Božica Brkan.
Rez (Zagreb: V.B.Z., 2012.)
Prije prvog reza u autopsiji romana koja slijedi, možda najprije par riječi o tome o kakvom se romanu radi i tko ga je napisao. Božica Brkan hrvatska je novinarka, pjesnikinja, autorica dva romana i više kratkih priča. S Rezom kroz niz iskaza kolega, prijatelja, suboraca, itd. predstavlja priču o ubijenom novinaru, fotoreporteru. Postupno se slaže slika ratnog zločina kojemu je spomenuti fotograf bio svjedokom, te koji se u kontekstu ratnog i poslijeratnog, tranzicijskog društva gubi u labirintu kriminala, gubitka vrijednosti te institucija u ruševinama. U središtu pažnje svijet je novinarstva kojemu je žrtva pripadala i s kojim su svi likovi na neki način povezani.
Tako sabrani, događaji romana navode na pomisao da se radi o ozbiljnoj knjizi koja pokušava na složen način suočiti se s problemima suvremenog hrvatskog društva. Nažalost, sažetak obećava mnogo više nego što je roman spreman ponuditi, a ideje o 'velikom hrvatskom romanu' ili barem svježoj perspektivi svakodnevice rasplinut će se već kroz prva poglavlja. Naime, ova knjiga umjesto da posluži kao
"dokaz da novinari znaju napisati dobar roman", ukazuje na činjenicu da hrvatsku književnost očekuje ista nedostojanstvena sudbina koja je zadesila hrvatsko novinarstvo ako nastavi srozavati kriterije prihvatljivosti i profesionalnosti na isti način na koji je to učinila domaća novinarska struka.
Svi moji kritički instinkti govore mi da nema smisla trošiti vrijeme i energiju na ozbiljnu analizu knjige koju je za početak bilo teško i pročitati. Međutim, radi se o pitanju integriteta; naime, nižući negativna (kao, uostalom, i pozitivna) mišljenja bez solidnog obrazloženja kritičar se dovodi u isti položaj kao i autorica – da priča u prazno o stvarima o kojima ne zna dovoljno, ne trudeći se prosto zbog profesionalne etike da se disciplinira i posao napravi pošteno.
Dakle, na koji način ocijeniti književno djelo? Za početak, potrebno je sabrati sve elemente od kojih je fikcionalni svemir složen i vidjeti tvore li oni savršenu, organsku cjelinu, ili u suprotnom vode nedovršenim cestama, nezaposlenim likovima, izgubljenim stvarima... koji ni na koji način ne doprinose rješavanju središnjeg problema. Isti taj princip u prvom poglavlju objasnit će nam krčmar Gogo, Gogač, koji slobodno vrijeme provodi u amaterskom kazalištu na Trešnjevci pa, sasvim logično, u razgovorima citira Čehova i njegov slavni komentar o pištolju koji ima da opali do trećeg čina. Gogo, s ostatkom postava u knjizi, pati od iste dramatične boljke kao mnogi likovi hrvatske beletristike; naime, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi i na značajke svog karaktera, najviše na svijetu voli zastati na trenutak i sugovorniku ponuditi kakav biser životne mudrosti:
Ak sam kaj naučil, onda sam naučil da se na sve u životu stigne. I da te sve stigne...
Nije sve kak se čini. I Rijeka je sva tamna, mutna, a u njoj život. Nemreš znat...
Kakvih tu stilova ima. Magazin odbačenih stvari i magazin odbačenih ljudi. Postave glumaca u neprestanoj su mijeni, a na ovoj pozornici ni jedan nije ostavio dojmljiva traga.
Kada objasnim da tri navedena fragmenta dolaze od tri različita lika, prvi od kojih je Gogo, drugi ratni invalid upola mlađi od njega a treći urednik crne kronike, čitatelju postaje jasno koliko su važni razni dijalekti koje likovi koriste budući da predstavljaju jedini konkretan način da ih čovjek razlikuje.
Jednako je iritantna činjenica da je svaki lik predstavljen kratkim uvodom koji poništava svrhu njihovog vlastitog glasa i perspektive, budući da upadljivo nameće neko vanjsko tumačenje i sud o njihovoj ulozi, moralnim vrijednostima itd. No kada im se dopusti da konačno govore sami za sebe, rezultat nije mnogo bolji, jer osim gore navedenim melodramatičnim komentarima, obilježen je daljnjim nedosljednostima i nelogičnostima.
Ponajprije, potkradaju se greške kada je pitanju narativna strategija. Naime, budući da su iskazi likova zamišljeni kao dokumenti prikupljeni od strane nezavisne novinarke čiji glas čujemo tek na samom kraju, svi su napisani u prvom licu i u teoriji predstavljaju ono što bi spomenuti trebali biti spremni prepričati jednoj novinarki. U stvarnosti, likovi se s vremena na vrijeme malo zaborave i prebace na sveznajuće naratore koji ulaze u misli drugih likova ili iznose činjenice koje su sakrivali godinama i nemaju razloga sada priznati u javnosti.
