Pjesnik se ne rađa, pjesnik se (pro)izvodi

Poeta nacitur, non fit.
– Latinska sentenca, često pripisana Horaciju

„(Budući da Demokrit kaže da je prirodni dar vrjedniji od vještine, i budući da tvrdi da pjesnici nisu dobri ako nisu ludi; isto kaže i Platon.) Drugačije rečeno: Demokrit tvrdi: 'Pjesnik ne nastaje umijećem, nego se rađa po prirodi.' Stoga, budući da Demokrit smatra da je nadarenost uspješnija od umijeća, Horacije umijeće naziva jadnim, te zato mnogi glume ludilo kako bi izgledali kao pjesnici.” – Pseudo-Acro, Pseudoacronis Scholia in Horatium Vetustiora, II, 357.

„Kako da budem pjesnik?
Kako da pišem, reci mi, rime?
Jednom mi reče: 'već ta želja
ima nešto od uzvišene intime.'
Ta kaži kako! Sa svojim 'nekom
drugom prilikom' ne odbij me.“
– Lewis Carroll, Poeta Fit, Non Nascitur

Zašto ne volimo književna događanja?

Prije više od godinu dana, 25. lipnja 2024. godine, sudjelovao sam na Poetomatu, tribini posvećenoj poeziji u sklopu Booksinog redovitog književnog programa. Lara Mitraković, pjesnikinja i voditeljica, u program poziva raznolik spektar gostiju (mlade pjesnike/inje, ne/etablirane u književnom polju), s kojima razgovara u opuštenom, neformalnom tonu, o poeziji, ali i o životu općenito. Poetomat, u svom formatu „razgovora na kauču“ često uključuje pitanja koja se inače ne postavljaju na književnim događanjima, ili barem drugačije postavlja uvriježena pitanja, čime djelomično podriva klasičnu formu književnog razgovora. Poetomat, s jedne strane, djeluje kao platforma za vidljivost pjesnika i mehanizam njihove afirmacije. Istovremeno, on je oblik kulturne produkcije i mjesto stvaranja čitateljske zajednice, omogućuje pjesnicima/pjesnikinjama da predstave svoj rad te im tako daje na prepoznatljivosti u književnom polju.

Laru poznajem od ranije, a Poetomat redovito pratim (preko Youtubea, doduše); kada mi se javila mailom s pozivom za sudjelovanje rado sam prihvatio, očekujući neformalnu, opuštenu atmosferu i razgovor, šalu i smijeh. Za razliku od drugih događanja, nisam imao tremu. Kada se javila mailom s pozivom na blagdansko izdanje Poetomata, vrlo rado sam prihvatio.

Književna događanja, premda zasićuju književnu „scenu“, često se ne percipiraju kao bitan dio književnog polja. U nekom standardnom shvaćanju, književna događanja su periferna u odnosu na književnu produkciju i književnost kao takvu: ona su paratekstualni, a ne tekstualni fenomeni; trenutni i kontekstualni događaji koji naočigled nemaju utjecaja na poetiku i tendencije u književnosti; irelevantni za estetsko prosuđivanje književnog teksta (najbolji festival ne čini tekst dobrim, i obrnuto); prilike zasićene subjektivnošću sudionika i previše ovisne o izvanjskim faktorima da bi se mogle podvrgnuti teorijsko-analitičkim modelima. Ovo „standardno shvaćanje“, jasno, nije neutralna pozicija, već ona koja odražava perspektivnu znanosti o književnosti, za koju su književna događanja sociokulturni fenomeni, sporedni, a ponekad i irelevantni za temeljne teorijske i analitičke ciljeve discipline, u odnosu na središnju važnost književnih tekstova i njihovih estetskih struktura.

Stoga se u brojnim komentarima na književno polje često mogu naći i kritički intonirani tekstovi protiv, ako ne svih, onda nekih književnih događanja. U tekstu za portal Kritika-hdp Fali pjesnika, Marija Skočibušić kritički se postavila prema književnim događanjima u organizaciji izdavačke kuće Fraktura, identificirajući „specifični milje“ i modus operandi u kojem je autorova osobnost ili biografija kapital na tržištu i mjerilo vrednovanja teksta, u kojem autor postaje „brend“, u kojem se definira, vrednuje i reproducira autora više kao karizmatičnu ličnost nego nositelja književno-estetskog integriteta. Dočaravajući nam svoje afektivne odgovore na takvim događanjima, oštro se pozicionirala protiv takvih praksi, upravo zato što su usmjerene premalo na razmatranje estetskih kriterija teksta kakvi postoje unutar književnog polja, a previše usvajaju izvanjske kriterije tržišta.

Ipak, čini mi se, književna događanja su izuzetno relevantna za književno polje, a ne samo za društveni život književne scene, iz ključnog razloga što mi se čine upravo kao mehanizmi stvaranja autora. Kako je moje područje interesa poezija, raspravljat ću o ovome kroz prizmu književnih događanja posvećenih poeziji, poput Poetomata, ili predstavljanja knjiga poezije u Frakturi.

Kako razumjeti književna događanja kao bitna?

Prema Bourdieu, književno (itd.) polje mreža je objektivnih odnosa (dominacije i subordinacije, komplementarnosti i antagonizama) između određenih pozicija, pri čemu je svaka pozicija određena svojim objektivnim odnosom s drugim pozicijama, koji omogućuju cjelokupno strukturiranje. Sve pozicije ovise o određenjima koja nameću onima koji ih obitavaju, o stvarnim i potencijalnim situacijama u strukturama polja. No svakoj poziciji korespondira određeno zauzimanje pozicija, bilo da je riječ o književnim (itd.) djelima, bilo da je riječ o političkim činovima. Upravo logika pozicija i zauzimanja pozicija, stvarnih ili potencijalnih, omogućuju da književno polje vidimo kao polje sile koja djeluje na sve koji u njega ulaze, djelujući na načine prema pozicijama koje zauzimaju. Bourdieu ne smatra da je ovo funkcioniranje i konstituiranje polja mehaničko; između pozicija i zauzimanja pozicija postoji čitavo polje mogućnosti koje se nudi akteru.

S obzirom da Bourdieu smatra da se pozicioniranja mogu ustanoviti post factum, rekonstruirati iz književnog djela, u istraživačkom rekonstruiranju cijelog univerzuma pozicija, trenutno nam ne otvara mogućnost razumijevanja kako i zašto se postaje autorom.

Foucault, s druge strane, nudi nam dvije mogućnosti: istovremeno razmotriti na koji način književno polje, kao diskurzivna praksa zasićena odnosima moći/znanja, proizvodi pjesnike (i kao subjekte i kao prepoznatljive pojedince) i kako otvara mogućnost da se pojedinci subjektiviraju (identificiraju) i estetiziraju u tom književnom polju kao pjesnici --- upravo kroz književna događanja.

Daddy Foucault

Focuault se u svojem promišljanju moći distancirao od modela moći koji su obilježili sociološku i marksističku teoriju, između ostalog i Bourdieuov koncept književnog polja. Umjesto da moć razumije kao nešto što se posjeduje jer je inherentna pozicijama (klasi, instituciji, itd.), Foucault je inzistirao da „moć je izvršavana prije nego posjedovana“: ona je raspršena, elektrificira sve aktere i institucionalna mjesta dok se kreće serijom vodiča, nosača i posrednika. Istovremeno, smatrao je da ona nije samo negativna. U tom smislu, moć se ne iscrpljuje u gestama zabrane, cenzure ili prikrivanja („ona 'isključuje', ona 'tlači', ona 'cenzurira', ona 'apstrahira', ona 'maskira', ona 'zakriva“, 1995: 194); ona istovremeno „producira; ona producira stvarnost; producira domene objekata i rituale istine“. Pojedinac i znanje koje se može steći o njemu „pripada ovoj produkciji“ (1995: 194).

Prema Foucaultu, moć općenito djeluje na razini tijela, na njega ima „neposredni utjecaj“; ona je „iscrpno zarobljivanje tijela, djelovanja, vremena i ponašanje pojedinca“ (2006: 46). Kroz tijelo kao objekt i metu moći, odnosi moći proizvode „podčinjena i uvježbana tijela, 'docilna' tijela“ (1995: 138), stvara pojedince „i kao objekte i kao instrumente svoje provedbe“ (1995: 170). Specifičan učinak (disciplinske) moći nije u brutalnom oblikovanju jedne homogene mase, nego u tome što proizvodi razlike. Kroz načine na koje „razdvaja, analizira, razlikuje, provodi svoje procedure“, ona „'trenira' krećuća, zbunjena, beskorisna mnoštva tijela i sile u višestrukost individualnih jedinica“ (1995: 170).

Drugim riječima: moć ne samo da djeluje na tijelima i podčinjava ih tako da oblikuje znanje o njima, ona ih i organizira u subjekte. Njezina je operacija „iscrpno zarobljivanje tijela, djelovanja, vremena i ponašanja pojedinca“. Normira (uspostavlja normu) i normalizira (uspostavlja normu kao normalno), uspostavlja standarde ponašanja, ali pritom i prelama odnos između tijela, subjekta i individue.

Ovdje Foucault radi svoj radikalni obrat. Disciplinarna moć, kaže, proizvodi „podčinjena tijela“ tako što subjekta pribada na tijelo i time stvara pojedinca. Ne postoji pojedinac izvan tog procesa: on nastaje tek kada je određeno tijelo tako označeno kroz subjekta da „o njemu možemo govoriti, držati diskurse ili temeljiti znanosti“. Moć, dakle, ne samo da oblikuje tijelo, nego konstruira i samo polje u kojem se pojedinac uopće može pojaviti.

No, Foucaultova analiza moći ne završava na njezinim disciplinarnim, podčinjavajućim aspektima. Ako je (posuđujući trojaku shemu od Habermasa), Foucault razlikovao tehnike produkcije (discipliniranje), tehnike označavanja (proizvodnju znanja o pojedincu) i tehnike dominacije (tehnike podčinjavanja), tom je trojstvu dodao još jedan sloj. Tehnologije ili tehnike sebstva, prema Foucaultu, su operacije moći koje „dopuštaju pojedincima da provode, svojim vlastitim sredstvima, niz operacija na svojim vlastitim tijelima, dušama, mislima, ponašanju“ (2016: 24), i na taj način transformiraju ili modificiraju sami sebe ili dosegnu neko željeno stanje – „savršenstvo, sreću, čistoću, nadnaravnu moć“. Drugim riječima, moć ne oblikuje samo izvana; ona djeluje i kroz načine na koje se subjekt odnosi prema sebi. Upravo se tim tehnikama sebstva pojedinac ušiva u mreže moći i znanja, postaje njihov sudionik, a ne samo njihova meta.

Odnos moći/znanja stoga djeluje dvojako: u određenom diskurzivnom polju (poput književnog polja), pojedinac nastaje kroz podčinjavanje/subjekciju (kao disciplinirano tijelo, kao objekt znanja) i nastaje kroz subjektivaciju, kroz tehnike sebstva kroz koje djeluje na sebe samoga.

Disciplinirani pjesnici i književna događanja

Književna događanja – tribine, predstavljanja knjiga, razgovori, festivalski nastupi – nisu tek dodatak pjesničkoj praksi, nego sofisticirane operacije moći/znanja unutar književnog polja kojima se proizvode pjesnici i pjesnici proizvode svoje sebstvo. Pjesnik se ne javlja kao autonomni subjekt; njegova subjektivacija odvija se unutar struktura književnog polja prožetog odnosima moći/znanja, unutar strateškog polja mogućnosti u kojem može djelovati, koje istovremeno disciplinira, proizvodi znanje o njemu i daje mu prostor da oblikuje vlastitu individualnost.

Književna događanja omogućuju pjesniku da istovremeno bude objekt znanja, sudionik diskursa i autor svog pjesničkog diskursa, a kroz učestalu participaciju kontinuirano reproducira i afirmira svoju poziciju unutar polja. U tom smislu, književna događanja nisu periferna, nego ključna praksa u kojoj pjesnik nastaje; dapače, ona su toliko normalizirana i naturalizirana kao dio književnog polja da rijetko kada razmišljamo o njima.

Svako književno događanje traži govorenje o sebi: o rukopisu, o procesu pisanja, o životu, o inspiracijama, o poetici, o onome što sam čitao, što mislim o književnosti i književnom polju, „može li se živjeti od poezije“. Možda će početi čitanjem biografije, a biografija je sama tehnika sebstva: omogućuje mi da govorim o sebi, refleksivno, u trećem licu, da stvorim shematizirano znanje o sebi: godina rođenja, zanimanje, objavljeni radovi, nagrade. Uvijek je biobibliografija: sebe opisujem ne kroz aspekte svoje psihologije nego kroz svoja književna ostvarenja, nagrade i objavljene knjige. Omogućuje mi da govorim o sebi, da se pojavim kao pojedinac unutar mnoštva drugih, da se identificiram kao pjesnik. Premda se čini da su ta pitanja na književnim događanjima uvijek samo varijacije na temu, odraz iste šablone, upravo ta „šablona“ omogućuje da se ispolji pojedinačnost, ono po čemu se Tomislav Augustinčić razlikuje od drugog autora. I to govorenje o sebi nije tek dopunski ritual; ono je dio oblikovanja samog sebe. Pozvan sam sudjelovati u vlastitom podčinjavanju moći/znanju, pozvan sam subjektivirati se. Moram govoriti sebe u postojanje, iscrtati konture svoje individualnosti tako da odgovaraju diskursu o književnosti, diskursu o meni, diskurzivnim praksama koje su me već pripremile da budem upravo takav – autor koji može progovarati o svojoj poeziji, autor koji može reflektirati o njoj, autor koji može opisati svoju poeziju; ali i autor koji može opisati sam sebe; autor koji zna što radi. Često je ovo govorenje o samom sebi komplementarno onome što govori moderator, voditelj događanja, koji će citirati izjave drugdje rečene ili napisane o meni.

U javnom nastupu na književnom događanju moje tijelo postaje tijelo na koje se pribada identitet pjesnika; odnosno, na moje tijelo se pribada specifičan tip subjekta (pjesnik) i nastajem ja kao pojedinac: Tomislav Augustinčić, mladi pjesnik. Znakovito je što na većini festivala, autor čita svoju poeziju; to je norma, normalizirana; iznimke od toga su značajne. U tom trenutku, moji diskurzivni tragovi i moji diskursi slijevaju se i materijaliziraju u mome tijelu; ja ih izvodim: ja sam pjesnik, ovo je moja poezija.

Upravo zato je onaj trenutak kad je Goran Čolakhodžić na otvaranju Goranovog proljeća 2017. svoju izvedbu započeo čitanjem pjesme Ivana Gorana Kovačića funkcionirao protestno: poremetio je normu, normalno, koja autorovo tijelo smješta u subjektivnu poziciju „ja čitam svoju poeziju“. Izvedbe, čitanje vlastite poezije, na književnim događanjima, osobito su meta znanja/moći i discipliniranja, discipliniranja pjesničkog tijela. Upravo zato su glavni format „pjesničkog protesta“ organizirana čitanja poezija – smještajući se u autorsko tijelo, pjesnici utjelovljuju politički stav. Dok još nisam bio „nagrađeni mladi pjesnik“, samo „mladi pjesnik“ bez nagrade i s nekoliko pjesama objavljenih na webu, gostujući na pjesničkoj tribini u Novom Jelkovcu, zbog treme sam prebrzo pročitao svoju pjesmu. Sonja Manojlović, isto gošća na tribini, mirno mi je rekla: „A sad, jer vas nismo ništa razumjeli, još jednom i polakše.“ Taj komentar je bio moj prvi mali moment samo/discipliniranja: prvi put da sam osjetio kako me se usmjerava, da „ispravno pročitam“. Taj savjet – govoriti sporije – ponavljao se bezbroj puta, u dobronamjernim savjetima publike izrečenima i tijekom događanja i nakon događanja, čak i unatoč mojim argumentima da mi se čini da se nešto zanimljivo otvara između autora i publike kada se poezija loše čita. Počeo sam nadzirati samog sebe, disciplinirati svoj glas, ritam, držanje. Postepeno sam se učinio „docilnim“, kroz niz gotovo neprimjetnih korekcija na koje sam pristajao.

Svaka tribina, razgovor, gostovanje, svaka festivalska izvedba, predstavljanje knjige i sl., postaje nova instanca u kojoj se proizvodi znanje ili diskurs: znanje o meni kroz biografiju i moje refleksije; znanje o mojem pisanju (kroz izjave o poetici, što pišem, inspiraciji i literaturi); diskurs o književnom polju (izjave o tome što misliš o festivalima, o nagradama, o uredništvima). Kontinuirano smo pozivani govoriti, artikulirati se, nuditi izjave koje se pretaču, reproduciraju, prenose iz događanja uživo na snimke na YouTubeu, prenose u intervjuima. A pritom – činimo to dragovoljno. Nije potrebna prisila da bismo sudjelovali; mi smo već subjekti koji žele govoriti istinu o sebi.

Kakvo se znanje i diskurs producira, ovisi o formatu događanja i na što stavlja naglasak i za kojim diskursom se poseže; već spomenuti Booksin Poetomat stavlja naglasak na stvaranje znanja o autoru; drugi programi stavljaju naglasak na znanje o autoru/književnom djelu, kroz specijalizirani književnokritički diskurs; treći pak eksplicitno produciraju diskurs o književnom polju. Vrlo rijetko se ijedno događanje fokusira na samo jedan objekt ili metu, najčešće će književno događanje pokušati pokriti sva tri aspekta. U svim tim događanjima, moje tijelo je središnje: izloženo reflektorima, ispred mikrofona koje pojačava moj glas, pred očima publike. To nije Bourdieuova pozicija u polju; to je Foucaultova subjektna pozicija djelovanja disciplinarne moći: trenutak u kojem se subjekt pribada na tijelo i tijelo postaje nositelj pojedinačnosti. Subjektna pozicija ovdje je specifična: ja sam subjekt koji progovara, koji čita poeziju, nasuprot publike koja šuti, sve dok ju se ne pita. Publika je isključena iz produkcije znanja, osim kada joj se specifično ponudi da može govoriti, a onda samo u vidu pitanja, ne komentara ili konstatacije.

Althusser bi rekao da smo uvijek-već interpelirani; u svakom od tih situacijska, scena, mi se već pojavljujemo kao autori koji govore. Naš glas, naš izbor pjesama, naš govor o vlastitom radu, sve to momentalno učvršćuje, materijalizira i izvodi identitet koji mislimo da izražavamo. I upravo zato svaki od tih trenutaka funkcionira kao dvostruki proces: subjekcija i subjektivacija. Istovremeno smo podvrgnuti mreži moći/znanja (koja nas disciplinira, proizvodi znanje o nama, čini nas vidljivima) i djelujemo na sebe kroz tehnike sebstva – kroz načine na koje govorimo o sebi, estetiziramo svoj glas, stiliziramo svoju individualnost, prihvaćamo ili odbijamo geste koje se nude.

U svakom tom činu – svakoj rečenici, svakoj izvedbi, svakoj „normalnoj praksi“ – mi se simultano podčinjavamo i stvaramo.

Književna događanja u tom smislu nude subjektne pozicije unutar kojih se možemo pozicionirati: kao pjesnik koji progovara o sebi (čini sebe objektom znanja), pjesnik koji progovara o svojoj poeziji (čini svoje pisanje objektom znanja), pjesnik koji progovara o književnom polju ili književnosti općenito (participira u diskursu o njima), pjesnik koji čita svoju poeziju kao specifično proizveden pjesnički diskurs.

U tom smislu sva su književna događanja suštinski ista; ona su diskurzivne prakse u kojima se pjesnik subjektivira kroz subjektne pozicije, scena djelovanja znanja/moći koja mu omogućuje da progovara, daje izjave, oblikuje znanje i participira u diskursu, te da u izvedbi čitanja svoje poezije materijalizira svoj pjesnički diskurs. U njima se kontinuirano proizvodi znanje o pjesniku i diskurs o književnosti i književnom polju.

Born naked, rest is drag?

U posljednje vrijeme vraćam se spomenutom tekstu Marije Skočibušić, jer mi se čini da se u njemu kristaliziraju, zgušnjavaju različiti aspekti problematike „autora“ danas; problematike u smislu polazišta za prikazivanje operacija moći/znanja na književnom polju; problematike u smislu da se autor postavlja kao problem kojeg je potrebno riješiti.

Pristupajući ovome alla Bourdieu i na tragu njegovog shvaćanja književnog polja, u slučaju Skočibušić vs. „milje autora oko Frakture“ možemo mapirati kako različiti akteri zauzimaju određene pozicije u književnom polju, njihove antagonizme i komplementarnosti, te kako se natječu da strukturiraju književno polje: pokušaje da se definira i omeđi književni legitimitet, koga se može zvati autorom i tko može proizvoditi autore; da se isključi određenog autora ili grupu autora ili instituciju iz polja; da se ustanovi određen tip kapitala kojim se može operirati unutar polja; iz obrnute perspektive, možemo argumentirati da određene institucije u književnom polju pokušavaju ustanoviti novi tip kapitala oko kojeg će se strukturirati polje. No čini mi se da nam ovo ne daje potpun odgovor.

Ono što je u suštini prigovora koji je Skočibušić prebacila Frakturinim predstavljanjima knjiga, „miljeu autora“, brendingu, itd., oprimjerivši ih zbirci pjesama Srđana Sandića, nije zapravo proizvodnja subjekta ili subjektne pozicije koje se otvaraju. Razlike između različitih književnih događanja su samo stvar okolnosti, pozicioniranja i razlikovnosti unutar scene, no sva književna događanja suštinski funkcioniraju na isti način. Ono što je bilo problematično je način na koji se pjesnik kao subjekt u njima estetizira, kako estetizira samog sebe kroz tehnike sebstva, pa tako i književna događanja. Estetizacija je već uvijek unutar diskursa, dio naših strateških mogućnosti koje nam nude odnosi moći/znanja. Kao što Butler tvrdi za rod, mi ne biramo identitet izvan diskursa, nego uvijek već kao rodni/orođeni, odnosno ovdje kao pjesnički subjekt. Ne određujemo unaprijed kakvi ćemo biti kao pjesnici; već unutar subjektne pozicije pjesnika određujemo oblike vlastite estetizacije. Tako će se netko (npr. Marija Skočibušić) na književnom događanju estetizirati kao buntovna pjesnikinja koja sluša cajke, inzistira na estetskoj vrijednosti teksta, i kojoj je pisanje mukotrpno; netko drugi (npr. Sandić) će se estetizirati kao ranjivi govornik „istine o sebi“ i istine o fenomenima ljudske svakodnevice (i pritom vrlo različit od inačice sebe kao moderatora programa Cruising sa Srđanom Sandićem); netko treći (npr. Augustinčić) kao quirky academic poet koji svakom prilikom prigovara na odnose na književnom polju.

Sve te estetizacije dio su diskursa i dio načina koji se subjektiviramo unutar polja, identiteti koji izvodimo. No, kako je istaknula Judith Butler u raspravi o performativnosti roda, nije da stojeći pred ormarom i birajući što ćemo obući biramo izvoditi rod kao odabir; dapače, naše odluke motivirane su tako što smo već subjektivirani kao rodna bića. Na sličan način, nije da biramo kako ćemo se estetizirati da bismo izvodili svoj identitet kao autori/pjesnici; mi biramo svoje estetike jer smo već subjektivirani kao autori. Književna događanja platforma su kroz koju se biramo subjektivirati, kroz koje nas književno polje uključuje u svoje odnose moći/znanja.

Bourdieu, Pierre. 1995. The Rules of Art. Genesis and Structure of the Literary Field. Stanford: Stanford University Press.

Foucault, Michel. 1995 [1975]. Discipline and Punish. The Birth of the Prison. New York: Vintage Books.

Foucault, Michel. 2006. Psychiatric Power, Lectures at the Collège de France, 1973-1974. Jacques Lagrange, ur. Palgrave Macmillan: Houndmills – New York.

Foucault, Michel. 2016 [1980]. About the Beginning of the Hermeneutics of the Self. Lectures at Datmouth College, 1980. Chicago – London: The University of Chicago Press.

Tekst je nastao u sklopu programa „Priče s ruba 2025.“ udruge SF:ius u suradnji s Booksom. Program financijski podržavaju Zaklada Kultura Nova i Grad Zagreb.