Dnevnik o dnevnicima: Divna Zečević

Koncem srpnja, odmah poslije Europskog nogoloptačkog prvenstva i usred OI održanih u dalekom Tokiju, završili smo s čitanjem šest Vila-Matasovih romana, te se zdušno bacili na proučavanje dnevničke literature. Iz Disputa, točnije iz njihove biblioteke Svagdan, dobili smo pet dnevničkih knjiga. Instinktivno, posegnuli smo odmah za dnevnikom Divne Zečević i prvom od dvije knjige dnevničkih zapisa Zdravka Malića.

Danas ćemo reći nešto više o Divninoj knjizi Život kao voda hlapi (Disput, 2017.). Izbor iz ukupno 6288 stranica dnevničkih zapisa koje je Divna ostavila iza sebe priredila je Marija Ott Franolić. Divna je vodila dnevnik od 1961. do 2006. što je, priznat ćemo, zapanjujuće. Ispisati četiri i pol desetljeća jednog života, koji u ovom slučaju definitivno nije bio pjesma, činjenica je koja izaziva strahopoštovanje prije nego li uopće dođete u dodir sa samim sadržajem.

Divna je rođena 30. srpnja 1937. u Osijeku gdje je 1955. završila gimnaziju i odselila u Zagreb. Pet godina poslije, 1960., diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Magistrirala je 1965. na poeziji Antuna Branka Šimića, a doktorirala 1980. temom Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća.

Od prvih dnevničkih zabilješki nastalih u siječnju 1961. jasno je da ste kročili u svijet autorice koja ni sebe, ni bilo koga tko bude čitao njezin dnevnik neće zavaravati uljepšavanjem tog svijeta u koji svojom voljom i znatiželjom ulazite. Divna nije bila timski igrač, osjećaj izoliranosti koji je prati od najranijih dana načinio je od nje usamljenu fajtericu koja će u bilo kojem timu (radni kolektiv, obitelj…) funkcionirati onoliko dobro koliko pripadnici tima budu u stanju uvažavati nju kao osobu. Svaki oblik nepoštenog odnosa prema sebi ili pokušaj da je se na bilo koji način stavi u neravnopravan položaj, izazivao je kod nje i razočaranje, ali i odlučnost da se žestoko suprotstavi.

Udala se 1967. i iste godine dobila kćer, ali o braku nije mislila ništa dobro – ni prije, ni poslije, nikada. Položaj žene u društvu, kulturnoj zajednici, obitelji doživljavala je duboko nepravednim, ropskim, a svakodnevna iskustva na svim poljima, pa i sa nekim uglednim osobama, samo su je dodatno učvrstili u uvjerenju da svijet posve sigurno nije krojen po mjeri žene. Takvom se odnosu suprotstavljala i otvoreno iskazivala svoje ogorčenje ne birajući pritom riječi. Na svaki pokušaj omalovažavanja bilo koje vrste spremno je uzvraćala, jednostavno – odbijala je igrati ulogu koju su joj nametali i šlus, iako uvijek svjesna da bi joj vjerojatno bilo lakše kada bi barem jednom pognula glavu i odšutjela.

Osjećaj izoliranosti i usamljenosti pratio ju je cijeli život i s godinama se samo pojačavao, a o tom osjećaju pisala je s velikom gorčinom. Također, uvijek je bila rastrgana između svog znanstvenog rada i želje da ostavi sve i posveti se poeziji, a što, naravno, nije bilo moguće, ni realno u stalnoj besparici. Najveći dio svog života posvetila je proučavanju hrvatske književnosti, a sama, kao pjesnikinja, nikada nije dobila satisfakciju. Kraj osamdesetih i krvavi rat samo je pojačao osjećaj izolacije i nepripadanja. Kao Srpkinja u Hrvatskoj ima osjećaj da je u žrvnju koji ne može donijeti dobro ni hrvatskom, ni srpskom narodu – o njezinim identitetskim dvojbama u pogovoru detaljno piše glavni urednik Josip Pandurić i zaključuje:

Zbog toga je s vremenom odustala od potrage za identitetskom isključivosti i pomirila se sa svojom usudbenom identitetskom dvostrukošću odnosno dvojnošću. Štoviše, u svojoj će šezdesetoj godini, sita svega, rezignirano rezimirati prevaljeno i pesimistički upozoriti: “Što ćemo kad se zasitimo svog identiteta?! Već smo ga siti! Bit će još puno jada.”

Divna u dnevniku otvoreno piše i o svom emocionalnom životu. O braku u kojega ulazi više zbog pritiska obitelji i očekivanja da se 'skrasi' i živi kao sav 'normalan svijet', nego svojom voljom i u tom braku ne pronalazi ispunjene. Piše o muškarcima u koje je bila zaljubljena, dominantna figura ovdje je njezin mentor, prof. Ivo Frangeš, a u recimo epizodnim, ali važnim ulogama vrijedi spomenuti franjevca Antu Soldu osamdesetih i kolegu, etnomuzikologa Ivana Lozicu devedesetih. Sve njih definira kao sanjarenja o nedostižnom – to je neka vrsta literarnih zaljubljenosti koje nisu oživjele u stvarnom životu.

Mislim da je taj osjećaj nevoljenosti, nemogućnosti da proživi stvarnu ljubavnu priču bio i najteži Divnin teret. Da je postojala ljubav, netko stvaran i prisutan, sve drugo, naravno, ne bi nestalo, ali bi bilo svedeno na podnošljivu mjeru. To što se cijeli život osjećala nevoljenom njezin osjećaj usamljenosti, odsječenosti od svijeta - podignulo je do zastrašujućih razmjera.

Iskustvo čitanja dnevnika Divne Zečević neponovljiv je doživljaj. Premda će i sama reći da mnogo toga naprosto nije moguće pretočiti u riječi, jer je preteško ili svjesno određene dionice svog života želiš gurnuti ispod površine, njezini dnevnički zapisi su brutalno iskreni. Stvari o kojima ona otvoreno i bez zadrške piše, mnogi autori ne žele/ne mogu spomenuti ni kao crticu. Stoga je njezinih 45 godina života zabilježenih na ovim stranicama i snažan udarac u lice. Život kao voda hlapi (tek kada počnete čitati postajete svjesni koliko je to zapravo moćan naslov) dnevnik je koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, često će vas pogoditi izravno, na osobnoj razini. Prepoznajete mjesta zbivanja, jer to su ulice i trgovi istog ovog grada, vidite ga njezinim očima i dijelom u drugim vremenima, ali ga prepoznajte. Jer Zagreb je takav, lako ga je prepoznati u bilo kojem razdoblju.

Također, prepoznajete i situacije, unutarnja trvenja, nezadovoljstva, knjige i književne večeri, mnogo detalja. Strašno je u iskustvu čitanja bilo kojeg dnevnika, a naročito Divninog, što autor(ica) ubrzano stari pred vašim čitateljskim očima. Njezinih četrdeset i pet godina proživite za dva ili tri tjedna i kojim god tempom čitali – uvijek je strašno kako život brzo prolazi.

Na samom početku čitanja dnevnika počeo sam svakodnevno i sam voditi dnevničke bilješke pokušavajući na taj način shvatiti što je stvarno dnevnik – dakle, nešto kao dnevnik o dnevnicima i iskustvu čitanja istih, bivanju u životima drugih. Dnevnike sam uvijek volio čitati, ali isto tako imao sam osjećaj nelagode od same pomisli da bih se i sam mogao upustiti u dnevničarenje. Divnin dnevnik pomogao mi je da odagnam taj osjećaj nelagode, a pronašao sam i niz drugih razloga. Primjerice, kada čovjek uđe u stanovite godine, dnevnik može poslužiti i u praktične svrhe – ovako neću zaboraviti stvari koje ne želim zaboraviti, a u izvjesnim slučajevima to bi se neminovno dogodilo. Kada nešto zaboravimo – kao da se nije ni dogodilo, kao da nas u određenim razdobljima nije ni bilo na ovome svijetu i u vlastitom životu.

O Divninom dnevniku mogle bi se knjige napisati. Meni na ovom mjestu ostaje još malo prostora, pa ću ga iskoristiti da spomenem i najpotresniji dio njezina dnevnika. Nije starost takva velika tragedija, ili ne bi smjela biti, ali kada vas pogodi ozbiljna bolest i kada vas vremenom stjera uza zid, kada znate da više neće biti bolje, nego samo gore i lošije, starost u tom trenutku ne možete nego doživjeti tragično.

Parkinsonova bolest došla je nezvano i podmuklo, Divna se nije predala, borila se kao i uvijek u životu, ali ovaj put protivnik je bio nesavladiv, lomit će je polako sve dok je ne slomi. Jedna od najgorih spoznaja bila je ona da više ne može pisati kako je pisala, piše s mukom, bolest je želi razdvojiti od njezina vjernog dnevnika, rukopis postaje sve sitniji i sve slabije čitljiv. U posljednjih sedam godina života uspjela je ispisati tek devet stranica velike bilježnice.

Posljednji zapis:

7.III. 2006 utorak

Jedva pišem. Nikad

Nikad mi nije bilo dobro.

F.B., 3. rujna 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.