Jedva godinu dana nakon romana
Želimira Periša Mima i kvadratura duga, koji je u okvirima našega jezičnog područja neočekivano postao hit, svjetlo dana ugledao je i njegov nastavak
Mima i vaše kćeri.
Prvi Perišev roman, objavljen u okviru nadaleko reklamirane kriminalističke biblioteke Balkan Noir, bio je promoviran kao "tehnotriler" i "noir na dalmatinski", a u medijima se mogao pronaći i zgodan prigodni neologizam dalmatinoir. Magnetski privlačna filmična atmosfera, aktualna tematika (dužničko ropstvo, cyber kriminal, nasilje državnog aparata s jedne i mafijaških moćnika s druge strane...), dobro osmišljeni likovi, kao i autorova programska ambicija da se pozabavi poslovičnim 'drugim licem' Dalmacije s turističkih plakata – urbanim, prljavim i nasilnim – učinili su da Mima i kvadratura duga pored dobre prodaje doživi i respektabilnu kritičku recepciju. Premda svi tekstovi nisu bili bezrezervno afirmativni, Perišu su odreda priznavali talent za oblikovanje upečatljivog imaginarija i karizmatičnih likova.
Ovdje u prvome licu moram priznati da me je kao fana prvog romana brzo ukazanje nastavka u podjednakoj mjeri obradovalo i zabrinulo. Osumnjičio sam izdavača, tabloid
24 sata, za pokušaj lake zarade na
Miminom uspjehu, a i samog autora da se na istom tragu polakomio. Stoga novom Periševom krimiću, naslovljenom
Mima i vaše kćeri (podnaslov
Drugi roman o Mimi implicira da neće biti i posljednji u seriji,
što je potvrdio i autor), pristupam i s velikim očekivanjima i sa znatnim oprezom. Napominjem i da će, budući da se drugi dio radnjom neposredno nadovezuje na prvi, tekst tu i tamo sadržavati
spoilere u vezi sa sadržajem Kvadrature duga, koje ću ipak nastojati ostaviti na minimumu.
Za početak, dramaturški rez između prvog i drugoga dijela vrlo je dobro izveden. Periš se inspirirao pripovjednim postupkom koji često susrećemo u suvremenim američkim serijama: napeta završnica sezone ostavlja gledateljstvo u uvjerenju da je sve otišlo k vragu, da bi početak iduće donio smirenje u tonu i tempu te djelomičnu obnovu statusa quo. Kvadratura duga završila je efektno plasiranim cliffhangerom; nastavak preuzima radnju i likove nakon vremenskog skoka od nekoliko mjeseci, a događajima koji su se u međuvremenu nanizali doznajemo retroaktivno.
Mima i vaše kćeri združuje nas s većinom postave prethodnog romana. Protagonist Emilijo Donat zvani Mima, informatičar u kasnim tridesetima, sad živi pod novim imenom i identitetom, ali sa starim nevoljama – nezaposlenošću, nedostatkom perspektive, klimavim zdravljem, kao i nedostatkom komunikacijskih vještina i praktičnog razmišljanja. Okružuju ga, među ostalima, fatalna hakerica Dodola, potom energična i snalažljiva majka, kronično deprimirani inspektor Babić (jedini predstavnik države kojem Mima još uvijek vjeruje), te lokalni moćnik Krše.
Središnje fabularno sredstvo i pokretač radnje je, ponovno, Internet. Gradska (analogna) mafija pokušava pustiti korijenje u digitalnom svijetu putem eponimne eskortske stranice 'Vaše kćeri', pri čemu pomoć očekuju i zahtijevaju ni od koga drugog nego od Mime, starog poznanika iz prvoga dijela. U isto vrijeme iz bespuća deep weba pomalja se 'Sljedeća stepenica' – misteriozni blog o povijesti i filozofiji seksualnosti, čijeg autora Mima i Dodola sumnjiče da je umiješan u seksualno iskorištavanje, napastovanje i pedofiliju. Pozadinu ovih događanja čini neviđena najezda komaraca u gradu, koja po tijelima likova ostavlja rane i otekline, što dodatno apostrofira grotesknu dimenziju pripovijesti.
Kao i u prvom romanu, radnja je organizirana epizodično, s dosta rezova i malih cliffhangera; ovaj put je pripovjedni tok ispresijecan blogerskim objavama sa 'Sljedeće stepenice' koje sudjeluju u gradnji dramske napetosti. Autoru drage teme osobnog identiteta, ispreplitanja mrežnog i izvanmrežnog života, međuljudskih odnosa u neoliberalnoj distopiji, te, ne manje važno, rodnih uloga i odnosa, u Kćerima su opet na broju.
Periš uspješno obnavlja paranoičnu atmosferu prvoga romana, uvlačeći nas natrag u neimenovani dalmatinski gradić i višeslojne urote čijim on poprištem postaje. I ova je njegova pripovijest napeta, likovi su još uvijek vrlo zanimljivi, a radnja dobro tempirana i vođena. Lik kvartovskog narkomana Jere dobrodošla je prinova, a podzaplet s Miminim školskim poznanikom koji ga pokušava vrbovati za suradnju na svome art-erotskom projektu posebno je zabavan. Na razini elementarne izvedbe, roman ima vlastiti identitet i ne djeluje kao puki privjesak prvoga dijela.
Međutim, bojazni o kojima sam govorio na početku teksta ipak se nisu pokazale neopravdanima: zagrebemo li malo dublje,
Kćeri se ukazuju kao zbrženo i nedovoljno promišljeno djelo. One u svim važnim aspektima – fabuli, karakterizaciji, interakciji među likovima... – znatno zaostaju za
Kvadraturom duga. Naime, dok u prvom dijelu serijala određene (pret)postavke radnje mogu djelovati pomalo naivno, cjelina je dovoljno relevantna i promišljena da dopušta obustavu nevjerice i omogući uranjanje u tekst (s čime se, doduše,
nije složio Matko Vladanović). U drugome dijelu to nažalost nije slučaj.
Počnimo od toga da inkriminirani blog djeluje više kao 'kako mali Ivica zamišlja perverziju', nego kao mračno, zavodljivo i intelektualno razuđeno štivo kakvo bi trebao predstavljati. Štoviše, problem je što neuvjerljivost ovog fabularnog sredstva nije tek površinske naravi, već unutar teksta otvara prostor za krajnje problematične pretpostavke i implikacije. 'Pervertit', kako su Dodola i Mima prozvali anonimnog autora bloga, u vlastitom se razvoju kreće od istraživanja najkonvencionalnijih, preko istraživanja manje konvencionalnih i 'alternativnih' oblika seksualnog ponašanja i izražavanja, do seksualnog napastovanja i na koncu silovanja. Perišovi junaci podrazumijevaju da je riječ o 'logičnoj' progresiji, a čitatelji/ce ničim nisu dovedeni/e u poziciju da u to posumnjaju. Ali, pretpostavka da ishodište i vrhunac 'istraživanja' koje počinje s analnim seksom i BDSM-om čine seksualno iskorištavanje i nasilje, a onda i, još gore, da je seksualno nasilje tek ekstremna 'perverzija' ili transgresija – duboko je moralno, etički i politički suspektna.
Znajući kako inspirirano i informirano Periš inače piše o seksualnosti, a i o rodu i spolu, vjerujem da to nije njegovo mišljenje, i da bi se zgrozio da (da će se zgroziti kad?) ovo pročita. Ipak, opisana konstrukcija čini okosnicu jednog od zapleta njegovog romana.
Drugdje Periš griješi, za njega također nekarakteristično, s prekomjernom željom za educiranjem čitatelja/ice. Budući da rod, spol i spolnost još od Perišove prve knjige, hvaljene zbirke priča
Mučenice,spadaju u privilegirane teme njegova bavljenja, navedimo još jedan primjer koji pripada ovim područjima. Naime, jedan od najoriginalnijih sadržaja
Kvadrature bio je lik Dodole,
femme fatale koja je, kako nam je sugerirano, trans* žena. Ovu činjenicu Periš je uveo i literarno obradio na doista hvalevrijedan način, bez stereotipiziranja i fobije, ali i bez fetišiziranja (što su okviri unutar kojih mainstream mediji uglavnom smještaju trans* osobe). Transrodni / transseksualni status njegove junakinje nema posebnu pripovjednu funkciju, ni simboliku, niti se pojavljuje kao 'štos', nego naprosto –
jest. U drugom romanu, zauzvrat, Dodoline rodne identifikacije, zajedno s njezinim osjećanjima, stavljene su pod lupu, da ništa ne ostane dvosmisleno ili nedorečeno.
Istina je da je ovo 'ispitivanje' sprovedeno iz perspektive Mime, cisrodnog i heteroseksualnog muškarca za kojeg je uvjerljivo da ne bude odveć informiran o datoj tematici. Ipak, čini mi se da je Periš bio i književno, pa ako hoćemo i aktivistički, puno učinkovitiji onda kad je ostavljao sugestiji i aluziji da učine svoje – kako kroz dijaloge, tako i kroz ovlasti sveznajućeg pripovjedača – nego kad svojim likovima povjerava odgojnu ulogu. Ambicijom da čitatelju/ici razjasni eventualne nedoumice i približi mu/joj trans* tematiku nije dobio na uvjerljivosti, već upravo suprotno.
Ne bi bilo pošteno reći da je Mima i vaše kćeri loš roman. Ipak, nekoliko dobrih zamisli i uvijek prisutan pripovjedni talent nisu bili dovoljni da od njega načine dostojan nastavak jednog od originalnijih, zanimljivih i suptilnijih naslova u recentnoj domaćoj proznoj produkciji. Za takvo što trebalo je uložiti više truda u razradu premisa, 'podebljati' fabulu, uzdržati se od nametanja vlastitog (autorskog) glasa likovima, itd. Da zaključim u osobnom registru u kojem sam i započeo: ne žalim što sam pročitao ovaj roman, ali ću, radije nego da mu se vraćam, svakako pričekati treći nastavak serijala.
U trenutku pred objavljivanje ovoga teksta, a nekoliko mjeseci nakon izlaska
Kćeri, Perišev drugi roman nije moguće naći na uobičajenim prodajnim mjestima edicije
Balkan Noir unutar koje je izašao (kiosci, pošta, supermarketi). Posljedično, premda
stranica na Goodreadsima može potvrditi da knjiga nije prošla nezapaženo, njezina recepcija u širem medijskom polju, kao i tzv. profesionalna recepcija, izostaju.
Čini se da
24 sata prakticira strategiju brze 'rotacije' naslova u skladu s kriterijem njihove trenutne traženosti ili prodavanosti; pojedine knjige iz
Balkan Noira tako periodično izranjaju i nestaju po nahođenju izdavača. Komercijalni razlozi koji su vjerojatno požurili Periša da zbrzi nastavak
Mime zaslužni su što je distribucija tog nastavka zakazala. Nadam se da će treći roman o
Mimi biti bolje sreće – u književnom kao i u komercijalno-logističkom smislu.
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Foto: Brian Klug / Flickr
