Književni bonton ili skup regula o lijepom ponašanju

Je li neprilično ponašanje postalo naša svakodnevica? Ili možda još uvijek postoje džepovi otpora, oaze u kojima se i dan-danas drži do uglađenosti i lijepog ponašanja? Ovo su samo neka od pitanja kojima smo se intenzivno bavili u Booksi za vrijeme vladavine Nadstojnika Luciana Prvog. Bio je to, reći će mnogi, čovjek teška karaktera, nagao i sklon srditim ispadima, ali to su sve izmišljotine koje su u dokolici proširili zli jezici.

Prava istina je da Nadstojnik Lucian jest katkad bio krut i namrgođen, ali nitko se ne pita – zašto? Njegova darthvaderovska odrješitost rezultat je odgoja i regula o lijepom ponašanju i ophođenju s ljudima kojih se naš bivši šef držao u svakoj prilici. U skladu sa svojom pozicijom nije si mogao dopustiti cerekanje, nizanje neukusnih pošalica, ispijanje piva ispred kombinata ili isprazno ćakulanje 'about nothing' čemu smo mi, obični pučani, itekako skloni. Drugim riječima, da obrnemo jednu latinsku poskočicu – Qoud licet bovi, non licet Iovi ili Što je dopušteno volu, nije dopušteno Jupiteru. U originalu ide - Qoud licet Iovi, non licet bovi, ali kao što je rekao i sam Nadstojnik Lucian: pitanje je što je original!

Nas je to u početku malo i smetalo. On Jupiter, a mi volovi!? No kako je vrijeme prolazilo Nadstojnik nas je zainteresirao za taj svoj skup regula o lijepom ponašanju, pa smo i sami naučili što priliči, a što ne. Ukratko, od jedne prosječne špelunke načinio je uljuđen književni klub. Pred sam kraj svoje vladavine pokrenuo je enciklopedijski projekt zvan Književni bonton ili skup regula o lijepom ponašanju književnika s pučanima i, vice versa, pučana s književnicima.

Projekt nije dovršen, ali Lucian je ovu zadaću ostavio svojoj nećaci, Nadstojnici Meridi, koja je nedavno uistinu i nastavila s poslom. Do sada je ubilježeno blizu sedam tisuća natuknica tj. regula, a kada to jednog dana zgotovimo Književni bonton ili skup regula o lijepom ponašanju književnika s pučanima i, vice versa, pučana s književnicima mogao bi imati oko 50,000 tisuća natuknica. Ilustracije radi ovdje ćemo navesti tek šačicu regula:

 - Neprilično je i u suprotnosti s boljim običajima pisca/spisateljicu koji više od sedam godina nije objavio ništa pitati u društvu – radi li na nečemu ili, još gore, kada bi to nešto moglo ugledati svjetlo dana.

- Također, neprilično je od pisca/spisateljice da na ovakva pitanja opširno odgovora. Najbolje je naprosto ih prečuti ili samo šturo reći – mah, kucam nešto, ali ne čini se da će od tog tijesta biti buhtli. Na taj način pisac/spisateljica pokazuje skromnost, iako možda radi na remek-djelu i predmnijeva da će to i biti prepoznato kao takvo.

- Potpuno je neukusno i nespojivo s lijepim ponašanjem vidjeti pisca/spisateljicu kako na književnu večer nekog drugog pisca/spisateljice dolazi zbigecan kao da ide na vjenčanje. Od takozvanih lijepih stvari u obzir dolazi samo običan sako s obaveznim našivnicama na laktovima. Dakle, običan sako – ne šljašteći Armani i slično. Ta, niste mafijaš!

 - Za pisca, sada ovdje navodimo samo regulu za muškarce, nije uputno brijati se svaki dan. Ne može biti ni zarastao kao kakav hipster, nego nešto između. Jednotjedna brada i brkovi - to priliči. Naime, grubo je vidjeti izbrijana pisca! Ispada da imate život kojem pridajete važnost, a važna bi vam trebala biti samo književnost.

- Što se pak tiče pisanja posveta obožavateljima(icama), pisac/spisateljica može naškrabati štogod isključivo na zahtjev obožavatelja(ice), a ne sam od sebe i po svojoj volji kao da je kakav hajduk ili kabadahija kojeg odgojiše vuci. To nikako, pa makar vrlo dobro poznavali osobu.

- Kada se od pisca/spisateljice zatraži riječ-dvije posvete na knjizi, pristojno je on naznačiti datum i mjesto, a u samoj posveti iskazati prisnost (dragoj, dragom). Također, ni duhovitost nije na odmet – ako je moguće, ako nije, onda nikom ništa.

 - Što se tiče samog potpisa, neka isti u dobroj mjeri bude nečitak. Posve je dovoljno da se razaznaje jedno ili dva slova, a ostalo slobodno neka bude u stilu namreškanog mora.

- Umjesno je, pače, i poželjno s piscima i spisateljicama u razgovoru zapodijevati najrazličitije teme. Naime, opće je poznato da skribente zanima sve, ali baš sve i rado će s vama prodivaniti i o naoko najnepriličnijim temama. Kao što možemo vidjeti, ovdje se priliči biti nepriličan, ako vam je po volji.

- Nekima je neukusno ako usred dana vide pisca/spisateljicu kako pije pivo ili sangriju ili kakvo drugo alkoholno piće. Međutim nije! Masu je nepriličnije kada pisac/spisateljica nikad ne pije alkohol. Pisac/spisateljica koji ne pije vrlo je sumnjiv (CIA, snajka, CIA).

- Isto vrijedi i za cigarete. Pisac/spisateljica koji ne dimi – pa što je to, molim vas!? Pravi skribent uvijek je u oblaku dima i u svezi s tim – neprilično je i van svake pameti zvati pisca/spisateljicu u birtije gdje je na snazi zabrana pušenja.

- Za pisca/spisateljicu nije lijepo da ima entourage. Bolje da je sam(a). S druge strane za određenu vrstu spisateljica entourage je ne samo poželjan, već je i praktičan. Ne za sve spisateljice, ali o tome više kojom drugom zgodom.

- I na koncu, evo i jedan savjet koji se slobodno može iščitati i kao regula: ako ste u ljubavnoj vezi s piscem ili spisateljicom, neprilično je očekivati od njih sve ono što očekujemo od drugih dečki ili cura. Najbolje je da ih ne silite na bilo što, jer, ako već sami niste uvidjeli – rastreseni smo, skloni posrnućima svake vrste, reći će vam. I fakat jesu.

No dobro, ako ste baš zajozili i pod svaku cijenu želite nešto od njih, najbolje je to postići koristeći se strategijom stalnog, ali polaganog, nabijanja osjećaja krivnje. Nije to lako postići, na primjer – praktičnije bi bilo započeti vezu s nekim tko ne piše, ali ako želite i imate jobovskog strpljenja i od spisateljice, odnosno pisca, može se vremenom istesati pristojna cura, tj. dečko.

Evo, za danas toliko. U budućnosti kanimo s vama podijeliti još regula, jer ima ih cijelo more – za dva ili tri tusta toma!

F.B., 13. studenog 2020., Zagreb

foto: Robert