Tomislav Augustinčić - izbor pjesama

Ususret gostovanju na tribini Učitavanje, donosimo izbor pjesama Tomislava Augustinčića.

Iz zbirke Ipak, zora

nad svime, čini se, proljeće, pa i nad tijelom: povremeno cvjetaju
preostale voćke, one zasađene u male geometrije nasada
podno dalekosežnih krošnji dana – a krošnje voćaka neraspukle,
još nerazlistale, rasipaju se po pločniku.
zrak neraspuknut, nedodirnut,
obrće se mimo svih događaja, vođen svojim smislom,
istim smislom kojim su se razlistale magnolije,
sada već ocvale. zbog toga što jesmo, ocvali smo.
                povratak nije bio moguć bez tih stradavanja,
brzopletih vidanja, brzopletog rušenja, brzopletog soljenja
zemlje. sve to naglašava trenutak,
samo što ga nitko ne pamti.
                rastežući se na uobičajen način –
razvježbavamo tijelo od vrhova plećke do dna slabina,
nepokriveno, nezavijeno, vratovi dugi, istegnuti, ravni –
mada razminutih kostiju, trunemo.

Iz neobjavljenog rukopisa – radni naslov Umjesto Antigone

neka ne bude kako žele, i volja tvoja, ali ja ću
ponajviše taj nježni čin. pa makar
raskrhali sebe. i taj prividni mir. Inzistirat
ću, ustrajati. čak
i ako ne želiš dijeliti ovaj čin, sve dok
glasina o tome ne izludi, okalja cijelu zajednicu,
to će me radovati. moji su živi. moje je
ići, doći, leći s njim koji je moj u ljubavi,
bedro na bedro, udovoljiti rijeci i onima
nadolje. kao krtica razrovati nasipe. do poplave
prehodati nasade dok stopama ne stlačim
dan u blato. gomilati zemlju za vrt.
dovlačiti je iz šume: i vlagu i zemlju i zrak.
i krtičnjake.
preplaviti. ustrajati u nemogućem: voljeti.
istrajati u tom užasnom činu: uzrokovati
sebi samome.

što?

uslijed svega, ali za nježnost

na četiri načina:
prvo – silnim i užasavajućim
poremećajem i lomom suglasne točke:

drugo, reproducirajući
isto snažno tlačenje na površinu tijela;

treće, uzvraćajući nam istim ljubavi punim
dodirom kojim dodirujemo, samo u većoj mjeri
i većoj sklonosti prema značajnosti reda i mira
nego što je propovijedamo;

četvrto: priznajući vlastitu
tragičnost – da će naš otpor opstojanja biti odgovoren

Iz neobjavljenog rukopisa – radni naslov Posvećenost

GLEŽANJ II. – VIII.

zagristi u taj zglob prije ičeg drugog, _{prije prvih dodira rukama, prije prvog poljupca, prije skidanja,} još sav u napetosti neizvjesnosti zubima dodirnuti kost ispod razvučene kože, i tako podsjetiti (se) da je to samo ljudsko tijelo, podsjetiti (se) na moguće rasipavanje vlastitog i tuđeg, nemoguće prepozicije da se to učini

Hlače imaju svoju istkanu, izrezanu, iskrojenu, prošivenu i odjevenu narav. Tražimo onu koja s obzirom na svoju narav pristaje našim tijelima, dok, odjeveni u tu nju ogledamo se, stojeći. Promatramo, prosuđujemo, ogledamo kako nam stoji, kako pada, kakva je u odnosu na taj tren. Ne razmatramo kako nam sjedi. Kako se ponaša kada sjedimo. Kako se i gdje zadiže, rasteže, napinje, mimo naše svjesne volje, dok sjedimo s obje pete spuštene na pod, s jednom nogom prebačenom preko druge, kada nanovo ustanemo.

Gležanj je estetska kriza, jer estetika gležnja proizlazi iz nemogućnosti žudnje, nemogućnosti ogledanja.  Prije svega, jer njegova otkrivenost nije svjesna i poznata onome čija ga je odjeća, krećući se u njegovom kretanju, otkrila. Goli gležanj upućuje da je tijelo ispod te odjeće jednako golo. Upućuje na ranjivost tijela. Upućuje na svoju ranjivost. Upućuje na moju ranjivost. Ranjava me, probada mojom žudnjom. Uzbuđuje me tek post factum. Ranjava me mojom afektivnom ali ne i tjelesnom uzbuđenošću. Poput pogleda, ukrućuje mi leđa, ukrućuje mi pogled, ali me ne ukrućuje. Istovremeno me umiruje. Nudi mi mjesto koje mogu gledati a da ne gledam u oči. Mjesto odmora. Da sam upitan u što gledam, mogao bih odgovoriti ništa posebno, opovrgnuti ikakvu primisao žudnje. Ono je utočište. Sakriven sam i očit u njemu; drugi primjećuju, tako mi se čini, moj pogled. Lijepi gležanj obećava mogućnost lijepih nogu, lijepih stopala, lijepih bedara, lijepih kukova, lijepog tijela, lijepih ramena, upotpunjenje estetike gledanog. Suštinski je bezvrijedan, ali nudi mnogo.

Ako me gležanj štiti od prepoznavanja, to znači da otklanja mogućnost uzglobljenja naših žudnji.

Ako je u mojoj žudnji jedna želja da gospodarim tobom, to je onda da gospodarim tobom uzrokujući u tebi žudnju. Želim te raniti afektima. Ali, dok smo na gležnju, s gležnjem je stvar, da ne želim gospodariti tobom. Želim ostati u tvojoj dvojakosti, neodređenosti, tvom manjku interesa, manjku odgovora na moju potrebu da budem prepoznat. Ako bih saznao da imaš sklonost u odnosu na (prós tí pos éhon; πρός τί πος έχον), ako bi se pojavila mogućnost da tren postane događaj i da se počinje dramatizirati, stvar bi se posve promijenila, gležanj bi izgubio snagu, iščašio se. Hramali bismo.

Tomislav Augustinčić, etnolog je i antropolog, asistent na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, te kritičar portala Booksa.hr. Do sada je objavio jednu zbirku poezije - Ipak, zora (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2020.), rukopis za koju je nagrađen na Goranovom proljeću.