Duhovi iz Ledene oluje

Prelistavao sam po programima, činilo se da nema bilo čega što bih, ne mogao, nego stvarno htio pogledati, a onda sam negdje, možda baš na trećem programu hrt-a, naletio na Ledenu oluju – film Ang Leeja iz 1997. snimljen prema romanu Ricka Moodyja. Priču o obitelji koja je toliko disfunkcionalna da im nemaš što zamjeriti pogledam otprilike svakih pet godina, a u tim se intervalima, čini mi se, i pojavljuje na tv-u. Poslije sam među knjigama pronašao Moodyjev roman Purpurna Amerika kojega iz nekog razloga nisam pročitao ili sam samo započeo, pa zaboravio na njega.

Na backcoveru V.B.Z.-ovog izdanja iz 2003. stajalo je da je Moody rođen 1954. što mi se učinilo netočnim, provjerio sam na internetima i da, pokazalo se da je rođen 1961. Par dana poslije otišao sam s M. na kavu, pričali smo i o Moodyju, onda malo o razvoju umjetne inteligencije, o samoubojstvima, pa se opet vratili na Moodyja i generaciju američkih pisaca rođenih koncem pedesetih i početkom šezdesetih: Jonathan Franzen (1959), Bret Easton Ellis (1964), Jeffrey Eugenides (1960) i, naravno David Foster Wallace (1962) – drugih se ovom prilikom nismo doticali. Zaključili smo da se Wallacea i Moodyja nedovoljno prevodilo i da bi to svakako valjalo ispraviti.

Jučer sam prelistavao bibliografiju spomenute američke petorke i skužio da bi Wallace 21. veljače, tj. danas navršio šezdeset tri godine. Više od dvadeset godina borio se s depresijom i koncem ljeta 2008. došao do dna i počinio samoubojstvo. Osim supruge Karen Green, roditelja, sestre i svojih pasa za sobom je ostavio i brojnu armiju obožavatelja, neki će reći uglavnom bijelih, visokoobrazovanih muškaraca iz dobrostojećih obitelji koji hodaju naokolo, povlače ljude za rukav i govore im – Moraš čitati Wallacea, ali više onako kao da ti nude nekakav oblik spasenja ili šljaštećeg prosvjetljenja, a ne kao običnu književnu preporuku. Po drugima, Wallace može biti religija kada si u formativnim, osjetljivim godinama, a poslije – kad odrasteš, stekneš određena iskustva i proširiš vidike, prođe te kao što s godinama prođu i mnoge druge stvari koje su u mladosti izgledale većima od života.

Nisam siguran možemo li Wallaceovu književnu ostavštinu svrstati u kategoriju nečega što se samo tako preraste, kao uostalom ni u to da njegovu publiku uglavnom čine bijeli visokoobrazovani muškarci iz imućnih obitelji. Činjenica je da je njegova prerana smrt i okolnosti pod kojima je otišao očekivano pokrenula novi val zanimanja za njegov lik i djelo. Uza sve to na vidjelo su, kako to često biva, izašle i manje ugodni detalji kao što je, primjerice, svjedočanstvo pjesnikinje Mary Karr (bili si u vezi početkom devedesetih) koje autora Infinite Jest razotkrivaju kao zlostavljača. Karr navodi i da je općepoznato kako je Wallace bio nasilan i prema drugim ženama s kojima je bio u vezi što svakako baca vrlo ružnu sjenu na Wallacea i za svaku je osudu. U biografiji Every Love Story Is a Ghost Story autor D. T. Max samo se površno dotiče Wallaceovog odnosa prema Karr, na što je i ona sama reagirala.

David Foster Wallace već je svojom prvom knjigom, romanom The Broom of System (1987), privukao pažnju i od strane mnogih bio proglašen jednim od najuzbudljivijih mladih autora čiji razvoj svakako vrijedi pratiti. Uslijedila je zbirka priča Girl with Curios Hair (1989), a potom i Infinite Jest (1996), 1000-stranično čudo od romana koje će ga katapultirati u neslućene visine. Wallace se pribojavao slave i svega onoga što ona nosi sa sobom, nije znao hoće li se snaći u svemu tome, s depresijom se nosio od rane mladosti, nekoliko puta bio hospitaliziran i cijelo vrijeme uzimao lijekove. Ljeta 2001. preselio se u Claremont (Kalifornija) gdje će predavati kreativno pisanje i upoznati Karen Green, svoju buduću suprugu. Činilo se da je, kako navodi Franzen s kojim je prijateljevao, prestao izbjegavati normalno, kao da je napokon pronašao sebe. To će ga ohrabriti da pokuša prekinuti s uzimanjem antidepresiva ili barem pronaći neki drugi lijek koji nema tako dugačak popis nuspojava kao Nardil.

Drugi lijekovi nisu se pokazali efikasnima, počeo je rapidno gubiti na težini i iznova tonuti u sumračna raspoloženja, na kraju više ni Nardil nije pomagao. Dana 12. rujna 2008. Karen Green pronašla je njegovo beživotno tijelo na stražnjem trijemu kuće.

Za života je objavio ukupno tri zbirke priča, dva romana i dvije zbirke eseja – treća knjiga eseja objavljena je 2012., a godinu ranije i njegov treći, nedovršeni, roman – Pale King (najuži izbor za Pulitzera). Poslije izlaska romana Infinite Jest novinar David Lipsky, proveo je pet dana s Wallaceom na turneji upriličenoj povodom izlaska knjige razgovarajući s njim za Rolling Stone. Godine 2015. materijal je poslužio za film The End of Tour u kojemu je Wallacea utjelovio Jason Segel. Iste te godine objavljen je i dosad jedini prijevod neke Wallaceove knjige na hrvatski – zbirka pripovijesti Kratki razgovori s odvratnim muškarcima (Opus Gradna, prijevod – Igor Buljan).

E, da, kad smo već kod toga, voljeli bismo da na netko prevede i Ledenu oluju Ricka Moodyja koji nam se, sudeći po Purpurnoj Americi, čini vrlo zanimljivim autorom.

F.B., 21. veljače 2025., Zagreb