Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

Kako se piše intimnost?

Large canova

Izvor: Museo Canova.

Naslov knjige: Ipak, zora Autor knjige: Tomislav Augustinčić Izdavač: SKUD Ivan Goran Kovačić Godina izdanja: 2020
Utorak
23.03.2021.

Ovih dana, točnije 21. ožujka, u Lukovdolu je počelo 58. Goranovo proljeće, a dodijeljene su nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu, koju je dobila Evelina Rudan, te Goran za mlade pjesnike, koja je pripala Vidi Sever. Prošle godine otprilike u ovo vrijeme društvo dobitnika Nagrade Goran za mlade pjesnike postalo je bogatije za još jednog člana, Tomislava Augustinčića, koji je pobijedio na natječaju s rukopisom Ipak, zora. Vrijedi napomenuti kako je pohvalu prošle godine zaslužila i njegova sugrađanka Marija Skočibušić sa svojim Kraćenjem razlomaka, što nas posebno veseli jer potpomaže teoriju kako se na karlovačkoj kulturnoj sceni u posljednje vrijeme nešto kvalitetno poetski zakuhava. Inače, autor se na različite načine bavi popularizacijom suvremene poezije u okviru udruge KA-MATRIX i redovito objavljuje književnu kritiku na više internetskih portala, između ostaloga i na ovom. S obzirom na to da iz njegovih tekstova konstantno učim, uočavam zanimljiva mjesta u interpretaciji i, motivirana kakvom dobrom rečeničnom konstrukcijom, samoj sebi postavljam pitanja, kritika ove knjige nametnula se kao poseban izazov.

Tematsko-motivska matrica zbirke je pitanje ljubavi, nježnosti, intimnosti, što njezin višak/nedostatak podrazumijeva, sugerira ili implicira. Ne radi se o klasičnoj ljubavnoj poeziji, daleko od toga, na obzoru nema petrarkističkih soneta, rime ili klišejastih izjava. Pjesnički subjekt usredotočen je na opisivanje, proučavanje i osvještavanje vlastitog tijela, njegovih granica i mogućnosti, potom i tuđeg tijela, kako ga često naziva, krajolika. Fasciniran je tijelom koje propada, ono je ranjeno, zaboravljivo, fragmentarno, slabašno, daleko od mitskog ili herojskog, poput neke pojave koja je bačena u svijet ["nisam mlad ni lijep, malaksam nezdravo, bezvoljno kopnim, / usučem se u praznom trošenju, ovješenih obraza" (str. 45.)]. Tijelo pamti sve, nježnost i okrutnost, pogotovo negativna ili traumatična iskustva, nosi posljedice nasilja poput masnica, ožiljaka i drugih pocrvenjelih otisaka na površini kože (pri spomenu tijela koje trpi često se sjetim serije fotografija naziva Impression koja vrlo dobro opisuje određenu vrstu, uvjetno rečeno, tihog nasilja koje svakodnevno provodimo nad vlastitim tijelom).

Ne govorim o nasilju koje je bespogovorno potrebno osuditi, koje izaziva različite nelagode ili traume, često rezultira većom ili manjom nemogućnosti funkcioniranja pojedinca u određenom kolektivu. U zbirci je fokus na pitanje o dvojakosti značenja akcije i stanja koja se podrazumijevaju pod riječi voljeti, kada ljubav uključuje bol, tugu i razočaranje, odnosno jesmo li i kada svjesni emotivnih posljedica ["prije još jednog udarca isti glagol: 'voljeti'" (str. 24.)]? Što je tako privlačno u perverznoj ulozi onoga tko gleda, kada se moć pretvara u dominaciju, a povjerenje u kontrolu? Koja je uopće poanta govoriti o nježnosti i poticati empatiju, ako volimo vlastitu i tuđu patnju: "ja – vi – mi – oni, želimo s dobrim razlogom pozorno / promatrati drugo tijelo u agoniji, / s dobrim razlogom želimo biti pozorno mladenački / i onda iskazivati sažaljenje. (…) zašto smatrate da je primjereno patiti? / zašto cijelo vrijeme govorim nježnost?" (str. 14.)

Pjesnički subjekt promatra vlastito tijelo u samoći, ponekad i tuđe, u naznakama uglavnom intimnih prostora poput kreveta, parketa ili sobe. Ponegdje se nalazi u javnom prostoru, iako prostorni okviri nisu suviše presudni za njegove preokupacije. U fokusu je intimnost, pridaje se važnost i pozornost opisu dinamike odnosa tijela, pjesnički subjekt s velikim zanimanjem promatra, upija i gotovo kirurški opisuje nos, vrat, ruke, laktove, bedra (ono što je primijetio Branislav Oblučar u obrazloženju o nagradi jest sljedeće: "ovdje neće biti čuda. / samo pozoran rad"). Inače ne znamo gotovo ništa o pjesničkom subjektu, on za nas ostaje prazno platno, bez vanjskih karakteristika ili nečega „opipljivog“ za što bismo se mogli uhvatiti, govori u prvom licu s mnoštvom glagola koji sugeriraju radnju, stanje i zbivanje. On se konstruira kroz pjevanje, odnosno opjevavanje, na čemu ustraje: "stoga sjedim, manipulirajući tim pričama, / govoreći bez smisla u dremljivom umoru, / dovodeći ih pred vas ne bih li objasnio: / spava mi se; boli me ovdje između obrva, / boli me dijagonala vrata, obrazi koji kao da se ljušte / od oparenosti; pa ipak, razumijete li, ne mogu spavati." (str. 28.) Iako se često prisjeća mladosti kao nekog kolektivnog ideala ljepote i snage, autor koncizno pazi da ne odluta u patetiku.

