Gamaše prekaljenog literata Luciana

Bilo je to dan ili dva prije prvog ovogodišnjeg toplinskog vala u Zagrebu. Vrhunac rečenog vala poznatijeg još i kao – afrički, očekuje se, prema prognostičarima, u nedjelju i to nas nimalo ne veseli, ali što sad. Uglavnom, tog dana bilo je ugodno, čak se osjetio i lagan do srednje jak povjetarac (medveščački ćarlijaš). Sjedili smo u društvu s našim doušnikom iz Disputa, T-dogom, i žustro raspravljali o Jordanu Radičkovu i njegovoj kratkoj prozi napučenoj tustim patkama, mršavim svinjama, verbljudima i vukovima.

Morali smo priznati da očigledno ne znamo puno toga o Radičkovu, a T-dog, inače portugalist, s visoka je dobacio kako bi se od stvari koje mi ne znamo mogla načiniti podeblja knjiga. Hinili smo da nas ova otrovna bodlja nije naročito dotaknula, iako jest, i uzvratili mu da za knjige ne priliči reći – debela ili podeblja jer nisu knjige čerkaške svinje.

„Whatev“, nacerio se Disputaš i stao čistiti burmuticu.

Tko zna kamo bi nas odvelo ovo koškanje jer takozvana književna koškanja nerijetko se mogu izroditi u nemio sukob, no baš u tom trenutku s druge strane Vodnikove ugledasmo glomazan austrougarski bicikl i poznatu priliku koja je smiono jezdila na tom teškom, prastarom i crno obojanom biciklu. Bio je to Lucian, bivši Nadstojnik KK Booksa i ujak aktualne Nadstojnice Meride. Spretno je zakočio, skočio s bicikla, dao ga konobaru i naložio da ga ovaj parkira negdje u hladovinu. Konobar je ostao u čudu, no Lucian više nije obraćao pažnju na njega.

Još dok je prilazio našem stolu na terasi nismo mogli ne zamijetiti kakve krasne gamaše ima. Netko neupućen pitao bi se – što će mu gamaše po ovom vremenu, ali nama je odmah svanulo. Te krasne salcburške gamaše, očito ručno izrađene od strane starih majstora, mogle su značiti samo jedno – ex-Nadstojnik Lucian bacio se u književne vode. Drugi pouzdan znak da je tomu tako bili su tragovi tinte na njegovim prstima, pa onda rastreseno paunsko ponašanje i kao šlag na kraju – lulica od ružina drveta koju je odmah stao puniti gospodski rezanim duhanom i pohaban sako s neizbježnim izlizanim našivcima na laktovima.

„Ta pustite me k jarcu“, započeo je bez pozdrava i uvoda, „do grla sam u ovom vražjem rukopisu, a dobrog naslova još nema, niti ga nazirem, bah…“

Odmah smo zaboravili na Radičkova i sve ostale velike pisce. Pred našim očima vidjeli smo novopečenog prozaika Luciana čiji karakter je upravo takav da ga nitko i nikad ne bi mogao nazvati novopečenim, jer, iako još nije ni dovršio svoju prvu zbirku priča, naš bivši Nadstojnik preko noći se transformirao u prekaljena literata. I dok je naručivao pintu mrzla plzenskog piva i stao odbijati guste oblake dima, mi smo bili tiho, ne želeći ni na koji način ometati ovaj svečani trenutak.

„Što vi radite, mah, štogod radili sretni ste što niste pisci, to su žive Tantalove muke, vrlo sam zadovoljan pričama i bez sumnje, bit će to velika i značajna knjiga, ali naslov, naslov koji bi sve to nekako zaokružio, izmiče mi poput jata čvoraka u kolovoško jutro! Prvo sam bio totalno za to da knjigu naslovim – Ni po babu, ni po stričevima – pa mi pisari rekoše – znate, to već postoji, to je drevna poskočica, izraz koji se rabi već stoljećima u ovom našem nesretnom podneblju. Kakvom jarčevom podneblju, zagrmio sam, ma što se to rabi već stoljećima!? Ta ja sam to osobno smislio! Jutros, rekoh, to je moje. Na žalost, podastriješe mi nepobitne dokaze i fakat -  Ni po babu, ni po stričevima (ne po babi, već po babu - od babo), već je dugo prisutan izraz. Kakav peh, recite sami, kakve sam to ja vražje sreće. Dajte nam još četiri pinte mrzla plzenska piva, molim, i hitrije malo, hop-hop. Dok se vi nakanite počet će sezona utrka u Saratogi! Ovi današnji pipničari, kakva gospoda, ha, u svakom slučaju, kao što vidite, u velikoj sam gabuli. Otvoren sam za sve prijedloge, onda, imate li što na umu ili vam glave služe samo za ukras na ramenima?“

Nismo se drznuli dometnuti kako je teško predlagati naslove nečemu što još nismo pročitali.

„Možda, heh… samo trabunjam“, odvažio se T-dog, „ali možda ne bi bilo loše da nam pošaljete rukopis, kada bi pročitali priče, nagađam, možda bi nam nešto korisno sinulo…“

„Mladiću“, kliknuo je Lucian i drmnuo kriglom o stol, „to uopće nije tako blesava ideja kako se čini na prvi pogled! Moji pisari učinit će prijepis, te vam dostaviti priče, vidjet ćete odmah, to je prvoklasna proza, ajnc A roba, pročitajte to lijepo i načinite popis naslova, ali prvo promislite, ne zalijećite se kao muhe bez glave… hmmmm, samo malo… Kao muhe bez glave ili Kao muha bez glave? Zbog čega me tako blesavo gledate? Što, zar je i Muha bez glave već u upotrebi, pa ovaj tren sam to smislio! Aahhhh, eto, vidite o čemu govorim, biti pisac – to su neizrecive muke. Imate žive sreće što vas je taj usud zaobišao. Onda dobro, sve smo utanačili, ne očekujem velika čuda od vas, no nešto će vam već nadoći. Idem sad, imam dogovorenu partiju boćanja, a do Sopota je dobrih šest vrsta. U zdravlje!“

Ispratili smo pogledom našeg bivšeg šefa, drsko je kormilario između automobila dok su mu salcburške gamaše verbljudski svjetlucale na zalazećem suncu.

„Kakav pisac!“

„Istina živa!“

Imajte na umu, ovo je priča temeljena na istinitim događajima, a za koji mjesec svi ćemo svjedočiti - izloge knjižara preplavit će jedan od najslasnijih kratkoproznih uradaka u novijoj povijesti hrvatske književnosti. A i šire, usudimo se reći. Istina, za sada nepoznatog naslova, potraga za istim upravo je u tijeku.

Kako bilo, ovim zaključujemo ovu pompoznu i vrlo ranu književnu najavu.

F.B., 18. lipnja 2021., Zagreb ljeti

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.