Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3
Piše: Matija Prica

'Gracija od čempresa': Ambivalentnost priče

Large markus naturevisions ch gadturwlwju unsplash

Markus : natureVisions.ch. Unsplash.

Naslov knjige: Gracija od čempresa Autor knjige: Želimir Periš Izdavač: Naklada OceanMore Godina izdanja: 2022
Utorak
04.07.2023.

Gracija od čempresa osma je knjiga Želimira Periša, zbirka od šest priča u kojoj su skupljeni novi radovi, ali i tri starije priče, od kojih je jedna preispisana, dok su druge dvije u originalnom obliku. Odmah na početku istaknimo i to da je ova zbirka uvrštena među sedam knjiga koje su se ove godine našle u regionalnom književnom izboru Štefica Cvek. Priče unutar zbirke variraju u dužini – od nekoliko stranica duge "Kad se Ivan-Marin dohvatio moje kose" do novele "Ida kraljica tratinčica - Prvi dio" koja broji nešto više od 80 stranica – no tematski su i formalno relativno homogene.

Kao što već i blurb najavljuje, priče se događaju u vremenskom rasponu od srednjeg vijeka do postapokalipse, međutim unatoč relativno jasnom vremenskom određenju događanja radnje svake priče, konkretan kontekst određenog vremena nije ključan za značenje pojedine priče. Vremenski je period naznačen, ali ne i precizno određen, baš kao i mjesto radnje – nikad konkretno geografski definirano, gotovo bez iznimke radi se o malim sredinama, fizički i duhovno izoliranima i odsječenima od ostatka svijeta, tako da istovremeno bivaju i sinegdohom cijeloga svijeta.

Periš utoliko u svojim pričama uspostavlja mitološki kronotop, izdvojen od ostatka svijeta on postaje svijet u malom – u duljim pričama to se prvenstveno očituje u manjim, značenjski nabijenim epizodama, dok je kod kraćih priča na takav način ustrojen cjelokupan pripovjedni svijet, postupak koji je, primjerice, svojstven Ivi Andriću u njegovim romanima. Takvo izdvajanje specifičnih scena kao arhetipskih, mitoloških prizora karakteristika je svih priča u ovoj zbirci (primjerice, svojevrsna parabola o pričinu koji izaziva strah, na 115. stranici, kao manja epizoda unutar šire priče "Ida kraljica tratinčica - Prvi dio").

Ovakav način koncipiranja vremena i prostora u romanu reflektira se i u načinu na koji su priče strukturirane: značenjske jezgre, dijelovi koji nose smisao priče naoko su manji događaji koji kao da su poredani oko dramaturški najpotentnije i najzanimljivije linije radnje, što se možda najbolje očituje u već spominjanoj priči "Ida kraljica tratinčica - Prvi dio", u kojoj se naoko glavna linija radnje ni ne dovršava. Postupci su to kojima Periš dobro vlada te ih je već i prije koristio u svojim djelima, primjerice romanu Mladenka kostonogaOsim toga, Periš se u ovim pričama lucidno poigrava žanrovskim i pripovjednim konvencijama te pozicijom i tipom pripovjedača (od relativno infantilnog u prvoj do ironijskog u posljednjoj priči) čime potvrđuje vještinu u građenju i vođenju priče, tako da se značenjski i događajni elementi isprepliću i nadopunjuju, uspijevajući time posredovati iskustvo i ideje koji nisu nužno eksplicitno iskazivi.

Periševim svijetom defilira galerija relativno tipskih likova te likova karakterističnih za njegova djela, poput pohlepnih i opakih popova manipulatora; namjesnika kukavica i oportunista; naprasitih, glupih i nadasve krupnih muškaraca; strašljivaca zbog čijih strahova stradavaju drugi; hrabrih i razumnih žena; mudrih vještica, čuvarica znanja i svjedokinja istine, itd. A svijet koji takvi likovi nastanjuju i ne može tematizirati drugo do zavist, licemjerje, laži i osvetu; društvene konotacije ljudske seksualnosti i želje; patrijarhat koji sputava, zaustavlja i uništava sve one koji se ispriječe njegovim materijalnim interesima i autoritarnim aspiracijama. Pojednostavljeno rečeno, ove priče uglavnom prikazuju žene i druge nesretnice kojima su muški zakoni oteli imovinu i pravo na dostojanstvo (str. 109.), a u većini slučajeva i život. U suštini je to svijet nasilja u kojem jači nameće svoje pravo i svoju istinu.

Ipak, dvije se teme u kontekstu ove zbirke ističu, natkriljuju i povezuju one prije spomenute, a riječ je o strahu i pričanju, pri čemu potonje treba shvatiti u nešto širem smislu, kao proizvodnju sustava vrijednosti, odnosno svjetonazora i ideologije.

Isprepletenost i združenost straha i zazora te žudnje i želje jedno je od općih mjesta društvenih teorija, upravo na osnovu načina na koji se odnose spram svojih strahova, i likovi se kod Periša mogu ugrubo podijeliti u dvije grupe – kod jednih, strah rađa nasilje (najeksplicitnije pokazano u priči "Bajka o Gašparu, Melkioru i strahovitim zvjerovima što u krotke ljude siju sjeme zla"), a upravo zbog svijesti o počinjenome treba vlastitu priču kao kodificiranu nadgradnju i opravdanje tog arhenasilja, kako bi time uspostavljene društvene odnose normalizirali i mitologizirali (u Barthesovom značenju tog pojma), prikazujući ih kao prirodan sustav vrijednost. U tom se kontekstu često javlja religija, kao društveno konvencionalizirani sistem opresije ("Kako se na gumnu vrši žito", "Gracija od čempresa"). Takva priča potrebna je ne samo kako bi podčinili druge nego i kako bi umirili vlastitu savjest, sakrili istinu iza objašnjenja koje im odgovara i koje im je shvatljivo. U tom je smislu priča način da si prispodobimo strahove, da se od njih sakrijemo sakrivajući njih same, zaodijevajući ih u prihvatljive i upravo zato najčešće fantastične i čudesne, iracionalne, nestvarne i onostrane fenomene, ali iza kojih je nepogrešivo i uvijek čovjek. Jer svaki naš strah zapravo je strah od nas samih i – još jače – od naše svijesti o tom strahu.

S druge strane stoje likovi kod kojih zazor i strah spram onog postojećeg što ih okružuje stvaraju želju i ideju bolje, progresivnije alternative – vlastitu priču suprotstavljenu dominantnoj, koju baš zbog toga s pozicije moći treba nadvladati i uništiti.

Na općenitijoj razini provodna ideja ove zbirke jest svijest o inherentnoj ambivalentnosti svakog pojma te o artificijelnosti svake priče kao suštinski arbitrarnog skupa vrijednosti i odnosa koji svoje fikcionalne postavke pretendira prevesti u realne oblike stvarnoga svijeta. Pritom, svaki fenomen na razini ideje, potencije, sadrži istovremeno sve pozitivne i negativne kvalitete, a tek način na koji ćemo tu ideju realizirati, odnosno prevesti u pojavnost, odredit će kakvu će ulogu imati i kako će funkcionirati u društvenom kontekstu. Naravno, posljednji dio – tko će i kako svoje ideje realizirati – ovisi prije svega o tome tko posjeduje dominantnu društvenu poziciju, a kome ona pripada ovisi o tome tko posjeduje najveću silu i spreman ju je iskoristiti za vlastite ciljeve.

Najdojmljivije i najeksplicitnije je to tematizirano u naslovnoj priči "Gracija od čempresa", na samom kraju djela, u razgovoru Gracije i popa. On je u selo došao kako bi prikupio par preostalih šunki i krčaga rakije i vina kojima će potplatiti službenike iz Grada kako bi spriječio promjene koje oni žele donijeti – za njega je Grad izvor svega negativnog. S druge strane je Gracija, koja je iz sela otišla u Grad te iako se nakon nekog vremena vratila, s oduševljenjem prenosi nove, neobične ideje kojima želi promijeniti selo. U toku razgovora ispostavlja se da ni jedno ni drugo nikada nisu bili u Gradu niti u blizini neki Grad postoji – za oboje je on tek označitelj u koji upisuju vlastite ideale i želje – no upravo po njima se njih dvoje kao značenjske koordinate teksta i razlikuju – dok je kod Gracije Grad fikcija koja rađa ideje zajedništva, veselja, slobode, prosperiteta, za popa je Grad prijetnja na osnovu koje uspijeva iznuditi pokornost, služenje i žrtvu te materijalno i moralno manipulirati stanovništvom sela.

Naravno, Gracija na kraju pogiba od ruke popa, kao i većina likova tog tipa u Periševim pričama. Ipak, poruka i pouka nisu u tome, autora nas ne ostavlja bez nade, ne sada i ne ovdje, ali na kraju svake priče posijano je sjeme neke buduće mogućnosti boljega svijeta i društva – bili to konkretni dječaci koji su bez znanja redovnika upamtili kraj zabranjene knjige koja će biti uništena ("Ida kraljica tratinčica - Prvi dio") ili neodređeni neki drugi s kraja "Gracije" kojima Zora na brdo donosi novi početak. Neki će ga iskoristiti i probuditi sebe u novi dan, neki će ostati još malo spavati, neki će nakon buđenja doručkovati, neki će vježbati, piti uvarak, neki će otići na polja, neki u radionice, neki na ulice, neki će otići zaliti jučer posađene krumpire, neki će pronaći tijelo probodeno granom čempresa pa će vikati: pomoć! pomoć! neki će pokušati pomoći, neki će vidjeti da tu nema pomoći, neki će vrtjeti glavama, reći će: eto što se dogodi kad, neki će reći: nesretnica, neki neće ništa reći, spustit će glavu i gledati u tlo, neki se neće ni osvrnuti, neki će u tragediji vidjeti svoju šansu, neki će vidjeti uklonjenu prijetnju, to će htjeti iskoristiti, neki drugi neće, drugi će plakati, drugi će se u toj tuzi slomiti, past će na zemlju od boli, htjet će niz liticu za njom, neki će cijelu noć piti, neki će proklinjati nebo, neki će proklinjati ljude, neki će prazna pogleda ustati i dohvatiti sjekire, prići će čempresima i zamahnuti, sjeći će simbole raja, kora će prštati, a oni će udarati sve snažnije, neki drugi će im se pridružiti, složno će lupati po rajskom zidu, znoj će prskati, smola će prskati, krv će prskati, čempresi će pasti, jedan po jedan će pasti, svaki će pasti, svi će pasti.

Zanimljiva je utoliko i pozicija posljednje priče, koja se događa u postapokaliptičnom svijetu koji možemo promatrati i kao hiperbolu društvene logike suvremenog svijeta (postali smo pravi kapitalistički roboti kako se kaže na stranici 179., i to baš u sumrak civilizacije), a spram ostatka priča u zbirci funkcionira kao ironijska i antitetička opreka. Ali baš zato što stoji u takvom odnosu spram cjeline, njezinu završnu, ironično intoniranu poruku možemo shvatiti i kao ozbiljni credo ove zbirke (jer ozbiljnost bez refleksivne autoironije je put u okoštalost dogme): To je dakle to, trebam pronaći kakvo pisalo pa upisati svoju priču na margine knjige i ostaviti je na upečatljivu mjestu za one koji će je pronaći. Meni s ove hridi nema izlaza, ali jednog dana mojim bi riječima moglo biti. Nek ti bude Suzo, ova je runda tvoja, ali na kraju balade ja sam taj koji će pobijediti, jer su komičari samo usputna zabava, a pisci žive vječno. A ja, Suzo, zovem se Želimir i pisac sam.

I zato je bitno pisati, bitno je čitati, bitno je pamtiti.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage %c5%beelnada 19 30.12.2022.

'Što nam bude gore, to će nam književnost biti bolja.'

Sa Želimirom Perišem razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi 'Gracija od čempresa', stand-upu, radionicama pisanja, gejmanju i budućnosti književnosti.

Piše: Anja Tomljenović

Kritike
Homepage tikkho maciel zqgsdqvj1im unsplash 09.03.2021.

Ideja povijesti u ženskom rodu

U romanu 'Mladenka kostonoga' Želimir Periš smješta svoju junakinju u jasno omeđen kronotop, ali neprekidno priču otvara ka mogućnostima drugog i različitog, ka poigravanju s povijesnim.

Piše: Vladimir Arsenić

Kritike
Homepage haker 17.01.2016.

Mali Ivica i alternativna seksualnost

'Mima i vaše kćeri' Želimira Periša nije loš roman, ali ni dostojan nastavak uspješnog prvog dijela o informatičaru Mimi.

Piše: Dinko Kreho

Kritike
Homepage arsenic peris 16.02.2015.

Sancho Pansa protiv sistema

Roman Želimira Periša 'Mima i kvadratura duga' je simpatično žanrovsko djelo koje uspijeva postaviti važna pitanja o suvremenom kapitalizmu.

Piše: Vladimir Arsenić

Kritike
Homepage samo ti pricaj 24.06.2013.

KRITIKA 187: ZaPis, (ur) Želimir Periš

Lišene potrebe da zadive lokalno, priče transcendiraju sredinu iz koje dolaze i iskaču velikim korakom ka neuporedivo širem prostoru.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu