Mnogi tekstovi o autofikciji daju naznaku kao da se tek treba raspravljati o njoj, kao da tek treba odgovoriti na pitanje što je ona, kao da bismo tek možda mogli znati, u nekom kasnijem trenutku, kako uopće razumjeti ovu formu.
"Krvava knjiga" Franje Nagulova kroz svoju majčinsku/materinsku poetiku i politiku kao očište, kroz svoje neumorno razdiranje subjekta samog i figure majke, utjelovljuje duh poraženosti, ali i diskurs generacije.
Pjesnički glas u zbirci 'Skica za junakinju' Sanje Lovrenčić dosljedno pripovijeda-pjeva o 'njoj', drugom licu jednine ženskog roda, trajno fluidne između subjekta i objekta.
