'Leptirići u trbuhu, glave na kolcima': Prerano odustajanje od revolucionarnog

U posljednjih dvadeset godina društvene mreže čine prilično važan dio života većine njihovih korisnika pa čak i onih koji im se s više ili manje uspjeha odupiru. Nije stoga neobično da se u društvene mreže uplela i književnost pa se forma statusa polako prometnula u nov oblik književnog teksta. To je pogotovo moguće u tekstualno orijentiranim društvenim mrežama poput Facebooka ili Twittera koje su podobne za pisanje kraće proze ili poezije. Ako je djelovalo da se u njima krije demokratski potencijal, da će demokratizirati književnost i omogućiti onima koje su književni časopisi i nakladnici previdjeli da na svojim profilima objavljuju tekstove, pokazalo se da su one pomogle najprije onim autoricama i autorima s već podosta društvenog kapitala, poput Julijane Matanović i Đurđice Čilić koje su njima još bolje animirale svoje prijatelje/čitatelje. Čini se da ni po samu književnost utjecaj društvenih mreža nije naročito blagotvorno djelovao. Autori i njihovi tekstovi našli su sigurno mjesto gdje su opasani bedemom srdaca, zagrljaja, emotikona labudova, ruža i suncokreta, a na kojem je njihova književna vrijednost kvantificirana brojem lajkova. Sve ih to, kao i ponekad troznamenkasti odred pratitelja, brani od onoga što ugrožava mir i ljubav koji okružuju njihove objave – kritike.

Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama nastojala je premostiti jaz između objave statusa i objave knjige, ali na popisu dosadašnjih dobitnika prevladavaju oni koji su književnoj ili, nešto šire, umjetničkoj publici već otprije poznati pa je tako ideja o demokratiziranju književnosti i o njezinom otvaranju prema publici i kritici još uvijek na razini ideje. Nešto je drugačije s pretposljednjim, osmim, dobitnikom te nagrade Nikolom Strašekom, čija je zbirka poezije Leptirići u trbuhu, glave na kolcima izašla ove godine u izdanju nakladničke kuće Oceanmore, a kojem je to prva objavljena zbirka poezije.

Strašekova je pjesnička zbirka izazvala natprosječan broj kritičkih reakcija za poeziju, a one su uglavnom uokvirivale autorove pjesme njegovom biografijom koja je, mora se priznati, nesvakidašnja, intriganta pa čak i potresna. Sve odreda razlozi da ju ovom prilikom u potpunosti zanemarimo. Umjesto toga, krenut ćemo od samoga početka, naslovnice. Na pozadini boje kože koja teksturom podsjeća na tek nešto finiji karton nalazi se žarko crveni hijeroglif koji se proteže na gornje dvije trećine naslovnice. On prikazuje ljudski lik okrenut nalijevo s uzdignutim rukama. Lik i njegova gesta koja se može tumačiti kao zaziv božanstva ili odustajanje, dizanje ruku i predaja, objašnjeni su u pjesmi Pjesma slovima u kojoj lirski subjekt navodi kako su radnici u sinajskom rudniku tirkiza hijeroglife sveli na abecedu:

„a meni je najdraže E / čovjek s uzdignutim rukama / ushićen i očajan / zaziva slavi plače moli / a ponekad i zapleše“

U naslovnici i ovoj pjesmi sažeta je zbirka Nikole Strašeka. U 61 pjesmi različite duljine i forme, od par stihova i kraćih proznih fragmenata do duljih pjesama, nerazdijeljenih na manje cjeline, lirski se glas nastoji subjektivizirati u svijetu određenom dijalektičkim sukobima, a zatim i stupiti u osobit odnos s drugim pojedincima i zajednicom kojima se obraća, polemizira, koje proklinje i preklinje. Njegova je prva subjektivizacijska gesta već spomenuta naslovnica, on je čovjek-slovo, čovjek sastavljen od jezika i čovjek čije je odsustvo zamijenjeno jezičnom konstrukcijom u formi poezije. Nadalje, glas si nastoji priskrbiti tjelesnost odrednicama porijekla i fizičkog izgleda, kao što je to u pjesmi Ono što me određuje:

„Mama i tata / i brat / naknadno / mjesto rođenja i godina / nije svejedna / bijela boja kože / i očiju plava“

U takvim su pjesmama čest motiv ruke koje kao oruđe lirskom subjektu služe za otvaranje sljedeće važne teme njegove poezije, a to je svijet rada uz koji veže svoj identitet radnika, ali i revolucionara koji priželjkuje promjenu postojećeg stanja. Rudnik kao mjesto rada u pjesmama postaje rudnik jezika iz kojeg lirski subjekt izvlači riječi kojima će stvoriti novi svijet kojem se kao revolucionar nada. Njegova je revolucija pjesnička, a za pjesme koje su pred čitateljem nada se da će biti pjesme sutrašnjice. Revolucionarnost u pjesmama priziva oslanjajući se na ekspresivnost i eksklamativnost iskaza kojima se približava historijskoj avangardi, posljednjem razdoblju kada je zabluda da se svijet mijenja iz umjetnosti još bila živa. Lirski subjekt pomalo je toga svjestan pa se uz spomenute iskaze da revolucija stiže, kao u pjesmi Predosjećajna, pojavljuje i gorkom ironijom natopljena rezignacija u pjesmama Tržišna („Kada mi je teško sjetim se da je poduzetnička klima povoljna.“) ili Mrvilište kostiju u kojoj lirski subjekt priznaje da ne može prodavati i živjeti od onoga što voli. Tako lirski subjekt svoj ciklus završava tamo gdje je i počeo. Izgrađujući se od jezika, rudareći u njemu u nadi da će ga revolucionirati, on se rezigniran neuspjehom ponovno rasplinjava ni u čemu, kako je to pokazao u pjesmi u prozi Niš:

„… a to je ono niš od čega sam sastavljen - niš je zemlja u kojoj sam rođen, niš je zemlja u kojoj živim, niš je nadnica za koju rudarim, niš je odgoda groba koji me čeka, …“

Osim subjektivizacije lirski glas stupa u intersubjektivne odnose s različitim dionicima svoje okoline. Razlika je upisana u njegovo netom izgrađeno tijelo, što pokazuje u pjesmi Pjesma kičmi:

„uvijek zaboravim / da nisam / najgori od svih / koji imaju ruke / nos i lice / dok kičmu / imaju skoro nikad“

Hijerarhijski organiziran svijet u kojem rudari i izražava revolucionarne težnje nastoji agresivnim iskazima izmijeniti pa neimenovanim drugima često prijeti da će ih sve pobiti, odnosno zubima poklati. Tu je najvidljivija dijalektička narav zbirke pjesama i njezinog lirskog subjekta formulirana u samom naslovu. Eros leptirića u trbuhu, vitalističkog nagona za samoizgradnjom i konstitucijom subjekta, sukobljava se sa zahtjevom postavljanja glava na kolac, odnosno odbijanja društvenih i etičkih normi koje lirskom subjektu priječe dovršetak njegovog procesa subjektivizacije.

Nedostatak je Strašekove zbirke odluka da se pjesme ne dijele u cjeline ili cikluse, čime se željelo odati priznanje kontekstu društvene mreže na kojoj su one nastale, pa doista izgleda kao da čitamo Facebook statuse nastale u trenutku, nepovezane s onima što im je prethodilo i onim što im slijedi. Ipak, cijena je toga koncepcijska nekoherentnost pa čak i kontradiktornost na pojedinim mjestima. Tako se u pjesmi Revolucionarna lirski subjekt buni protiv svođenja na biološku odrednicu:

"Oni misle da smo samo za rad i mladunčad sposobni…"

Ali dalje u pjesmi Goli i sami upravo to čini kada kaže:

"Sve bitno čovjeku se događa kad je gol. (…) Kad se rađamo – goli, kad volimo – goli, a kad umremo nas svuku."

Čovjek sigurno radi i neke druge životno važne stvari za koje ne mora biti gol. Recimo piše ili čita poeziju.

Osim toga zbirka bi kao cjelina funkcionirala i bolje bez patetike "ja ću umirat tobom prožet skroz" (Onostrana) i pretjerane plakatnosti u iskazu "Umro je Maradona, a mi trpamo proleterski" (Maradonina) u pjesmama koje djeluju kao da su nastale primarno za skupljanje fejzbučnih lajkova.

U konačnoj ocjeni Strašekove zbirke možda je najbolje vratiti se problemu razočaranja lirskog subjekta i njegove rezignacije. Razočaranje rudarenjem po jeziku možda se dogodilo prerano jer je lirski subjekt taj isti jezik u svojoj zbirci tek zagrebao. Iako se Strašekova poezija izdvaja od većine suvremene pjesničke produkcije (broj kritičkih osvrta o njoj govori o tome), ona to prvenstveno čini na planu sadržaja uključujući u sebe otvoreni zagovor radikalne promjene društvenog uređenja te žalovanje nad sudbinom društvenog ugroženih. Nažalost, na planu izraza zbirka nije revolucionarna koliko bi mogla biti, odnosno svoju revolucionarnost iscrpljuje u ponekim ekspresivnim retoričkim gestama preuzetima iz avangarde, kratkim i sažetim rečenicama, čestoj uporabi apostrofe kao i preplitanje pjesama u stihu i u prozi. Izostaje specifičan odnos prema poetskom tekstu u kojem on neće biti proza razlomljena na sintaktičkim zglobovima u stihove, nego će stih biti osnovni element koji gradi pjesmu. To Strašek postiže u pjesmi Raspjevana u kojoj relativno pravilno izmjenjuje šesterce i peterce, a eksperimentira i s rimom.

Leptirići u trbuhu, glave na kolcima svakako su poseban i zanimljiv događaj u hrvatskoj suvremenoj poeziji, a opravdavaju i postojanje nagrade Post scriptum. Ali autorovo prerano odustajanje od revolucionarnog potencijala koji njegova poezija može imati razlozi su da žalimo što se nije odvažio i radikalizirao svoj jezik jednako kao i sadržaj.