O čemu, dakle, pisati?

Pretpostavimo, zamislimo, da velika većina autorica i autora poznaju tajne spisateljskog zanata, da suvereno vladaju jezikom i posjeduju sve one vještine koje su nužne u procesu uvlačenja nas - čitatelja, u svoje šarene, sumračne, realistične ili potpuno uvrnute svjetove. Nije to lako, jer čitatelji su, posebice oni tvrdokorni, izbirljivi i nepredvidljivi i svaka im dlaka može zasmetati.

Ostaje pitanje o čemu će zanatski dobro potkovani literati pisati, za kojim temama će posegnuti i hoće li njima samima usred posla dozlogrditi ono o čemu pišu i na što su potrošili nekoliko tjedana, mjeseci ili čak – godina? Nema, pretpostavljamo, ništa gore od situacije kada se nađeš zarobljen u vlastitom djelu, u pripovijesti za koju više nisi siguran možeš li je uopće privesti kraju i koliko bi to uopće imalo smisla.

Valjalo bi stoga dobro promisliti, zapitati se – želim li uistinu raditi na ovome, i još važnije – zbog čega mi je ova pripovijest važna i što ako ona to, realno, nije, već me samo dobro zabavlja? Želim li ja to poslati nekakvu poruku? Ok, ovo je sklizak teren i zanatski dobro potkovani literati znaju da je mnogo toga u vezi književnog djela stvar takozvane naknadne pameti. Ključno je, ipak, zadržati žar, povezanost s pričom, jer ako toga nema – džaba si krečio. O čemu, dakle, pisati?

Postoje brojne škole mišljenja i milijuni savjeta za mlade pisce. Vjerujemo da prekaljene autorice i autori uvijek na pameti imaju nekoliko mogućih pripovijesti i teško nam je i zamisliti da im se uopće dogode razdoblja u kojima im baš ništa ne pada na um. Na koncu, nije li spisatelj(ica) osoba kojoj se stalno neki vrag vrti po glavi? Da, ali vrti se i nama štošta po glavi, reći će netko. Istina, manje-više svima se nekaj događa u prostoru između dva uha, samo što kod većine nas to nije povezano s refleksom pisanja. Mislimo, možda nismo u pravu, da pravi literat može i iz naoko najbeznačajnije sitnice isplesti solidnu pripovijest. Da, samo opet – za kojom će to sitnicom posegnuti (i zbog čega) i pokušati od nje načiniti priču?

Najbolje je, kažu, i najpametnije ostati na terenu kojega dobro poznaješ. Poznat teren, što bi to u ovom slučaju predstavljalo? Misli se, vjerujemo, na pisanje o situacijama, fenomenima koje poznaješ ili te zbog nečega opsjedaju ili zabavljaju, možda i plaše. Ima logike, Hemingway je mogao podjednako dobro pisati i o ribolovu i o ratu, Africi, rastancima, dokolici, smrti, borbi s bikovima – iskusio je ili iz prvog reda vidio mnogo toga. Ni Márquez nije dokoličario u četiri zida, ali pisao je drugačije, malo je ipak morao pomjeriti granice i izgraditi potpuno novi svijet i sve u njemu, pustio je mašti na volju i odveo nas u nadrealno. Poslije, čitajući o njegovom životu, postaje nam bjelodano da je njegov nadrealni književni svijet utemeljen ili usko povezan s Aracatacom, mjestom u kojemu se rodio, s djedom pukovnikom i bakom koja mu je pričala živopisne i nevjerojatne priče. Sve je to negdje ostalo u njemu i poslije isplivalo u obliku nekih od najupečatljivijih i najznačajnijih književnih djela latinoameričke i svjetske književnosti.

Prvi je stvaran svijet pretvarao u originalan, nadrealan književni doživljaj, drugi je o nadrealnom pripovijedao kao da je sve to normalno, uobičajeno i stvarno. Zajedničko im je što se, svaki na svoj način, nisu udaljili od sebe, svojih opsesija, sjećanja i onoga što dobro poznaju.

Na drugoj strani, što ćemo s Douglasom Adamsom i njegovim genijalnim serijalom Vodič kroz Galaksiju za autostopere, je li ovdje ipak riječ o čistom, kako se kaže, trijumfu mašte? Naravno, nitko to ne može poreći, a opet – po riječima samog Adamsa, ideja za svjetski poznatu i urnebesnu SF sagu rodila se dok je jedne večeri s Vodičem kroz Europu za autostopere u ruci, pijan ležao u nekom polju u okolici austrijskog Innsbrucka, promatrao nebo osuto milijunima zvijezda i razmišljao o tome kako je baš zaguljeno naći se u mjestu i među ljudima koji govore na jeziku kojega ne razumiješ.  

Sve je, k jarcu, negdje i zbog nečega započelo, svaka drevna bajka koja se prenosila iz generacije u generaciju i svaki moderni roman ili priča na šest stranica. Prvo iz potrebe, poriva, da se na neki način objasni neobjašnjivo, da se nadvlada strah ili dosegne nešto što se ni na koji drugi način ne može dosegnuti, već kroz formu pripovijesti, a poslije, zašto ne, iz čiste zabave, nakane da se postave neka teška pitanja.

Završi li sve tako što na koncu prodate prava Netflixu, ili kojoj drugoj platformi, i besramno se obogatite, pa… nije ni to najgore što vam se može dogoditi.

U svakom slučaju, čini se da su najbolja i najoriginalnija djela nastala iz onoga što je već bilo u autoru, iz onoga što on ionako jest. Sve drugo osim slijediti vlastite opsesije, sjećanja, iskustva i, naravno, maštu kojom nadograđuješ realan doživljaj, bilo bi pogrešno, pripovijesti koje u procesu nastanka dosade ili stavljaju na muke autora, na njima ne treba ustrajavati kolikogod se vremena i muke utrošilo, jer bi vjerojatno isto tako dosadile i čitatelju koji zna da ima izbora. Što bi rekao jedan veliki brazilski nogometaš, možda baš Sócrates Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira: Moraš igrati svoju igru, nema druge.

F.B., 19. travnja 2024., Zagreb

Foto: Lali Masriera.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.