Kako pisati o onome što volimo? Mistika, eros & fandom.

     Dvije krajnosti bune i paraliziraju kritičku refleksiju o umjetničkom djelu: a) kada je prizor prazan pa je misao moguće oblikovati samo golom silom, ili b) kada se zaljubimo. Prvi je slučaj limb u kojem se kritička kreacija gradi gotovo ni iz čega i frustraciju olakša pretvaranje pustopoljine u pješčanik za vlastitu literarnu igru. Ali kada se zaljubimo, gubimo moć misaone refleksije i glupo nam se raznježeni jezik petlja u čvorove. Ovaj tekst niče na mjestu osvrta na knjigu Anne Carson Razstvaranje / Decreation (objavljenu početkom 2023. u prijevodu Miroslava Kirina, u izdanju Naklade Ljevak), upravo širenjem fokusa s jedne knjige o kojoj mi se činilo neodoljivo (i) nemoguće pisati, na fenomen kritičke blokade pri susretu s umjetnošću koju volimo, koju obožavamo… Kako pisati kada volimo?

     Ljepota se vrti i um se pokreće. Uhvatiti ljepotu značilo bi razumjeti kako je ta drska stabilnost u vrtnji moguća. Ali ne, užitak ne treba posezati tako daleko. Trčati bez daha, ali još ne stići, već je užitak; zaustavljeni trenutak žive nade.
     Anne Carson: Eros the Bittersweet: An Essay

     Prva knjiga Anne Carson prerada je njezine doktorske disertacije pod naslovom Eros the Bittersweet / Eros, gorkoslatki (originalno Odi et amo, ergo sum), u kojoj kroz prizmu (često nepovratno fragmentirane) starogrčke lirike razmatra erotsku ljubav kao ambivalentni afektivni intenzitet, uhvaćen u mrežu poezije. Antička je Grčka, među različitim terminima za različite ljubavi, Eros koncipirala kao duboki nemir, naboj i trenje koje stvara ovisnost iako stremi i doseže preko ugode i užitka u gorčinu i bol. Sapfo je, piše Carson, prva Eros nazvala gorkoslatkim, odnosno slatkogorkim, onim koji oslabljuje (ili oslobađa?) udove. Povijest pisanja i ljubovanja uči da je stanje sretne zaljubljenosti razmjerno slabo povoljno za stvaranje, a opće je pravilo da nema gorih sugovorni/ca od sretno zaljubljenih. Podnošljivije su duge ljubavi kojima je sjaj novine već pristojno matiran, a neuzvraćena je strast neugodna, ali uz malo sreće u nesreći može biti solidna kreativna baza kada se rana malo ohladi. To je možda prva lekcija: malo zraka između nas i voljenog objekta da obje strane mogu disati, prije no što mogu početi govoriti.

• Stendhalov sindrom napola je mitski fenomen psihofizičkog loma u dodiru s umjetničkim djelom; subjekt pogleda doživljava hipertenziju, puls raste, koža toplohladno bridi, osoba gubi svijest.

     Dio kritičke blokade proizlazi iz samonametnutog pritiska da ništa što sirota kritičarka iskroji neće biti vrijedno materije o kojoj je riječ, a da je tekst koji nastaje sasvim sigurno jedina prilika da se izrazi. Osjećaj počiva na dojmu da postoji toliko toga za reći da se sve urušava u efektivno/afektivno ništa, kao što je obično slučaj u ljubavi. Ali kao što knjige koje vrijedi pročitati vrijedi pročitati barem dvaput, tako možda i tekstove koje vrijedi napisati treba napisati više puta iznova. Tržišna kompetitivnost i kvantitativna hiperprodukcija preuzele su moduse rada u području kulture i pripadajućih medija, iako je taj brak sve samo ne funkcionalan, pa je tako imperativ pisati neprestano i uvijek nešto novo. No tako obično stižemo samo proventilirati prve misli, dok se daleko zanimljivije stvari događaju kada se tekstu ili temi vraćamo, posežući svaki put dublje. Drugi prijedlog pisanja (o) ljubavi: piši ponovno; briši piši ponovno.