Ukupno 46 pjesama, bolje rečeno, fragmenata teksta je nenaslovljeno, odnosno pjesme nisu obilježene ni brojevima ni asteriskima. Bez velikog slova na početku rečenice, u grafički gusto tiskanim retcima, čini se kao da je sve jedan nerimovani komad teksta u nastavcima bez strofa. Ritam se osigurava pomno biranim riječima, računajući na njihov akustički potencijal ["tijelo je provizorni prostor primirja; (str. 21.) "dodiri kojima provjeravamo odnose posjeduju / nešto uzbudljivo i nelagodno, kao kad prsti posežu / u dubinu, u ovaj ili onaj otvor tijela, kao da posežu / u dubinu tanjurića, u tečnost koju ispijam" (str. 13.)], a postiže se i uvlačenjem pokojeg stiha. Čitatelj u tekst ulazi i izlazi svojevoljno, neopterećeno, u njemu se ne nalazi ništa što nužno uvjetuje redoslijed (i raspored) čitanja, što je jedna od zanimljivijih ideja koja je konceptualno zaokružena u zbirci.

Tek je jedna pjesma posvećena francuskom kiparu Christophu Charbonnelu koji radi oštećene, nesavršene, izrazito materične skulpture. Dok sam se pripremala za pisanje teksta, potvrdila sam prvotno složenu sumnju o autorovoj povezanosti s Antunom Augustinčićem. Možda nije suviše nategnuto prepoznati i istaknuti kiparski nerv, odnosno senzibilitet za modeliranje, pogotovo u ovoj zbirci, s obzirom na to da je naglašena taktilnost, kao i vizualnost, pogotovo u opisima dijelova tijela i tjelesnosti, poput: "ponekad se treba bojati mekog mesa pod / blijedom kožom od gipsa i kreča, onog na što se tijelo svede" (str. 32.); "umjesto bronce izliven sam iz zdvojnosti" (str. 19.); "pokriven čađom kao patinom" (str. 9.) Vrijedi primijetiti kako zbirka završava riječima koje evociraju kiparski posao, kada se osjeti glina pod noktima i smeta, žulja i grebe, kada je vidljiv rezultat uloženog rada i truda, kao i kada se (autor ili čitatelj) osvrne na prethodno ispisano i pročitano tijelo teksta: "u neki rani čas započeo sam s oblikovanjem gline, / pa sedrenim odljevima pa izlijevanjem trenutka; / posao je najteži kada se glina zavuče pod nokte." (str. 54.)

Uz elemente koji jasno asociraju na naslijeđe grčke skulpture (primjerice, rudlava kosa i brada), prepoznaju se i motivi vezani uz grčku tragediju, poput likova i junaka Oresta i Piritoja, kojima se pridružuje Euripid. U više navrata ponavlja se ideja silaska/izlaska u podzemlje, što sugerira nepoznat i neistražen, tajanstven, u konačnici, mitski prostor ["dakle, svjetlost pada na mene rastrganog / po izlasku iz podruma" (str. 20); "i spuštam se, silazim, kao da silazim u noć, / kao što sam u djetinjstvu silazio u hladne podrume" (str. 21.); "treba primijeniti jednu značajnu opetovanu / pojavnost: tko god da je sišao u podzemlje je kažnjen" str. 27.)]. Pjesnički subjekt primoran je uvijek iznova opjevavati vlastito postojanje, što je, koristimo li analogiju s uspostavljenom tradicijom grčke tragedije, potencijalno njegova tragička krivnja, s kojom se bori i zbog koje trpi. Ostaje do kraja neodgovoreno pitanje oko napetosti između žudnje, njezina izvora i procesa, kao i nježnosti i okrutnosti. Tako se proces opjevavanja ciklički ponavlja, dok ne svane ponovno zora (ipak, vratimo li se na naslov): "pa posve pristojno pitam: što je to što me je / dovelo do ovog trena, kada opetovano ne okončavam / pisanje, ovu raspravu, pa je začinjem. zašto sam / uvijek izveden iznova u željezu, u nepromjenjivim / koncentričnim uzorcima, u nepromjenjivoj tečnosti?" (str. 49.) Možda se upravo zbog ponavljanja poneki stih učini već poznatim ili pročitanim, što ne utječe na stvaranje trajno negativnog dojma.

Poznato je da se, dobitkom određene nagrade ili priznanja, automatski pripisuje i teret određenih očekivanja koja različito nosi autor, kao i književna zajednica. Ipak, zora je tematski konzistentan tekst preciznog izraza. Bez zadrške se može ustvrditi kako se radi o uspjeloj zbirci koja je vrijedna pažnje čitatelja. Nadajmo se skorašnjem materijalu za čitanje i komentiranje, sa željom da, kao u ovom slučaju, pod noktima ostane izazov za razmišljanje.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu