'Raskrižja': Veliki Franzenov povratak samome sebi

Rasprave i ratovi oko američkog književnika Jonathana Franzena i njegovih romana koji su se vodili u Booksi, i još uvijek negdje tinjaju ispod pepela, počeli su još u ona davna vremena kada je preveden roman Korekcije. Teško je s ove vremenske distance reći kako su točno i zbog čega započeli Franzenski ratovi u vašem omiljenom književnom klubu – preživjelih svjedoka i sudionika ostala je tek šačica, a kada ih pokušate navesti na razgovor o burnim vremenima nailazite na granitni zid šutnje.

Legenda kaže, a koliko je vjerovati legendama – nismo sigurni, da je Prvi Franzenski rat planuo baš zbog Korekcija, romana kojega je V. slavila kao uistinu veliki roman s početka XXI. stoljeća, a redar Damjan nije joj davao za pravo. Navodno je nesretni Damjan rekao da su Korekcije solidan, no pomalo razvučen roman koji je u dijelovima čak i neuvjerljiv. V. se, opet navodno, silno narogušila i tražila od Damjana da joj to detaljno pojasni što ovaj odbija učiniti i cijela stvar se rasplamsava u vrlo kratkom vremenu. Umiješali su se i drugi – jedni su stali ispod V.-inog stijega, a drugi se opet skutrili uz Damjana. Bilo je baš gadno, na svom vrhuncu PFR (Prvi Franzenski rat) zahvaćao je dobar dio Zagreba, iz Bookse se proširio sve do Sljemena, a na drugu stranu do Save, pa i šire. Franzenovci su kontrolirali najuži centar grada – suprotna struja dominirala je u većini novozagrebačkih kvartova, Dubravi i području oko Filozofskog, dok je u svim ostalim dijelovima grada bilo vrlo neizvjesno ili kako bi rekao ex Nadstojnik Lucian – bilo je to li-la, ni sim, ni tam. Nikad nisi mogao pouzdano znati na čijem si terenu.

Da ne duljimo, slično, ako ne i gore, ponovilo se i poslije romana Sloboda (2010) i Čistoća (2015), a u međuvremenu, tako se bar priča, sam Franzen jednog kasnog popodneva viđen je kako pije kavu s mlijekom na klupicama ispred Bookse. Je li se tom prigodom sastao s čelnicima zaraćenih strana ili je samo došao srknuti kavu – ostat će obavijeno velom tajne. U svakom slučaju pametni ljudi, zapravo oni hladnih glava, govorili su kako će Jonathan Franzen jednom napisati roman koji će donijeti mir čitateljskoj, knjigoljubačkoj zajednici.

Roman Raskrižja možda bi mogao primiriti duhove i barem donekle smanjiti intenzitet rasprava, a ako ništa drugo – zahvaljujući najnovijem Franzenovom romanu, sukobljene struje mogle bi napokon sjesti za pregovarački stol i bez gorčine porazgovarati, vratiti stvari na sam početak. Ili kako bi notorni Lucian rekao – ljudi, vratimo se na tvorničke postavke!

Na neki način, Raskrižja uistinu i jesu Franzenov povratak na poznati teren. U svom šestom romanu (odmah priznajemo – prva dva nismo pročitali, posljednja četiri jesmo) novodobni američki Tolstoj bavi se šesteročlanom obitelji Hildebrandt – otac Russ, majka Marion, te djeca Clem, Becky, Perry i najmlađi Judson. Vrijeme radnje – početak sedamdesetih, mjesto radnje – New Prospect, izmišljeni gradić u okolici Chicaga.

Russ je pomoćni svećenik koji, naravno, ima svojih problema – šupirali su ga iz Crossroadsa, skupine mladih na čijem je čelu od njega mlađi i karizmatičniji Rick Ambrose, ne pomaže ni to što su mu se i rođena djeca (Perry i Becky) pridružila toj gorljivoj skupini što doživljava kao izdaju – ali svejedno nalazi vremena i u svoju skupinu malo starijih građana sklonih dobrotvornom radu uspijeva privući mlađahnu udovicu Frances. Zaljubljen je u nju, već se zamišlja u tom mogućem drugom uzbudljivom životu, posuđuje joj svoje stare blueserske ploče, a čini se da ni ona nije ravnodušna prema njemu.

Za to vrijeme njegova supruga Marion vodi rat protiv viška kilograma i kriomice odlazi na psihoterapijske seanse gdje otvara svoje stare rane pripovijedajući o životu prije nego se udala za Russa, a o kojem ovaj više-manje nema pojma. Najstariji sin Clem otišao je na koledž i ondje se upustio u burnu vezu s djevojkom zbog koje, shvaća on, neće moći održati visok prosjek ocjena, pa će, ne znali ga jadi, pronaći srednje rješenje, napustiti studije i pokušati otići u Vijetnam na ratište u inat samome sebi, pacifistički nastrojenim roditeljima, bjelačkoj privilegiranosti i svemu ostalom.

Njegova omiljena članica obitelji, sestra Becky, spada u red najpopularnijih srednjoškolki u New Prospectu i, premda se uopće nije morala truditi oko toga, ipak želi održati taj status. Zaljubljuje se u mladog gitarista, kojega će morati odvojiti od trenutne djevojke, no, ne lezi vraže, tražeći ljubav – nenadano pronalazi Krista o kojemu, kao i Clem, do tada uopće nije marila.

