Petak
16.10.2020.

Dolazi Bogart!




Extra_large_bogart
A+ A-

Jednostavno je, treba nositi maske, držati distancu i prati ruke poslije svega. Pokazalo se ipak da baš i nije tako jednostavno. Onda je došla jesen i korona je iznova preplavila Europu. Brojke su sulude. Nemojmo gledati u vražje brojke! Još jedna stvar koju je lakše reći nego provesti u djelo, gledao ti brojke ili ne gledao – one su tu. I ne izgledaju dobro, a to se onda odražava na svakodnevni život. Uslijedit će nove restrikcije, neke se već i provode, no do lockdowna po svoj prilici neće doći. Teško je izdržati lockdown, kako ekonomski, tako i psihički.

Na kratkom sastanku ispred Martićeve 14d okupili smo članove Booksina kriznog stožera i odlučili istražiti kome je od kulturnjaka najteže. Prvi nalazi, temeljeni samo na našim pretpostavkama, pokazali su da je najmanje teško piscima. Pisac sjedi doma, sam, i piše. Pošalje tekst uredniku koji onda, također sam, sjedne i uređuje rukopis, pa ga sa svim primjedbama pošalje natrag piscu i tako dok ne završe. Prevoditelj, lektor, prelamač teksta, dizajner naslovnice – svatko od njih može obaviti svoj dio posla sam. Tako smo, kažem, pretpostavili, ne mora značiti da smo u pravu.

Kome je najteže u doba pandemije kada govorimo o kulturnjacima? Svima je teško, a nama se kroz nevezan razgovor učinilo da je možda ipak najteže glazbenicima. Njima treba publika, trebaju im koncerti i ta atmosfera koju ne mogu nadomjestiti na bilo koji drugi način. Pa ni preko zooma. Došlo nam je žao glazbenika i htjeli smo to sve detaljno istražiti.

Htjeli smo, usput, napisati koju o tome kako su se na današnji dan, 16. listopada, rodila dva nobelovca - Günter Grass i Eugene O'Neill – a k tomu još i Oscar Wilde. Htjeli smo, imali najbolju namjeru, ali onda je poput uragana došao Booksin bivši Nadstojnik Luciano i ujak aktualne Nadstojnice Meride. Nahrupio je tako, bez maske, kao imperator u obilasku svojih provincija i svu moguću pažnju istog trenutka preusmjerio na sebe. Zatražio je konjak i kavu, odložio pelerinu, sjeo, lupio se po koljenu i obznanio:

„U ovom trenutku nemam nepobitnih dokaza, ali čini se da Roško izdaje novi roman."

Nastupila je grobljanska tišina. Ne postoji točno ni jedna književna ili bilo koja druga vijest koja bi na taj način ušutkala Booksu. Naime što, bolji poznavatelji prilika u našoj literarnoj ubožnici, prisjetit će se pomutnje koju je u kasno proljeće 2017. izazvao Roškov roman Minus sapiens. Bila je to uistinu grandiozna strka i kriza nulte kategorije. Najgore su stradali redar Damjan koji je, hvala nebesima, već tjednima u jednom švicarskom odmaralištu za živce, i Ana koja je, koliko čujemo, privremeno preselila na Capri. Sva sreća da ih ova vijest nije zatekla ovdje ispred Bookse kao što je, evo, zatekla sve nas. Riječi Meridina ujaka Luciana poklopile su nas snagom divovskog nakovnja. Šutjeli smo neprilično dugo, možda punih šest minuta, prisjećajući se onih lipanjskih dana prije skoro tri i pol godine kada je upravo Nadstojnik Luciano izdiktirao ono čuveno Pismo Namjere.

„Ma jeste li sigurni, ujače", prozborila je Nadstojnica, „jeste li sigurni da je to baš Zoran Roško, možda je koji drugi Zoran, ta ima ih u hrvatskoj književnosti kao skakavaca."

Luciano je trznuo konjak i poslao odmah po drugi: „Eh, da je koji drugi Zoran, ni po muke – za svakog drugog Zorana ima lijeka, ama ovo je, čini se, baš taj – NadZoran, Zoran svih Zorana, rečeni Roško."

„Ta pričajte onda, o čemu je taj novi roman, zna li se što?", upitao je dr. Slonek držeći se za lijevu ruku.

„O čemu je!? Evo, reći ću vam ono što i sam čuh, pa onda vi meni kažite – futurizam bez budućnosti, jedino što se mijenja je prošlost, da, da, ima još – krimić, ali krimić u kojem se ubojstva tek trebaju dogoditi, onda još i grčka tragedija kao priča o algoritmima, zabavna distopija ili distopijska zabava s tušta i tma sudbinskih odgovora na loša ili nedovoljno dobra pitanja. Onda, recite vi meni, doktore, o čemu je? Mda, i mislim da su točke na počecima rečenica, kako vam se to čini?"

Lice dr. Sloneka poprimilo je boju pepela: „Točke, velite, ah… i grčka tragedija kao priča o algoritmima… možda je sve skupa fake news, premda sve zapravo upućuje na Roška. Jeste li doznali makar radni naslov romana?"

Bogart i Seranoga."

„Onda je to Roško, nema tko drugi biti."

Odšutjeli smo još jednu rundu, a onda je netko rekao kako Minus sapiens iz ove perspektive najednom izgleda potpuno bezazleno. Kao nekakva pučkoškolska nadrealna predigra ili ugodna glazba koja nevino žubori prije nego započne pravi masakr u šumi Striborovoj.

Što nam je činiti? To nitko ne zna. Ako Roško izdaje novi roman, a čini se da je tomu tako, nema tog Chucka Norrisa koji će ga spriječiti. Bogart i Seranoga pomest će sve pred sobom, vratit će nas u nultu godinu. Mogli bi, pod izlikom da to činimo zbog novog vala korone, zatvoriti Booksu i otputovati negdje na godinu dana?

Mogli bi, možda, napisati književni prikaz Bogarta i Seranoge prije nego što uopće izađe?

Što god tko činio, novi Roškov roman će izaći, a poslije toga definitivno više neće biti kako je bilo. Pitanje je hoće li ikako biti. Leden vjetar neugodno je zagudio kroz breze, zvuk koji je proizvodio neodoljivo je podsjetio na glazbenu temu iz Noći vještica. Nesvjesno smo navukli maske. Svim osim Luciana.

 

foto: Film Star Vintage

F.B., 16. listopada 2020., Zagreb

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.