     Pjena je znak umjetnice koja je ruke porinula u vlastitu priču, kao i kritičarke koja divlja i bijesni u naborima svoje duboke teorije.
     Anne Carson: Decreation

     Naslov je Razstvaranje naslijedilo od mističko-filozofskog razmatranja francuske pjesnikinje i anarhokršćanske aktivistkinje Simone Weil. Živjela je razmjerno kratko i objavila malo u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, no Weil je inspirirala i inspirira likom i djelom nebrojene autorice, među kojima je Carson samo jedna u gomili. Što je Weil pisala o décréation sabrano je posthumno u knjizi La Pesanteur et la Grâce / Težina i milost / Gravity and Grace, probranoj i uređenoj kolekciji dnevničkih misaonih zapisa, nastalih slijedeći liniju srednjovjekovnih mističarki. Kroz karakteristično retorički cirkularnu meditaciju nad bićem, bogom, Bogom i bivanjem, Weil promišlja stanja i kretanja, uvijek tendirajući afirmaciji negacije; ispražnjavanja, dislokacije kao (ne-)stanja u kojemu predajemo bogu/Bogu ono što nam je dano, jedino što nam je dano, naše biće, naše Ja. Kada se poništimo iznutra i posve, tada je slobodan put između božanskog i svega što je stvoreno.

     Razstvaranje: učiniti da nešto stvoreno prijeđe u nestvoreno.
     Simone Weil: Gravity and Grace

     Razstvaranje Anne Carson u engleskom je originalu žanrovski podnaslovljeno „poezija, eseji, opera“, ukazujući na raznovrsnost knjige koja i tematski šara, i strukturalno se gradi u asimetrijama. U različitim prigodama nastali tekstovi ovdje se slažu u mozaik u kojemu svaki lom dobiva nove boje i nijanse, u pokretima neprestanog otvaranja sve dublje unutra. Miroslav Kirin pažljivo prevodi Decreation, ali instinktivno se ipak vraćam originalu s kojim sam srasla. Carson je autorica istančana izraza kojim neprestano traži i istražuje, koja čak i nedovršenostima, nespretnostima, gubicima barata. Njezin rad pored značenjske i intertekstualne, lirsko-poetske i stilističke, ima i vizualnu dimenziju, kao i semantičko-sintaktičku zaigranost često rezanih sklopova riječi koje ostavljaju asocijativne i značenjske kanale otvorenima. Neki su segmenti knjige izvedbeni, iako ih je reduktivno okarakterizirati kao predloške ili libreta. Kirin prevodi možda suviše točno, suviše ozbiljno, ne dopušta si istu lepršavost jer se naš jezik drugačije lomi, pa onda prijevod zatvori izraz gdje bi mogao, morao ostati bez kraja, beskrajan. Anne Carson piše intimno, snagom lakoće, uvijek prolazeći kroz djela koja voli (koja voli) kao kroz kišu. S ljubavlju se piše kao da nitko ne gleda.

     Čitajući ponovno Težinu i milost Simone Weil, identificirala sam se posve s umrlom filozofkinjom. Poput nje, patila sam od kronične bolesti zbog koje mi je često bilo teško jesti. Obje smo imale duge vratove i ramena savijena prema naprijed kad smo hodale, nespretnu gorljivost koja se protivno svim izgledima pokušavala probiti izvan granica naših nezgrapnih tijela.
     Chris Kraus: Aliens & Anorexia

     Dugo vremena do mene nije doprla fascinacija koju iz rada Simone Weil crpe za moj vlastiti razvoj najformativnije autorice, što je za razumjeti budući da je ljubav na različite načine upregnuta u vrijeme. Promatrala sam je, a možda je još uvijek promatram, kroz zavjesu tekstova koji niču iz kontakta s njenim pisanim tragom. Za Chris Kraus je Weil u središtu esejističkog romana Aliens & Anorexia, raspisanog oko autoričine ranije i daleko manje uspješne karijere eksperimentalne filmašice, tijekom koje je (jedva) snimila film pod nazivom Gravity & Grace. Kraus je kao literarna zvijezda zasjala s prvim romanom I Love Dick, književnim hibridom koji će biti jedan od najutjecajnijih referenci za suvremeni autoteorijski ili esejističko-memoarski val fikcije/fakcije. Također roman o zaljubljenosti, neuzvraćenoj, proždirućoj, nelagodnoj, ponižavajućoj, Dick mi je promijenio perspektivu što je i kako moguće pisati. Chris Kraus me naučila  da gubitnice ponekad pišu najbolje knjige, i da je ponekad jedini način da si olakšamo pad na glavu upravo – zaroniti. Kako pisati? Ravno kroz strah i nelagodu.

