Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.
Close
Page arrow

Obična tuga, tuga naprosto

Large canva   urban photo of a crowd in a marketplace
Naslov knjige: Blizina svega Autor knjige: Ante Zlatko Stolica Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2020
Utorak
10.03.2020.


"Kad bi u selo došli poreznici da oporezuju blago, moj otac bi odveo kravu daleko u šumu i ostao tu s njom dok ne stigne mrak koji će otjerati poreznike iz sela. Imao je pet godina, kaže da bi mu tako naložila baba.
Pitam ga: Pa šta si radija cili dan?
Ništa, kaže, bra bi bobice i tražija zmiju.
Zašto si tražija zmiju?
Da je ubijen." (str. 10.)

* * *

Fragment o ocu koji traži zmiju zapis je iz knjige Ante Zlatka Stolice Blizina svega. A.Z. Stolica čitateljima portala bit će poznat po Mikropričama, a široj publici kao koscenarist filma Kratki izlet (2017, r. Igor Bezinović). Također, Stolica je vodio i prilično popularan tumblr pod imenom Stvari (neki su od zapisa s tumblra završili u knjizi).

Blizina svega zbirka je kratkih zapisa koji žanrovski variraju od kratke priče, pjesme i pjesme u prozi do crtice i anegdote. Naslovna sintagma prepisana je iz jednog oglasa za prodaju stana, a nastavlja se na niz blizina: škola, vrtić, autobus, zvjezdarnica, mir. Uokvirena oglasnom formom i navedenim nizom te ubačena u naslov knjige, blizina svega postaje blizina običnog i jednostavnog (škola, autobus), ali i onostranog i neuhvatljivog (zvjezdarnica, mir). Osim što funkcionira kao realna prostorna odrednica, blizina svega je istovremeno prostorno neostvariva – nemoguće je biti blizu svemu, kao što je nemoguće biti daleko od svega. Mogućnost je naprosto jezična.

Citirani fragment predstavlja tipski obrazac koji Stolica koristi u mnogim drugim fragmentima, što manevrom suprotstavljanja, što tipom likova (priprosti ljudi jednostavnog govora i jednostavnih namjera, djeca), što registrom (smireni ton promatrača koji bilježi), što motivima (nasilje, životinje). Pripovjedač prepričava anegdotu iz djetinjstva svoga oca. Motivi sela, stoke, ubirača poreza, izbor leksika (blago, poreznik), mrak koji tjera poreznika i dob očeva ranog djetinjstva sugeriraju vremenski odmak. Struktura je priče (junak, motiv djelovanja, protivnik, pomagač, vrijeme priče – izmjena dana i noći) konvencionalna, njeno je značenje otvoreno, možemo zamisliti mnogo mogućih nastavaka. Pripovijedanju se suprotstavlja jednostavan dijalog na dijalektu, dijalog koji je ustvari okvir pripovijesti o kravi i porezniku, druga razina priče posredovana glagolom kazivanja (kazati). Ni pripovjedač ni otac ne objašnjavaju namjeru ubojstva zmije, čime se zapravo daje odgovor: odgovor (zato) je banalan kao i pitanje (zašto).

Kao što vidimo, osnovna je osobina Stoličina pisma igra u kojoj motivi neposredne stvarnosti probijaju granicu vlastite običnosti književnim preslagivanjem. U toj igri neuhvatljivi višak često odsjeda na mjestu jedne rečenice, ponekad i slova.

"Bili smo u Novom Jelkovcu, žena nam je pokazala mačka kojeg čuva u stanu koji čuva. Djeca su ga objesila žicom o stablo. Spasio ga je susjed, koji ga je odveo da mu zašiju rep, ali je poslije još jednom nastradao od petarde, pa su ga opet šivali. Pitali smo je kako se zove. A Miki." (str. 139)

Dječjem sadizmu uzrok ne treba tražiti u racionalnom. On se doživljava kao integralni dio dječjeg identiteta – ne potiče se, ali je razumljiv, tolerira se. Podsjeća nas na ono što smo bili ili na ono što smo zatomili, što ponekad želimo biti, na svirepost bez razloga, užitak u patnji i kreativnost destrukcije (kao u pjesmi Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama ili u pjesmama Gorana Babića iz zbirke Strašna djeca). Međutim, snaga ovog fragmenta ne izlazi iz ponavljanja nasilja, iz puke činjenice da djeca muče životinje; ključ je u ženinu odgovoru, točnije u riječi/slovu "A". Ono nam otkriva prirodnost poretka i granice jezika u izricanju boli (poput slijeganja ramenima u neverbalnom govoru). Stolica je vrlo svjestan slabosti jezika i baš zato nema potrebu eksplicirati. On pokazuje, čitatelj sluti, a svi skupa plutamo u "mlakoj melankoliji od koje nitko nema koristi." (str. 13.)

U ovoj prozi nema ekstaze – rub emocija i značenje se uvijek dotiče, ali se nikada ne prelazi. Likovi se kreću, ali nikud ne stižu; osjećaju putanju kružnice, iako je ne mogu baš dobro izraziti (kako bi rekao Enes Kišević, "čovjek kruži navikom kruga"). Jezik nema tako precizne mehanizme, a književnost svojim plamenim jezicima tu kružnicu neprestano oblizuje. Pripovjedač ludi u tuzi običnoga, kao Roquentin iz Sartrove Mučnine kada gleda u korijen stabla ili Nietzsche koji obolijeva nakon što vidi da kočijaš bičuje konja. U jednom trenu, nakon lijepog sna i razočaranja buđenja, nakon "bijesa i jada", pripovjedač komentira da ga je obuzela "obična tuga", a prije toga objašnjava kako je osjećao toliku sreću da mu se jecaj skoro oteo (str. 75.) Ključne su riječi obična i skoro – nema ništa iza tuge i ushićenja, i s time treba živjeti, kao i sa spoznajom da ljudi, osim ljepote i plemenitosti, u sebi nose nešto pokvareno i prljavo.

Konfuzija je vidljiva u odnosu riječi i stvari, govora i događaja. Komunikacija dovedena do apsurda (apsurd je jedan od ključnih materijalnih činjenica Stoličina svijeta), utemeljena na neuspjehu jezika da izrazi osjećaj demonstrira mogućnost književnosti da ga stvori preslagivanjem elemenata koji u nju dolaze "izvana" prema svojim formalnim zakonitostima. Pripovjedač bilježi:

"Vraća se žena sa tržnice na Španskom, a druga joj ide ususret. Zaustave se sporo se pozdrave.
Kako si?
Dobro.
Kako si?" (str. 121)

Zbunjenost se demonstrira i likovima takozvanih jurodivih, svetih budala teško objašnjivih i iracionalnih postupaka (primjerice, žena koja pripovjedaču prodaje lišće objašnjavajući kako nije luda jer je živjela u Italiji), ili pak onih koji su toliko bolesni da su izgubili kontakt sa stvarnošću. Pripovjedač posjećuje djeda u bolnici, djedov novi cimer stalno doziva nekog s kim pripovjedač djeli ime. "Nemoj, nemoj se okrićat, lud je. Pitam: Al kako mi zna ime? Kaže: Ma ne zna, stalno zove Ante. Pričamo dalje, ovaj i dalje zove Ante, Ante. Ne mogu više, dekoncentrira me, odem do njega, smiri se i pita: Šta da ja radin?" (str. 111.)

Retoričko pitanje oko kojeg se vrti Blizina svega nema odgovora, kao što ne postoji odgovor na usputni upit koji pripovjedač nonšalantno postavlja na jednom drugom mjestu, a sličan je onom iz naslova zbirke Drage Glamuzine od prije desetak godina – Je li to zbilja to? (str. 151.) I koliko god se trudili, ljudi u principu ne mogu istinski pomoći jedni drugima, kao što se ne mogu ni potpuno razumjeti – svatko je u svom pitanju sam (kako bi rekao Mika Antić u pjesmi Serenada: "I uvijek samo sebe imamo / i san pun želja, nedorečen...") Pripovjedač pokazuje punu svijest o problemu kada komentira odnose iz filma Svoga tela gospodar (1957, r. Fedor Hanžeković): "Čitavi spletovi tih odnosa su komplesni, ali u isto vrijeme i dječje jednostavni, zato i nose toliku tugu." (str. 28.) Besmisao pak kulminaciju doživljava u priči koju pripovjedaču govori njegov brat, priči o životu Jurja Križanića. Križanić je, naime, htio ujediniti Slovene pa je išao do ruskog cara u Moskvu, koji ga je prognao u Sibir. U Sibiru Križanić piše Politiku na hibridnom slavenskom jeziku koji samo on razumije. Po izlasku iz ropstva priključuje se vojsci Jana Sobjeskog i gine kod Beča. Sapienti sat.

Postoje, doduše, dvije strategije olakšavanja stanja u kojem se koprcamo. Prva je umjetnost, vrsta samosvrhovitog besmisla koja rezonira s prazninom postojanja i time o njoj govori na način na koji druge diskurzivne prakse (jezici stvarnosti) nisu u stanju. Ova, međutim, knjiga svojim mehanizmima transpozicije takozvane stvarnosti načelno jednostavnim, prirodnim i svakodnevnim iskazima zorno pokazuje kako između "običnog" jezika i jezika "književnosti" ne postoji supstancijalna razlika, već odnosna, a u hermeneutičkom čvorištu ovog odnosa stoji čitatelj (kako primjećuje Miljenko Jergović: "Ljudi nemaju dar za čudo, pa im se zato čuda i ne događaju. Ustvari, dogode im se, i to ona prava, novozavjetna, Isusova čudesa, ali oni ih ne primijete.") Druga je strategija, koliko god potrošeno zvučalo, ljubav – jedna od konstanti koja se provlači kroz tekst jest odnos pripovjedača s partnericom Zlatarinom, odnos dvoje ljudi koji su si iskreno privreženi baš zato što u njima prebiva sličan predosjećaj besmisla svega.

Kada se bude pisalo i govorilo o Blizini svega redovito će se spominjati prijemčivost i jednostavnost postupaka, iako bi točnije bilo napisati da je Stoličina proza pojednostavljena, radije nego jednostavna. Također, spominjat će se tematska neposrednost, iako ona uvelike probija običnost motiva kojima se bavi. Spominjat će se i zabava, pa čak i vic, iako vicu ovdje nema mjesta – vic je osjećaj kulture, a duh(ovito) je ono što dolazi iz subjekta (iako sa kulturom, naravno, ima neke veze).

Kao i kod nekih drugih važnih djela, proteći će neko vrijeme prije no što se s Blizine svega iščitavanjem oljušti epiderma, da tekst prokrvari kad u njega ugrizemo, toliko i da čitatelja malo zapeče. Bilo kako bilo, da se hrvatskoj književnosti ove godine ne dogodi niti jedna druga relevantna knjiga, 2020. će i dalje biti godina u kojoj je objavljena Blizina svega

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu