Mučenice

Mučenice, prva knjiga Želimira Periša, zbirka je od petnaest priča koje kroz kratke ulomke pripovijeda četrnaest žena i jedna ženka, premda bi se moglo reći da je i većina žena svedena na status ženki, jer, pamtimo zlatne riječi Danila Kiša: Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk – a historijski pobjednici su muškarci, da ne kažemo mužjaci.

No, na stranu plemenita nakana i historijska revizija provedena ovakvim pripovijedanjem i ovom zbirkom, jer ništa od toga, ni nepravda, ni status žen(k)e, ništa ne bi bilo značajno da se ne radi o odličnim pričama. Bez te, čiste književne kvalitete i njezine umjetničke transcendencije koja čitatelja emotivno potresa i racionalno pretresa, ova bi knjiga bila pamflet, a ne knjiga o kojoj će se pričati kao, barem, vanserijskoj.

Želimir Periš svojim pričama hvata vremenski raspon od maglovitog mitskog doba do podjednako nepouzdane fantastike futurizma, gotovo kronološki, kao u nekakvoj velikoj sagi o Ženi, pri čemu je najviše pažnje posvetio suvremenosti. Njegove pripovjedačice su prvo mitske žene, pa iznimne osobe, e da bi kako se bližimo suvremenosti pravo glasa i govora dobile obične, svakodnevne, sve individualiziranije i emancipiranije, ali nije ni pogrešno ni ironično reći – mučenice. S njima muka proviri tamo gdje joj se čitatelj slabo nada, u ovom našem svakdanjem svijetu, limbu, paklu, što li već jest.

Mučenice su knjiga koju bi, u prvom redu, trebali pročitati i proživjeti muškarci. Žene su je već proživjele.