     Ali također sam dirnuta njezinim darom kao čitateljica – poput pjesnikinje, Weil širom otvara svoju subjektivnost kako bi ju dubinski promijenio jezik.
     Lisa Robertson: Anemones

     Još uvijek većinu vremena kanadsku pjesnikinju Lisu Robertson čitam kao da piše na nedostupnom mi jeziku, ali pobožno gotovo uvijek sobom imam barem jednu njezinu knjigu kao talisman. Izrazito intertekstualna u hiperhibridnoj literarnoj praksi, Robertson piše u interakciji s nizom autor/ica (područja, razdoblja, motiva, umjetničkih sfera), uvijek u pokretima ra(z)stvaranja, pomicanja i pražnjenja. Prije koju godinu objavila je Anemones: A Simone Weil Project, knjigu nastalu oko prijevoda jednog od rijetkih tekstova koje je SW objavila za života, u jeku Rata u marsejskom časopisu Cahiers du Sud. Robertson je prevela tekst uz ekstenzivne bilješke i vlastiti esej u kojemu traži način da artikulira privlačnost i odbojnost, ali intenzivnu emotivnu reakciju koju u njoj izaziva lik i djelo Simone Weil. Kad volimo ili smo fascinirane, kao i kada smo u otporu prema onome što nam se obraća, prestajemo slušati, pretpostavljajući da sve već znamo, izbjegavajući ono što bi moglo zaprljati misaoni monolit. Od Lise Robertson učim literarni užitak u trenju, u traženju, u čudnim i začudnim i iščašenim formama savršenih nesavršenih polifonija. O onome što volimo pišemo tako što mislimo u tekstu i puštamo da nas tekst mijenja.

     Želim reći da imam snažne osjećaje prema Weilinom razmišljanju, više nego što ga temeljito filozofski razumijem.
     Lisa Robertson: Anemones

     Nema subverzije u konstataciji da je poza kritičke objektivnosti tradicionalno nasljeđe humanistike koja pati od kompleksa znanstvene inferiornosti, kao niti u rasvjetljavanju činjenice da je kao takva vezana za falogopatrijarhalnu nasljednu liniju s performativima ohlađenog maskuliniteta kao arbitra vrijednosti. Ali afirmacija afektivnog, intuitivnog i individualnog unutar kritičkoga, čak kao submodusa kritičkoga, ne podrazumijeva negaciju analitičkih praksi i mehanizama kao baze za promišljanje i implicitno ili eksplicitno vrednovanje. U praktičnom je smislu najjednostavnije na neki elegantni način priznati apriori da smo fanice i pokušati raščlaniti što je to što nas očarava. Transparentnost u emotivno obojenom čitanju-pisanju nije ili ne mora biti samo retorička samoobrana ili stilistički ustupak žanru ili trendu, nego omogućuje stvaranje vizure u kojoj se stapaju subjekti/objekti tekst(ov)a. Weil je stremila pisanju koje je „poput prevođenja“, pažljivo iznalaženje što preciznijeg vokabulara i sintakse za bilježenje intuitivnih istina, ili međukoraka prema njoj. Robertson je prevodi kako bi od nje učila, riječ po riječ. Ra(z)stvaramo se u čitanju, i onda intelektualno-emotivno-afektivno-visceralno iskustvo ra(z)stvaranja prevodimo u tekst. Ili barem s ljubavlju fingiramo da to radimo.

     Najviše mi se sviđa kod triju žena koje smo proučavale to što one znaju što je ljubav. To jest, znaju da je ljubav mjerilo istinite ili lažne duhovnosti, i zato se igraju figurom ljubomore. Kao lažne žene moraju nastaniti ovu figuru pažljivo, zauzimajući poziciju istodobno blizu i daleko od objekta žudnje. A istina koju nam govore iz ove paradoksalne pozicija također je lažna.
     Anne Carson: „Decreation: How Women Like Sappho, Marguerite Porete and Simone Weil Tell God“

