Knjigoljupci u svijetu postapokalipse

Apokalipsa je zapravo otkrivenje ili objava, a mi ovu neveselu riječ najčešće prevodimo kao smak svijeta, zašto? Zato što se u Apokalipsi iznosi proročanska vizija budućnosti s naglaskom na kraj svijeta. Umjetnici, kakvi već jesu, već stoljećima nude svoje verzije apokalipse. Od, primjerice, bakroreza Četiri jahača Apokalipse Albrechta Dürera s kraja petnaestog stoljeća, pa sve do Coppolinog čuvenog antiratnog epa Apokalipsa danas snimljenog petstotinjak godina poslije.

Jednako inspirativno za umjetnički živalj jest i ono što dolazi poslije apokalipse tj. postapokalipsa koju, evo, pametni Word uopće ne doživljava kao da nam želi poručiti da poslije kraja svijeta nema ničega. Jer ako ima – onda to nije pravi kraj svijeta, već nešto drugo, recimo – kraj svijeta kakvog smo poznavali/poznajemo. Umjetnici si, po prirodi stvari, uzimaju za pravo da na sve gledaju kroz svoje slobodnoumjetničke očale i tako danas imamo cijelo mnoštvo pripovijesti, tv-serija, filmova, stripova čija radnja je smještena u postapokaliptične svjetove. Spomenimo samo kultni argentinski strip-klasik Eternaut H.G. Oesterhelda i F.S. Lopeza, serije The Walking Dead (također rađenu po stripu) i The Last of Us (temeljenu na videoigri) ili recimo roman Cesta Cormaca McCarthyja iz 2006. (koji će samo tri godine poslije osvanuti na velikom platnu). Svi oni, i mnogi drugi, polaze od pretpostavke da je poslije nekakve grdne pošasti, na zemlji ipak ostalo nešto ljudi, ne previše, ali dovoljno za priču. Kako preživjeti u postapokaliptičnom svijetu? Odgovor je – vrlo teško, jer najčešće su sami ljudi najveći problem. Od ono malo preživjelih, gro njih udružuje se u psihopatske bande (proklet bio, Negane!) koje naokolo provode teror nad normalnim svijetom.

Booksini znanstvenici odavno su već zaključili da je apokalipsa neminovna, ekšli – možda je već i počela, samo nam nadležni još nisu poslali službenu obavijest o početku kraja. Dobro, bit će kraj svijeta (nek propadne, nije šteta – rekao bi ex Nadstojnik Lucian), ali onda se nametnulo novo teško pitanje: hoće li književnost opstati u svijetu postapokalipse? Hoće li kod preživjelih uopće preživjeti potreba za čitanjem? Netko će reći – pa vidite da i danas, u doba prije apokalipse (pretapokalipsa?), imamo ozbiljnih problema u nastojanjima da privolimo ljude knjizi. Pa što onda, k jarcu jarčevom, očekivati u tegobnim, hudim vremenima poslije apokalipse kada će najvažnije biti – nekako preživjeti dan!? Zaboravite književnost – onomu koji s kopljem ili samostrelom naganja voluharice i vjeverice, jer tri dana nije ništa okusio, literatura neće biti ni u primozgu.

Ne slažemo se. Evo kako mi gledamo na ovu problematiku:

Prvo pretpostavimo kakav će biti taj smak svijeta. Hajde, neka bude zombi-apokalipsa, i neka zombiji budu sporiji (kao u The Walking Dead), a ne onako suludo hitri kao u onom filmu s Brad Pittom. Nešto malo svijeta je preživjelo i, za divno čudo, među njima ima i knjigoljubaca! Zašto ne, pa mi imamo veće šanse nego ovi što po cijele dane kao opsjednuti češljaju po tik-tokovima. Enivej, preživjelo se, glava je na ramenu, ali da bi ondje i ostala valja pronaći pitke vode, nešto za hititi u kljun, krov nad glavom i tako svaki dan. Plus borba sa zombijima i raznim psihopatskim bandama i sektama (proklet bio, Negan i njegovi Spasitelji!).

Preživjeli knjigoljubac predložit će jednog toplog popodneva – hej, nabavili smo nešto oružja, vode i konzervi, pa kad smo već ovdje, možemo skočiti do knjižnice i uzeti naramak knjiga!

Hajde, dobro – reći će Daryl i Michonne – ali nemoj da ti ovo prijeđe u naviku.

Strašno je to reći, ali postapokaliptični zombi-svijet, za prosječnog knjigoljupca možda bi bio (će biti) i bolji nego ovaj današnji. Prvo i osnovno – za knjigama neće biti bogzna kakva pomama. Drugo – da, u svakoj knjižnici bit će par zombi-knjižničarki i knjižničara, ali njih neće biti problem srediti. Treće, možda i najljepše od svega – više nema potrebe brinuti oko toga da knjige na vrijeme vratiš, jer ništa ne funkcionira, pa tako ni sustav naplaćivanja zakasnina!

Dok drugi hajcaju po marketima i prštunama (mjesta gdje u posebnim uvjetima žive pršuti), na knjižnice i knjižare nitko i ne gleda. Osim malobrojnih knjigoljubaca.

I tako će se u utvrđenim naseljima normalnih preživjelih ljudi formirati prve postapokaliptične biblioteke. No, kako će knjigoljupci privoljeti ostale da čitaju? Zapravo – vrlo lako, puno lakše nego što nam to danas polazi za rukom. Knjiga u svijetu postapokalipse nema prave konkurencije. Odzvonilo je mobitelima, nema više televizije, nitko više ne snima filmove, industrija videoigara je također preminula – nema ničega. Samo su nam knjige ostale! Čak i oni koji prije apokalipse nisu čitali – shvatit će da im je čitanje, više-manje, jedina zanimacija kojom mogu zabaviti mozak. Dječici koja se rode u postapokaliptičnom svijetu, druženje s knjigama će biti normalna, najnormalnija stvar. U jednom trenutku, kada ta dječica odrastu, neki od njih zapitat će se – hej, pa zašto i ja ne bih nekaj napisala/napisao. I tako će stasati novi literati. Drugi među njima, oni mrgudniji i zajedljiviji, reći će – hej, pa netko se ipak treba kritički osvrnuti na (ne)djela ovih novih pisaca, evo – mogu ja! I tako će stasati nova generacija književnih kritičara.

Sve u svemu, književnost ne da neće izumrijeti u tom tužnom i strašnom svijetu sutrašnjice, već bi, po svemu sudeći, mogla doživjeti i pravi procvat, da ne velimo renesansu.

Dvije-tri generacije poslije doći će i do nove popularizacije nogometa, ali to je neminovno. Što da se radi, neke stvari naprosto ne možeš iskorijeniti.

F.B., 24. veljače 2023., Zagreb