa sablažnjivoj temi koja bi se mogla pojavljivati samo radi vlastite sablažnjivosti. Za razliku od toga, više se pažnje moglo posvetiti odnosu prema dječaku Ninu iz susjedstva, s kojim Iris otkriva vlastitu seksualnost, zanemarujući njegovu nezainteresiranost za nju. Tek kada Iris otkrije njegov dnevnik u kojem jasno pokazuje homoseksualne sklonosti, otvara se pitanje je li njihovom odnosu bilo prisile protiv njegove volje. To je problem u koji pripovjedač, inače vrlo govorljiv i sklon problematiziranju i najsitnijih fragmenata života i sjećanja, ne zalazi.

Tome ne doprinosi ni pripovijedanje koje nikada ne sagledava priču iz druge perspektive osim one fokalizirane kroz Iris, čime se prešutno potvrđuje njezino tumačenje događaja kao jedino moguće. Roman tako ostaje uskraćen za potencijalno zanimljiv i inovativan pogled prema problemu prisiljavanja na seksualni odnos i razarajućim posljedicama istraživanja seksualnosti.

Od ostatka likova ističe se majka Lenka pred kojom se našao ugovoreni brak sa starijim švercerom i kriminalcem Borom, a ona ga ipak uspijeva odgoditi i otići na fakultet u Zagreb, a zatim i brat Relja o kojem se ne saznaje previše, kao ni o ostalim likovima, što svijet romana čini prilično zatvorenim u Irisin vidokrug i svijest, a priču uvelike ograničava. Dinamičkoj razradi teksta ne doprinosi ni pripovjedački glas koji često usmjerava pozornost na sebe, ali na pogrešne načine. Početak romana obiluje slobodnim neupravnim govorom kojim se pripovjedač služi kako bi ironizirao ono što će netom reći, ali prema kraju romana on se sve više počinje povlačiti pa na kraju izostaju njegovi komentari, a čitatelj je prepušten hladnoj naraciji u koju se nekad raspričani pripovjedač više ne želi miješati.

Nesklad u tekst unosi i pretjerano izvještačen jezik u kojem se arhaizmi, turcizmi i srbizmi koriste bez reda i logike. Naprosto je malo vjerojatno da bi na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće netko na područjima u koja se roman može smjestiti upotrebljavao riječi poput vazda i beonjača. Takvih mjesta u romanu previše je da bi se jednostavno zanemarila, a oko zapinje na rečenicama poput: „Poveo ju je onda do tanane trešnje u dnu avlije, odložio je čekić uz drvo i pružio na dlanovima eksere prema njoj.“ Jednak dojam izvještačenosti ostavljaju i pokušaji da se svakodnevne pojave zahvati literarnošću pa se u tekstu nađu i poduži ulomci koji se bave pojavama i stvarima sasvim nebitnim za sam roman, kao što je to u ovom slučaju šetnja: „I nije to šetnja zaista, nije se nikom tako činilo, šetnja traži jednu posvećenost, šetnja je mirna i ma koliko se brzo hodalo, taj hod je i dalje spor, šetač je obazriv i u tom je hodu nečeg pomirljivog, šetnja je svijest o okolini, dok ovaj korak, korak kojim je Iris prelazila put među selima, imao je u sebi jednu uznemirujuću i zloslutnu napetost.“ Iz cijele rečenice saznajemo jedino da je Iris uznemirena, pokušaj da se nešto lijepo, a pametno kaže o šetnji sasvim je izlišan.

Spomenutu manjkavost roman djelomično nadoknađuje svojom strukturom. Za razliku od prethodnog romana koji u tom aspektu nije bio naročito ambiciozan, Nevini pokazuju mogućnosti pripovijedanja koje koristi prolepse kako u cjelini tako i u svakom od 12 poglavlja romana. Roman otpočinje Reljinim povratkom u neimenovano selo u kojem je živio s obitelji i Irisinim spremanjem i odlaskom na stanicu kako bi ga dočekala. Nakon toga priča daje uvid u događaje, osobe i okolnosti koje su dovele do Reljinog povratka i tragičnog kraja na način da je središnji događaj svakog poglavlja naznačen na njegovom početku, a pripovijedanje ima zadatak da ga objasni, obrazloži, a ponekad opravda ili osudi. Takav postupak ne ide niz dlaku čitanjima koja se zadovoljavaju samo napredovanjem radnje, ali će zainteresirati ona zahtjevnija kojima je prioritet pripovijedanje i pitanje kako se nešto u radnji dogodilo. Jedino odstupanje od takve strukture događa se na kraju romana za koji je pripovjedač sačuvao Reljinu radikalnu reakciju kao jako mjesto kojim će se zaključiti priča i iznenaditi čitatelj. To možda uspijeva, ali manjak introspekcije drugih likova i taj kraj čini nevjerojatnim i slabo motiviranim.

Na kraju se potrebno osvrnuti i na najuspjeliji dio romana, poglavlje pod naslovom Zenit. Ono počinje opisom fotografija iz Lenkinog života koje Iris promatra, postavlja pitanja, pokušava ih datirati i smjestiti u prostor. Opisi su prilično uvjerljivi, toliko da se može pretpostaviti da su nastali prema stvarnim fotografijama. U hvatanju pogleda za detalje poput isusovki na nogama, cvjetnog uzorka haljine, komadića zida kuće ili grane drveta kojega je Iris možda vidjela, a možda i nije, problematizira se nevinost iz naslova romana. Jasno je da nitko od likova nije nevin i da obiteljski odnosi neprestano proizvode krivca. Ali opisi fotografije iz spomenutog poglavlja prokazuju da ni sam tekst nije nevin, da se on pokušava uspostaviti izvan same priče, u fotografijama koje možda doista postoje, a možda i ne, no u svakom slučaju književni tekst ne lišavaju krivnje.