     Kada zaustim o fandomu, sjećanje na deplasirani razgovor otprije koju godinu titra mi negdje iz mentalnog spama, o mjestu koje djevojke zauzimaju u kulturi (tada je fokus bio glazbenog) fandoma. Nema se potrebe osvrtati na mizogino otresanje koje je u toj diskusiji i šire dobilo daleko više prostora nego što je zaslužilo, umjesto da u miru umre od vlastitog besmisla, no to neće reći da ne postoji rodovani aspekt fandoma i formativni značaj koji fandom može igrati u djevojačkom razvoju. Što i koliko volimo uvijek je dio identitetskog sklopa, ponekad jedan od najvažnijih zglobova oko kojih nam raste tkivo ličnosti, a ili točka loma koja nas može raskrinkati. No biti obožavateljica uvijek je malo neugodno, malo cringe, i dok je sila roja oduvijek, a osobito ovih dana, opipljiva i nesumnjiva, fandom na površini ne otvara distancu za kritičku refleksiju, nego potencira apsolutni uron u obožavanje. Ali je li to zaista tako? Fanovi su ponekad najžešći kritičari predmeta svoje ljubavi, najzahtjevniji i najpedantniji rezervoari znanja, i ujedno najkreativniji izdanci voljenog stabla.

     Obje smo pušile ručno motane cigarete i imale apsolutno nulti osjećaj za svoju „ženskost“ ili svoj rod. Obje smo trpjele izrugivanje u školi, kao i kasnije, u vječitoj srednjoj školi umjetničkog svijeta.
     Chris Kraus: Aliens & Anorexia

     U zbirci eseja Fandom as Methodology koju su uredile Catherine Grant i Kate Random Love polazi se upravo od pretpostavke da je obožavanje moguće polazište za kritičku refleksiju o umjetnosti, kao i baza za umjetničko stvaranje. U predgovoru autorice dio svoje argumentacije oslanjaju na ideju da je „fandom kompatibilan s nizom umjetničkih radova i metoda koje su spremne prigrliti neumjereno, devijantno, svojeglavo i pretjerano“. Redom epiteti adolescencije, osobito (iako ne isključivo) teen ženskosti, razvojnog razdoblja u kojemu se modeliramo prema figurama izvan svog neposrednog kruga, i borimo za autonomiju i individualnost. U uvodnom eseju Grant i Random Love kao osovinske teme u odnosu između umjetnosti i fandoma prepoznaju: „pojavu novih formi kreativnog pisanja koje odbacuju granice između žanrova poput povijesti umjetnosti, autobiografije, poezije i fikcije, i koje inspiraciju vuku upravo iz fanovskih praksi poput pisama ili fan fikcije; odnos između fandoma i različitih formi opozicijskih umjetničkih praksi, osobito oko seksualnosti, te rodnih, klasnih i rasnih identiteta; uradi-sama pristup, lako dostupne i pristupačne tehnologije; i način na koji su online i offline zajednice pomiješane u umjetničkoj praksi koja se temelji na fandomu.“ Osnova fandoma afektivna je i fantazmatska mješavina ionako pomiješane identifikacije i žudnje. Što je veza snažnija i fantazija dublja, fan/ica se osjeća kao da na nekoj razini komunicira s predmetom žudnje, i obratno, djelujući u skladu s vrijednostima koje smatra da obožavani subjekt-objekt zastupa. Možemo li fandom razmatrati kao suvremeno sekularno mističko iskustvo?

     Radije ne, ali teško se otresti dojma da se afektivne silnice svih ovdje prisutnih erotskih vektora sijeku, svi motivi jedni drugima gravitiraju.

     Svo prirodno kretanje duše kontroliraju zakoni analogni onima fizičke težine, gravitacije. Milost je jedina iznimka.
     Simone Weil: Gravity and Grace 

     Religiozno mi je iskustvo daleko i uglavnom određeno više društveno-političkom i svjetonazorskom kategorizacijom negoli duhovnim propozicijama ili performativnim moćima rituala. Dugo sam osjećala isključivo averziju i otpor prema spiritualnim praksama uopće, osobito institucionalnim religijama organiziranima oko vertikalnih odnosa moći i vođenima različitim oblicima nasilja. Ali Anne Carson piše o prekidima i slomljenim srcima, o samoći, književnosti, ironiji, buci, mitologiji, žudnji, filmovima, ludilu, piše i o Bogu, i uhvatim se kako shvaćam na visceralnom nivou, posredstvom povjerenja koje darujemo onima čiji rad doista volimo, da kontemplacija o božanskom ima malo veze s omraženim religioznim sustavima i njihovom afirmacijom. I onda se pitam što mogu naučiti.

