Neslužbeni posjet 'Stovarištu' Sergeja Seržinja Trifunovića

Dobra stvar s knjigama je što ih ima na sve strane, ne samo u knjižarama i knjižnicama, ima ih na sajmovima, tržnicama, po tavanima, birtijama, buregdžinicama, tramvajima, ima ih i po internetima, čekaonicama, plažama, trgovačkim centrima, na kioscima - posvuda. Netko je ljetos uz kante za smeće, nasred pločnika jedne prometne zagrebačke ulice, istovario stotinjak knjiga. Ljudi su prolazili onuda, neki su se pravili da ih ne vide, drugi prilazili, pa uzeli jednu ili dvije, a najviše je bilo onih koji su ih fotkali mobitelima. Valjda za uspomenu, vrag zna.

Problem s knjigama koje se tako nenadano pojavljuju i na najneočekivanijim mjestima, kao da padaju s neba, jest taj što one remete čitateljske planove zagriženih knjigoljubaca. Svako malo prosječan čitatelj skuje plan – sad ću, primjerice, pročitati Franzenova Raskrižja, pa onda Karamazove i kolumbijski putopis omiškog gusara Vedrana Buble. Točno tim redoslijedom i nema boga da mi netko ili nešto poremeti planove. Međutim, što je odlučnost čitatelja da provede svoj čitateljski plan u djelo čvršća, automatski se povećavaju i šanse da će ti planovi vrlo brzo pasti u vodu. Zašto se to događa – nitko ne zna. Kao da nas nekakve svemirske sile žele podsjetiti da je knjiga na milijune i milijune, a život čitatelja prekratak, e da bi si bilo tko mogao priuštiti takav jedan luksuz kao što je pridržavati se zacrtanog plana. Tko si ti da nešto zacrtavaš bez valjanog razloga?

Čitanje ne može biti pomno razrađen proces, već kaos i samo kao kaos ima smisla. U prijevodu – ako ti se određena knjiga iznenada nađe na putu i u tebi se javi (znati)želja, slobodno ostavi ono što si čitao i počni čitati tu novu knjigu, a na staru ćeš se vratiti poslije, kad se steknu uvjeti.

I tako sam ja planirao pročitati par recentnijih naslova i odmah tog istog dana, kao u inat, dobijem roman Saula Bellowa – Henderson, kralj kiše (izdanje šezdeset i neka) i Stovarište Sergeja Seržinja Trifunovića. Padoše mi u krilo, dakle, nisam ja kriv. Odmah ostavim ove recentne i bacim se na Hendersona i Stovarište. Ovu drugu pročitao sam u dva maha tj. u dva popodneva.

Stovarište (Geopoetika, 2021.) Sergeja Seržinja Trifunovića, istog onog što je kao Pop u interfon ispričao onaj vic o strašnoj aždaji, je baš kako naslov i sugerira – stovarište. Stovarište u kojem ima svega i svačega: sjećanja, pjesama, crteža, anegdota, regionalno i planetarno poznatih likova, ponajviše iz svijeta filma i glazbe, ima i onih manje poznatih, ima gradova, rijeka, birtija, smijeha, a nađe se tu i ponešto nostalgije koje si jedan pedesetogodišnji glumac slobodno može priuštiti. Trifunović da ima pedeset!? Sergej? Teško to ide u glavu – kako Pop i Braca mogu zaći u stanovite godine!? To je kao da kažete da Zagor ili Blek Stena najednom imaju po sedamdeset i sedam godina. Nonsens – što bi rekla Mika, jedna od utemeljiteljica KK Booksa. Stvar je u tome što dobri glumci (i glumice) na vrijeme ostvare uloge koje odolijevaju vremenu i onda ih tako pamtimo.

Trifunovićevo Stovarište dobrim dijelom je i zbirka sjećanja na susrete s ljudima, a među tim ljudima je i zavidan broj njegovih i naših heroja. Ne znam imaju li djeca i danas heroje, ali ako nemaju – trebala bi svakako. Većina ljudi nikada ne upozna svoje heroje iz djetinjstva i mladosti, i to je posve u redu, međutim, Trifunović je upoznao neke od njih. Kakav je to osjećaj? Spuste li se heroji u tom trenutku na razinu čovjeka ili i tom prilikom ostaju lebdjeti iznad zemlje?

Seržinjo sve te susrete opisuje krajnje iskreno i možda nije pošteno izdvajati samo jednu ili dvije priče, ali mene osobno nekako se najviše dojmila ona o susretu koji se nikada nije dogodio. Da, ona o Marlonu Brandu. Sve je bilo dogovoreno, utanačeno, Trifunović je zbog tog susreta bio spreman pomjeriti, odgoditi druge obaveze, pomjeriti sve što se može i ne može pomjeriti. No poslije više-manje neprospavane noći nazove prijatelja koji je dogovorio posjet velikom Don Vitu Corleoneu i kaže:

„Slušaj... ne mogu. Idem u utorak. Ne mogu da gledam ostarelog, osamdesetogodišnjeg Marlona Branda, jedva pokretnog, kako se muči sa oba disfunkcionalna bubrega... ne mogu. Mislim da bih uvenuo. Nemoj se ni truditi da me odgovaraš, znam da je sve u redu, da sam tamo zbog vas više nego dobrodošao, ali ne mogu to. Umro bih. Na mestu bih umro. Kunem ti se. Reci mu da... reci mu da ga volim i da mi je beskrajno žao, da moram zbog neodložnih poslova nazad u Njujork. Reci mu... ne, ništa, samo mu ovo reci, molim te.“

Pošteno, iskreno i vjerojatno ispravno.

A kad sam već kod Marlona, bila bi velika nepravda ne spomenuti prizor Pavla Vujisića koji se svađa s Dunavom. Neprocjenjivo! Mitski prizor popraćen je i crtežom, baš kao i susret Trifunovića i Štulića (ima još crteža, ali ova dva su baš onako – za izložbu).

Stovarište se čita u dva gutljaja, a tako je nekako i pisana, otprilike onim tempom kojim se odvijaju rafalni unutarnji Bracini monolozi u Kenguru. Bila bi baš živa šteta da rečeni Seržinjo nije objelodanio sve ovo. Još veća šteta bit će ako Stovarište u dogledno vrijeme ne dobije i svoj nastavak usprkos tome što sam autor navodi kako nema namjeru postati pisac. Pa i ne mora, neka samo uredno bilježi sve i odlaže u stovarište. Kad se opet napuni – neka se i to iskrca.

Elem, Henderson, kralj kiše Saula Bellowa i Seržovo Stovarište tipični su primjeri knjiga koje padnu s neba i poremete čitateljske planove. Kakvi planovi, kakvi bakrači – tvrdokoran knjiški červek prepušta se kaosu.

F.B., 13. siječanj 2023., Zagreb