Elena Medel nagrađivana je pjesnikinja, utemeljiteljica i direktorica izdavačke kuće La Bella Varsovia orijentirane uglavnom na poeziju i, čini se, sve oko nje i sve što joj je važno na neki je način povezano s poezijom. Ipak, prije tri godine Medel je odlučila napraviti odmak i zakoračiti u prozu. Ovaj mali izlet rezultirao je romanom Čudesa (Las maravillas – uistinu, malo je riječi koje na španjolskom ne zvuče bolje nego na bilo kojem drugom jeziku) koji je odmah privukao pažnju – kako na domaćem terenu, tako i izvan granica Španjolske.
Stječe se dojam kako se pjesnikinje i pjesnici u većini slučajeva odlično snalaze u divljim prostranstvima romana. Kao da iz poezije donose ono najbolje u prozu ili je možda stvar u tome što se silazeći iz viših sfera lako snalaze i u manje zahtjevnom okolišu? Ne znamo, vidjet ćemo, istražit ćemo dublje ovu temu, pa javimo rezultate.
Roman Čudesa komponiran je u dva pripovjedna toka, dvije životne priče koje teku svaka svojim putem i, tako se barem čini, ni u jednom trenutku neće se dodirnuti. María je starija i njezina priča seže daleko u prošlost – sve do posljednjih godina vladavine diktatora Franca. Radi i živi u Madridu, a u Córdobi je kod brata i sestre ostavila kćerkicu koju je rodila još kao maloljetna djevojka. U početku se nada da će je jednog dana uspjeti dovesti k sebi, ali kako vrijeme prolazi sve je izglednije da se to neće dogoditi. Radeći kao čistačica nikada neće moći uštedjeti dovoljno novaca da bi mogla brinuti o bilo kome drugom osim o samoj sebi. Djevojčici će biti bolje u njezinom starom domu, a María će ostati u Madridu, utonuti u čamotinju i vremenski prekinuti skoro svaki kontakt s obitelji. Ostat će samo povremeni telefonski razgovori s bratom i stare fotografije.
Alicia je mlađa, također živi u glavnom gradu, na kolodvoru, nedaleko od zahoda, prodaje slatkiše i već godinama sanja jedan te isti grozomorni san o posljednjim očevim trenutcima. Nekada je živjela u prekrasnom, velikom stanu s roditeljima i mlađom sestrom. Bili su imućni, u svakoj sobi imali su televizor, svatko svoju sobu, odlazili su na ljetovanja, a onda se, jednog ružnog dana – sve razbilo i nestalo. Očev posao s restoranima propao je, a on sam tragično je skončao ostavivši Aliciu, njezinu majku i sestru da se snalaze kako znaju i umiju. Bio je to težak udarac i Alicia se otuđila od svega i svih, utonula je u samoću, a vrijeme sreće i blagostanja ubrzano se udaljavalo od nje kao da ga nije ni bilo.
María i Alicia žene su koje dijele desetljeća i koje ni ne znaju jedna za drugu, no kako poglavlja odmiču uočavamo sličnosti među njima. Obje su pripadnice radničke klase, žive na samom rubu i iako su u višemilijunskom gradu, kao da su odsječene od svega i osuđene na to da svakodnevno proživljavaju one ključne trenutke koji su ih obilježili i bacili na sporedni kolosijek. Sve je moglo ispasti drugačije ili možda ipak nije? Je li moguće da je sve unaprijed zacrtano i da ne postoji scenarij koji bi doveo do drugačijeg raspleta?
U Čudesima Elena Medel jasno progovara o položaju žena u radničkoj klasi koji je težak i ne mijenja se nabolje ni kada se promijene političke okolnosti, ni kada se promijeni sve drugo. Kada María s partnerom odlazi na sastanke ili druženja s drugovima, ona uglavnom šuti, jer se od nje očekuje da šuti, jer je žena, poslije može pospremiti, oprati posuđe i slično. Najgore od svega što nitko ne vidi bilo što loše u tome – naprosto je tako, uloga žene kao da je određena samim njenim rođenjem. María bi, međutim, imala što za reći, jer ona isto čita, razumijeva stvari i očigledno ih razumije bolje od svojeg partnera i većine njegovih prijatelja. I zato je ipak počela uzimati riječ na sastancima, ali samo da bi shvatila da njezinom partneru nije ugodno, jer ga njezini suvisli istupi na neki način ostavljaju poraženim.
María je svjesna da će bez obzira na sve ostati strano tijelo i stoga osniva žensku udrugu koja će se baviti problemima žena u društvu i posebice problemima žena u radničkoj klasi, ali i u obitelji. Njezina vlastita priča svjedoči o realnim problemima na koje si osuđena samo zato što si rođena kao žena. Kao maloljetnica je rodila, a muškarac s kojim je začela samo je otišao, nestao. Takvih priča je bezbroj, to je ono što muškarci čine – odlaze, bježe od odgovornosti, a nema veće odgovornosti od one za vlastito dijete. Jasno, ne bježe svi muškarci, ali mnogi uistinu rade upravo to, bježe jer ih užasava takva vrsta odgovornosti. Elena Medel im ovdje ni ime ne spominje što je posve u redu – taj muškarac bio je stariji od malodobne Maríje i kada je ostala u drugom stanju, nestao je i ostavio je da se nosi dalje sa životom. Bez posljedica po svoj vlastiti život i stoga on nije vrijedan ni fusnote.
Taj trenutak bio je onaj u kojem se Maríjin život zauvijek promijenio, ali promijenio se i život njezine kćeri.
Dobro je rekao jedan stand-up komičar: povijest velikih NBA igrača ujedno je i povijest očeva koji su podvili rep i otišli. Iz traume nastale njihovim odlascima, iz tog pepela – niknuli su legendarni all-star igrači.
Šalu na stranu, Čudesa su roman koji svakako vrijedi pročitati, priča o španjolskim ženama iz radničke klase – priča je o ženama iz radničke klase bilo koje zemlje na svijetu. I da, ovo je roman koji trebaju i muškarci pročitati, ali u potpunosti će ga shvatiti samo žene. Čitajući ovaj roman, shvatio sam koliko je istine u onome da kada bi postojao stroj za putovanje kroz vrijeme – bijeli muškarac bi mogao bez bojazni putovati u bilo koje razdoblje u prošlosti. Vazda bi bio čašćen i gošćen u prošlosti. Što se tiče putovanja u budućnost, za bijelog muškarca bolje je da ne ide onamo.
F.B., 19. travnja 2023., Zagreb
Donosimo pet književnih preporuka prigodnih za ove hladne dane!
Roman književnice i novinarke Sofije Kordić kroničarski bilježi turbulentnu i polarizirajuću dekadu i pol novije povijesti bivših zemalja Jugoslavije, počevši od 1991. godine.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.