Nešto mlađi Perry, oštrouman je mladac, ali sklon manipulacijama i mnogim drugim, s lijepim običajima nespojivim aktivnostima kao što su primjerice konzumacija i dilanje trave i drugih droga. Što se tiče Judsona, on je najmlađi i o njemu i njegovoj blagoj prirodi doznajemo uglavnom iz perspektive drugih članova obitelji – ponajprije kroz Marionina i Perryjeva poglavlja.

Svako od poglavlja u knjizi (podijeljenoj u dva velika dijela – Advent i Uskrs) ispripovijedano je iz perspektive nekog iz klana Hildebrandtovih. Jednom kada je Franzen postavio svoje figure na ploču i zakotrljao priču, jasno je da će ona neminovno prerasti u lavinu koja će ovu obitelj sa Srednjeg američkog zapada dovesti na sam rub potpunog raspada. I to je upravo njegov domaći teren – strpljivo i pažljivo portretiranje američke obitelji koju će potom, isto tako strpljivo i natenane, poput kakvog književnog serijskog ubojice, secirati i ogoliti do kosti, do same srži svakog pojedinog člana.

Onakvi smo kakvima se pokušavamo prikazati, ali isto tako određuje nas i ono duboko skriveno u nama, mračne želje, fantazije, trvenja. Franzen je vrlo umješan i uporan u tome da sve to iznese na vidjelo. U Raskrižjima nam se osobito svidjelo (možda neće svima) to što nas uspijeva iživcirati gotovo svaki lik u romanu, ne samo Hildebrandtovi, već i svi sporedni likovi. Uzmimo samo lik Ricka Ambrosea – kakav napuhani, superumišljeni, supersmireni, megasamodopadni pozer! Kada mu u jednom od poglavlja Russ napokon saspe u lice sve što misli o njemu, čitatelju dođe da skoči i počne frenetično navijati kao da je nekakvoj utakmici.

Pa onda i sam Russ sa svojim uglavnom defanzivnim stilom, sa svojim neugodnim, nespretnim i na trenutke pomalo ljigavim oblijetanjem oko Frances koje traje beskrajno, prokleto dugo. Mogli bismo ovako unedogled nabrajati. Uglavnom, nije lako izazvati takvu (ili bilo kakvu) reakciju kod čitatelja, ali Franzenu to s lakoćom polazi za perom. I ne zaustavlja se samo na tome, ne, poslije će vas, neprimjetno, natjerati da sa svakim od tih likova koji su vas iživcirali, još i suosjećate, jer to su samo ljudi, nisu li, to što čine – sve dobre i loše stvari – pa to i svi mi činimo. Svi odreda… oh, ah, ili vi ipak ne!? U tom slučaju, ispričavamo se sa šlagom. Ma hajte, molim vas.

Jasno, treba prostora za jednu ovakvu obiteljsku sagu, a Franzen si uvijek uzme dovoljno prostora. Međutim, ovdje se, za razliku od prethodna dva romana, uspio lišiti određenog balasta, viškova, nepotrebnih akrobacija i izleta u nepoznato. Raskrižja su prava americana, što, je li, i očekujemo od jednog američkog pripovjedača njegovog kalibra. Ovdje je on cijelo vrijeme uz tu obitelj, sve drugo je u pozadini, u Raskrižjima se Franzen bavi ljudima, oni su u fokusu njegovog zanimanja od početka do kraja, i ne pokušava ih iskoristiti ne bi li kroz njih progovorio o temama i problemima o kojima on kao vrstan esejist može sam progovoriti na drugim mjestima. Netko će zamjeriti da se osim spomenutog balasta riješio i umiranja u ljepoti tj. bilo kakvog stila. Možda neke od tih zamjerki i stoje, no daleko od toga da je ovo samo puko pričanje priče – Raskrižje su ipak jako dobro ispričana priča i ako i pomislimo da smo već mnogo puta pročitali slične priče, razmislimo još jednom.

Svaka obitelj (književna ili stvarna), pa i svaki njezin član, svemir su za sebe, i na kraju, koliko uopće poznajemo stvarno sretnih i savršeno funkcionalnih obitelji? Iskreno, da u stvarnom životu sretnem takvu obitelj, mislim da bih se okrenuo u mjestu i pobjegao glavom bez obzira. Romani o takvim, savršenim i savršeno funkcionalnim obiteljima u kojima sve klapa cakum-pakum, ako i postoje, trebali bi stajati na policama gdje tavore loši horori.

Ok, zaključno – nećemo dati svoj sud o tome jesu li Raskrižja na razini Korekcija (sklizak je to teren, a rane još svježe), ali da su bolja od prethodna dva Franzenova romana, to je vidljivo iz svemira. S Raskrižjima se Franzen definitivno vratio samome sebi i onome što najbolje razumije. Bilo bi odlično da i u budućnosti ostane na tom terenu.

Trube iz brojnih Booksinih Franzenskih ratova ovime su utihnule, proglašavamo primirje! Do daljnjeg…

Preporuka!

F.B., 18. siječnja 2023., Zagreb