KRITIKA 186: Zoran Ferić

Zoran Ferić, Apsurd je zarazna bolest (Zagreb: VBZ, 2012.)

APSURD SE PRENOSI ČITANJEM

Za početak trebam napomenuti da ja nisam Nacionalova generacija, odnosno ciljana publika. Ja taj, kao uostalom i druge političke tjednike, vežem najprije za WC roditeljskog stana gdje otac drži neobaveznu literaturu, te za čekaonicu svoje zubarice. Pri tom, moram priznati, između njene strašne stolice i Nacionala, izabrala bih ipak stolicu; i bušilica i taj list izazivaju u meni isti osjećaj mučnine i bolnog zujanja duboko u kranijumu, no popravljanje zuba ipak kraće traje, te u konačnici predstavlja pozitivnu promjenu.

S Ferićevim se kolumnama, dakle, susrećem po prvi put u izdanju Apsurd je zarazna bolest. Kao obožavateljica autorovih kratkih priča, u zbirku krećem s određenom dozom predostrožne rezerviranosti i kritičnosti. Kao i obično, pitam se o svrsi rasipanja izuzetnog spisateljskog dara na svakodnevne tričarije. Zaista, što bi dobrog pisca, osim potrebe za kruhom i krovom nad glavom, natjeralo da se umjesto vlastitim likovima i svjetovima, bavi političkim skandalima, tuđim radovima i društvenim novotarijama, i to pod pritiskom rokova koji onemogućuju beskrajno ležanje nad gnijezdom riječi i zatim brižno češljanje mladunaca do savršenstva? Tu su dakako i druga ograničenja forme – naglasak na jasnoći i pristupačnosti na račun stila i razvijanja ideja, ili obveza da se objavljuje iz tjedna u tjedan, bez obzira na autorovo delikatno stanje duha i prisutnost prevrtljivih muza.

No negdje oko šezdesete stranice, sve moje brige konačno su raspršene osjećajem koji vas ispunjava samo kad se nakon nekog vremena razdvojenosti vratite autoru čiji vam glas i perspektiva, smisao za humor i priče zvuče poznato i utješno poput onih starih prijatelja. No pomalo morbidan, ironičan i 'pomaknut' kut gledanja ovaj put više nije usmjeren na bolni gubitak nevinosti kao što su to možda bile priče u Anđelu u ofsajdu. Vrijeme nevinosti je odavno iza nas a ono što ostaje su Civilizacija čudnog, Veličanstveno smetlište i Mrtvi – naslovi pojedinih sekcija tekstova u zbirci. No ako se čitatelj smatra posjetiocem zabavnog parka napučenog nakazama – od pedofila, bolesnih, nesretnih, zatucanih, itd. – u jednom će se trenutku neizbježno naći u onoj dvorani iskrivljenih zrcala u kojoj će se njegova vlastita groteskna slika zrcaliti iz svakog kuta. Zato je tako dobrodošla bespoštedna i brutalna, ali u isto vrijeme i nježna i suosjećajna izravnost s kojom se autor obrušava na svijet, počevši od samoga sebe.

Duboko moralne ali nikad moralizatorske, ove kolumne koriste leću apsurda da govore o pojavama u svijetu koje bi nas, da im se ne smijemo ili čudimo, tjerale u krajnji očaj. Koja je tečajna vrijednost ljudskog života? Koliko tisuća djevojčica se može kupiti u Bangladešu za jedan Mercedes SLR McLaren? Ferić uzima vijesti s naslovnica, bizarluke sa zadnjih stranica novina, skandale sa društvenih stranica ali samo kao polaznu točku od koje će vlastitim anegdotama, idejama, citatima i slobodnim asocijacijama isplesti priče koja će u najboljim tekstovima, kao uostalom i najboljim pričama, govoriti o mnogim stvarima umjesto o jednoj, te čitatelja dovesti do nekih neobičnih i neočekivanih zaključaka. Da je svaka pojedinačna kolumna jedno umjetničko djelo, pa i nije; ali da su sve napisane inteligentno, duhovito i zanimljivo, svakako jesu. Među njima će se pak izdvojiti određeni tekstovi poput 'Prvog puta', 'Mladosti', 'Kosova', ili 'Humora iz čeških sela', u kojima se povijest i sadašnjost, osobno i društveno, smiješno i groteskno sastaju s bolnom preciznošću i urezuju u vašu svijest i sjećanje poput bilo kojeg romana ili priče. Ako ih pustite unutra, i vaša će perspektiva postati malo 'pomaknuta'; apsurd doista jest zarazna bolest, a prenosi se čitanjem.

Ivana Ančić
Foto: mojzagreb.info

***

Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri  za antropologiju. Objavljila je kritike u sklopu projekta Criticize This!, nakon čega počinje pisati za Zarez, Sic!, Knjigomat, VOXfeminae i Booksu.