'Babići': Zadaća kritike?

Nakon dvije i pol godine pisanja književne kritike učinilo mi se da ću po prvi put morati urednici vratiti knjigu o kojoj sam trebao pisati s objašnjenjem da o njoj zapravo nemam što pisati. Bio bi to osobni poraz jer sam uvijek smatrao da se o svakoj knjizi barem nešto može reći, nekakvu kritiku napisati. Dovođenje u pitanje vlastitih uvjerenja potaknulo je čitanje Babića Hrvoja Šalkovića za koje mi je prva reakcija bila da je to tekst o kojem se naprosto nema što reći. Roman pisan u autorovoj maniri u kojem se spajaju odrednice avanturističke književnosti s tipski oblikovanim likovima ostarjelih pubertetlija i njihovim bizarnim poslovnim planovima, kakve nalazimo u Šalkovićevim prijašnjim romanima, uz malo društvene kritike, i u ovom konkretnom slučaju eksploatacije općeg mjesta ispunjenja zadatka iz oporuke kako bi se došlo do nasljedstva.

Naime, naslovni Babići dva su brata, Tibor i Ivan, koji su emigrirali u Amsterdam. Dok se Tibor bavi polulegalnim, ali bezazlenim poslovima, Ivan je zaposlen u pozivnom centru jedne internetske stranice za rezerviranje turističkog smještaja, sve dok ne odluči promijeniti svoj život pa izmisli vlastiti životopis te se zaposli na mjestu direktora razvoja konkurentske tajlandske stranice za iznajmljivanje smještaja, što ga vodi u Bangkok gdje će se kasnije, kada njegova prevara bude otkrivena, baviti različitim poslovima, kao što je turistički vodič u prihvatilištu za slonove. Zašto je bilo potrebno da ovaj uvod u radnju zauzme skoro polovinu materijala romana nije jasno, osim da pripovjedač pokaže koliko je čitav poznati svijet pretijesan za njegove likove. Tek se tada u priču uvodi umrla baka koja braći ostavlja stan u Zagrebu pod uvjetom da u svom rodnom gradu pokrenu financijski isplativ obrt, napišu obiteljsku kroniku Babića i nauče nešto o Zagrebu. Iako će se u pisanju kronike izložiti čitava obiteljska povijest Babića obilježena tragedijom gubitka roditelja, lako je pretpostaviti da se pred njima nalazi hepi end u kojem sve dođe na svoje mjesto, svi su zadaci ispunjeni, nezadovoljnici s početka na kraju su zadovoljni, a oni bez svoga para uparuju se do posljednje stranice. Uredna književnost u kojoj vlada sklad bez preostatka nečitljivog koje će zapinjati, stvarati poteškoće, izbaciti čitatelja iz ustaljenih čitateljskih nazora, a još će ga pritom oplemeniti čitavim dijapazonom pojmova koje nismo navikli vezati za književnost, kao što su jednostavnost, neposrednost i autentičnost.

Kako onda pisati kritiku Babića i trebaju li oni uopće kritiku? U kome je problem? U autoru kojem je ovo 11. objavljena knjiga ili možda u čitateljima koji su je spremno i radosno dočekali? Ili možda u kritici? Za potrebe ovog teksta krivca ćemo naći u samoj kritici koja se u ovom slučaju mogla koristiti alatom koji je neprimjenjiv za čitanje, u suštini, popularne književnosti. To bi bila nepravda koliko za Šalkovićev roman, toliko i za samu književnost, pa će mi ovom prilikom, od kritičkog šibanja mrtvog konja s ciljem dokazivanja kako ovdje nije riječ o naročitoj književnosti, puno zanimljivije biti postaviti pitanje kako i čime kritika može pisati o romanu kao što su Babići.

Ako smo zaključili da je tekst tanak, možda se možemo okrenuti kontekstu. Roman Babići objavila je izdavačka kuća Petrine knjige koja već nekoliko godina vrlo dobro ispunjava zadaću objave zaboravljenih ili nepoznatih djela, a koja su svakako zaslužila da budu čitana. Ono što u njihovom djelovanju upadljivo nedostaje su domaći autori pa se povratak Hrvoja Šalkovića nakon devet godina odsustva s književne scene pokazao kao izvrsna prilika da upišu jednog već afirmiranog pisca na popis svojih autora i dobiju svoj bestseler. Hrvoje Šalković s druge je strane dobio rijetko velik medijski prostor za promociju svog književnog, ali i influensersko-poduzetničkog djelovanja. Nakon nekoliko intervjua i autorovog gostovanja na nacionalnim televizijama, spektakularna promocija romana održala se nasred glavnog zagrebačkog trga u Johannu Francku gdje su se pojavili mnogi televizijski voditelji, glumice, sportaši i svi ostali koji se inače na promocijama ne pojavljuju.

Iz načina na koji se roman pojavio u hrvatskoj književnosti jasno je da njegova funkcija nije isključivo književna, nego prvenstveno promotivna i da stoga kritika o samom romanu ne može reći puno. Ono što može konstatirati je da se s pojavom Babića i sličnih tekstova dolazi do sudara književnosti i jedne sasvim druge čitalačke publike koja inače s književnosti nema puno doticaja. Riječ je društvenom problemu koji se tiče književnosti, a koji kritika može barem konstatirati. Već dulje vremena djeluje kao da je suvremena hrvatska književnost sama postala žanr kojim se bavi skupina ljudi egzistencijalno, profesionalno ili obrazovanjem vezana za nju. Ostatak čitalačke publike putem se izgubio, a do nje dolaze samo oni književni tekstovi koji nisu nužno pisani zato da svojim formalnim karakteristikama zadivljuju (polu)profesionalne čitatelje šireći im poimanje književnosti. Isto se dogodilo s romanom Nada Ante Tomića koji je već tjednima najprodavanija hrvatska knjiga u knjižarama, ma što neka kritičarka ili neki kritičar o njemu mislili i pisali.

Zadaća kritike bila bi stoga prepoznati i razlikovati knjige-događaje, na čijim je promocijama važnije biti viđen od onoga što zapravo u njima piše, od knjiga s kojima se češće susreću i na kojima su oblikovali svoje kritičarske alate i metode, kao i autore-poduzetnike kojima je knjiga promocija od autora-radnika kojima je knjiga samo knjiga.

I s time bih mogao i završiti da Šalković u svom romanu ipak nije pokušao napraviti nešto više od promocije, a zato se ipak potrebno obratiti njegovom tekstu. Naime, riječ je o političkom sloju romana kojim autor pokušava biti aktualan.

Od samog početka roman se nastoji upisati u tradiciju emigrantske proze. Babiće zatičemo u Amsterdamu gdje su za Nizozemce verdomde immigranten, prokleti imigranti. Kada Ivan ode u Tajland, tamo postaje farang, stranac, Europljanin. Nepripadanje i isključenost emigranata inaugurirano je kao velika politička tema koja se nastoji povezati s hrvatskom svakodnevicom vrlo plakatno pokazujući kako su novopridošli Filipinci, Nepalci i Indijci također imigranti kao i Hrvati u Nizozemskoj ili nekoj drugoj državi. Naizgled, sve je u redu, odnosno, bilo bi da Šalković tu očitu i politički progresivnu tezu ne pokušava uklopiti u svoj pikarsko-avanturistički žanr u kojem likovi često imaju sumanute poduzetničke ideje, a sve na kraju dobro završi. Tako Babići uvjet svoje bake o otvaraju obrta u Zagrebu ispune tako što otvore turističku agenciju, a radnici iz Filipina, Nepala i Indije u Zagrebu postaju sukreatori njihovih tura po zemljama iz kojih su sami otišli. Turizam kao rješenje? Poduzetnički kozmopolitizam nasuprot nacionalističkom rasizmu i eksploataciji nesretnih ljudi? To je već toliko naivno i neuvjerljivo da bi se shvatilo kao crna komedija da se Šalković ipak nije odlučio za formu bildungsromana pa se na njegovu kraju Ivanova duša preširoka za svijet, čitav svijet, ipak smiruje u tajlandskom prihvatilištu za slonove i konačno odrasta.

U romanu Pravi se da ovo nisi vidio iz 2006. godine, za koji je Hrvoje Šalković dobio V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, pripovjedač je hrvatski emigrant u Australiji Domagoj Krugman, vozač taksija koji ima jedino snove o drugačijem životu. Život mu se mijenja kada upoznaje Charlieja, demonskog lika oblikovanog na križanju Don Quijotea, Baruna Munchausena i Ostapa Bendera, koji ima veliku poslovnu ideju, otvaranje turističke agencije. S njim Domagoj kreće na putovanje života od Australije preko čitavog svijeta do Kalifornije. U svakom mjestu u kojem se zaustave Charlie okupljenima pripovijeda najnevjerojatnije i izmišljene priče iz svojega života, od toga kako je proglašen za najboljeg žonglera na svijetu do toga da je preplivao ocean do Antarktike. Ono što u tome najviše začuđuje nisu same priče, nego spremnost publike da ih bespogovorno sluša i ne propituje ono što čuje.

Svijet je to kome kritika ne treba, on će se nastaviti reproducirati i bez nje. Zato ona mora pronaći način da progovori o pojavama u književnosti koje će, ako nemaju što reći o tekstu, ukazati na kontekst. A ako autor pokuša iskoračiti iz korištenja književnosti kao turoperatorske proteze, ukazati na politička, ali i poetička lutanja u njegovu aranžmanu.