     Što je za nju značila čistoća? Što mogu naučiti? Počet ću s naklonošću koju mogu locirati unutar oklijevanja.
     Lisa Robertson: Anemones

     Mističarke su mi prvotno na radar došle kao fenomen unutar psihoanalitičkog konteksta, koji ih je prizivao, ne oduzimajući im posve mistiku čak ni u najracionalnijim osvrtima. Dugo sam osjećala i distanciranu privlačnost prema histeričarkama koje su im u mnogočemu organski (i/li estetski) bliske, a distanca se urušila tek kad sam bila spremna malo ispustiti racionalne uzde i vidjeti se u povijesnim ludarama, a tada sam u rukama držala Decreation. Fascinirala me tjelesnost njihova iskustva, erotičnost koja žari u punoj odsutnosti božanskoga, spoju heretičke divljine i produhovljenog blaženstva, sve toliko daleko od mog duhovno neutralnog odrastanja. Od Weil se udaljavam ondje gdje se ona udaljava od tijela. Ali ondje me hvataju daleko erotski slobodnije Anne, Chris i Lisa.

     …svojim su mi srčanim gostoprimstvom pokazale da pisati također znači otvoriti svoj dom i atelje i misao nebrojenim drugima, i da je baviti se umjetnošću zajednička potraga za elementarnom istinom, u smislu u kojem su sunčev sjaj i sjena i more i kiša i razgovor i tijelo elementi.
     Lisa Robertson: Anemones 

     Najzahtjevnije je pisati o umjetnosti prema kojoj smo duboko ravnodušne, i onoj koju duboko volimo. Široki predio između ekstrema razmjerno je lako rasvijetliti: solidne gradnje s više ili manje očitim klimavim područjima, načete nedovršene asocijativne linije, dobre ideje s nespretnom provedbom, dobre provedbe kojima izmiče ideja, neodređena iritacija kontaktom kojoj treba pronaći uzrok i ishodište, niz pogrešnih odluka koje se dade rastaviti i sastaviti u drugi oblik… No pisati o onome što volimo podrazumijeva udaranje u stjenke vlastitih kritičkih kapaciteta, kao i granica (svojih) moći pisanja, i ako želimo pisati i pisati dobro o onome što volimo, nužno je da dotaknemo te granice. Iz te nedostatnosti, iz afirmacije nemoći o kojoj je na različite načine pisala i mislila i Simone Weil, učimo i rastemo pišući usprkos.

     Promatrajući sklop kroz filozofiju SW, može se nametnuti pitanje zašto pisati ako je apriori nedostatno, ako nužno afirmira subjektno Ja koje bi trebalo poništiti, razstvoriti, dekreirati; ako mu istina ionako nužno izmiče. Pisati (o onome što volimo) je nemoguće, ujedno vrijedno, neprocjenjivo; upravo zato što je pisati uvijek nedostatno. U tome smislu pisanje nije negacija unutar kontradikcije, nego afirmacija postavke da riječi ne dopiru do božanskoga ili obožavanoga, ali jesu stepenica u stremljenju i trijumfalno priznanje poraza. Za razumijevanje ovih lomova i nesklapnosti ne moramo posezati u duhovno ili doslovno božansko, jer je iskustvo verbalne nemoći univerzalno, a svatko tko se posvećuje pisanju nužno je barem djelomično gonjen gorkoslatkom žudnjom i očajem, sviješću o tome da horizont izmiče.

     Svako je pismo ljubavno pismo, piše Chris Kraus i sasvim sigurno nije jedina; je li svako pisanje nužno pisanje (o) ljubavi? Iz ljubavi? Prema ljubavi? Nije pristojno govoriti o ljubavi u kritičkom/kritičarskom diskursu, nelagodno je i ponižavajuće. Glupo. Ali samo zato što skrivamo svoju prljavu tajnu, tajnu da smo glupe i da volimo, ne znači da ta ljubav ne emanira iznutra i postavlja nam nogu. Pišemo zato što je beskonačno u svojim konačnostima, radimo s jezikom zato što je nedostatan i trapav, takva smo bića, tako pišemo i volimo. Možda je jedini odgovor na naslovno pitanje da o onome što volimo pišemo tako što – pišemo.

* Svi citati u tekstu slobodan su prijevod s engleskog An. Fazekaš.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.