Nadalje, jezik koji koriste i opažanja koja s nama dijele često su nezgrapni i nepotrebni. Recimo, koliko je vjerojatno da sredovječni detektiv obraća pažnju na ime kompanije koja proizvodi šminku njegove kćeri tinejdžerke – je li nam doista potrebno znati da ona koristi upravo Max Factor Masterpiece maskaru? Ili da fotografova pomoćnica nosi lak za nokte Essence Glam Girl No 29 i ruž Chanel Rouge Coco No 22 Paris? Budući da citiranje i, štoviše, ponavljanje tih imena nema nikakvu očitu funkciju – iako bi, da je autorica baš htjela, moglo imati ironijsku ili satiričnu ulogu, budući da ona sama kritizira novinare za reklamiranje proizvoda zauzvrat za besplatne uzorke – čitatelj se mora zapitati je li zaista došao dan kada će product placement zavladati i stranicama knjiga.
No takve sitnice, iako iritantne, blijede u usporedbi s većim strukturalnim i psihološkim problemima u izgradnji likova i naracije. Svaki se lik u knjizi može svesti na relativno jednostavnu kombinaciju žanrovskih matrica detektivskih romana i filmova, te već jednako stereotipnih likova stvarnosne proze. Uzmimo Filipa, gospodina Filipovića, šefa krim-policije. Gospodin Filipović ima kratak fitilj, dobar nos za muljaže i naviku da se izražava poput bilo kojeg televizijskog policajca: Bit će od njega dobar policajac. Jedino nema osjećaj kad je vrijeme za upad u priču. Ili Legendu, lešinara koji prisluškuje policijski radio i prvi stiže na mjesto zločina, nekadašnje prvo nacionalno pero crne kronike, što god to značilo. Tu su i neizbježni postav veterana, ciničnih novinara, starleta, itd. Plošni likovi su i više nego korisni; oni mogu dobro pogurati radnju ili je učiniti dinamičnom, a ponekad su tako šarmantni da nemate nikakvu potrebu za većom psihološkom dubinom. Međutim, i za njihovu izgradnju potrebna je ideja, iskra, originalnost i umijeće. Naprosto nije dovoljno ubaciti sjenku nečega što je svima poznato i računati da ta poznatost popuni rupe koje se autoru ne da napuniti sadržajem.
No najveći misterij svakako mora biti glavni lik, žrtva ubojstva – Ivan Bez Prezimena. Naime, Ivana nije tako lako ugurati u neku kategoriju, ali pitanje je da li je razlog tome zaokruženost lika ili manjak vizije tko bi i što on zapravo trebao biti. S jedne strane čovjek koji je riskirao život da napravi slike masakra u ratu; čovjek kojeg progoni sjećanje i krivnja što nije mogao napraviti više. S druge strane, čovjek koji se očito ipak dočekao na noge budući da vozi Porsche, ima prijatelje koji ga štite i uglavnom zarađuje slikajući mlade cure za Playboy i slična izdanja. Umjetnik s međunarodnim ugledom i karijerom u New Yorku, ali koji potencijalni uspjeh više duguje vještinama koje posjeduje kao žigolo nego kao umjetnik. Fasciniran jednostavnom ljepotom prostodušne žene sa sela, a s druge strane zaljubljen u manekenku zaljubljenu u estetske operacije (za koje sam na početku plaća). Nema ništa loše u antiherojima ili herojima s manama, ali Ivan gura granice vjerojatnosti i apsurda do točke gdje ga čitatelj možda nije spreman slijediti.
Na koncu, njegovo umorstvo nikada ne biva razriješeno, što iako i više nego realistično, ostavlja čitatelja ponešto nezadovoljnim. Mnogi suvremeni detektivski romani iznevjeravaju formu i očekivanja čitatelja ne bi li proširili granice žanra i osvježili tematiku. Međutim, ovdje se radi o nečemu drugome. Naime, nitko se od likova ne uzbuđuje previše oko umorstva – svima je jasno i koji je motiv i tko su osumnjičeni, a jasno im je i da to ne vodi nužno nikakvoj vrsti razrješenja. No pokušamo li sami raspetljati događaje, postaje očito da ništa u toj priči nije pretjerano jasno: ni tko je na slikama, čija je vojska krivac, ni zašto slike nisu objavljene u jednom listu a u drugom jesu, ni zašto nikada nisu došle do suda ali mogle bi doći, ni tko Ivana štiti a tko ga želi mrtvog.
Ima tu prostora za manevriranje, zanimljiva je ideja poigravanja s nesigurnošću kao i uloga medija u zločinu, ali ništa od toga pretjerano ne interesira autoricu. Umjesto da se bavi idejama, činjenicama, uzrocima i posljedicama, autorica pretpostavlja čitateljev pristanak da, kao i u stvarnom životu, živi u neznanju i zadovoljava se naklapanjem i nagađanjem. Dragocjeni prostor romana, pak, koristi za teme uredskih veza, sitnih ljubomora, taština i zamjeranja, nesposobnosti kolega, itd. koje dobivaju toliko zamaha da zasjenjuju i jedinu važnu stvar o kojoj je spremna govoriti - novom korporacijskom naličju novinske struke.
Što na kraju ostaje kada izvadimo sve organe? Shvaćamo li kako funkcionira organizam i kojoj točno životinji pripada? Detektivski žanr, taj neiscrpni izvor inovacija, doista je iznjedrio jednu novu autohtonu vrstu; ali u ovom slučaju, baš nam i ne služi na ponos, niti će je itko žurno stavljati na poštanske markice ili uključivati u enciklopedije.
Strahimir Primorac ju je krstio, mada sumnjam da je bio svjestan veličine povijesnog trenutka.
Zvat će se: trač proza. ***
Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri za antropologiju. Objavljivala je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat, VOXfeminae i Booksu.
