Dnevnik o dnevnicima: Alan Rickman

Alan Rickman (1946-2016), cijenjeni i omiljeni britanski glumac, kazališni i filmski redatelj, prvi put se na velikom filmskom platnu pojavio 1988. u akcijskom megahitu Die Hard. Za razliku od mnogih njegovih kolegica i kolega koji su faktički odrasli pred kamerama, Rickman je ulogu legendarnog glavnog negativca Hansa Grubera odigrao u 42. godini. Međutim, ponuđenu priliku iskoristio je na najbolji mogući način – John McClane (Bruce Willis) dobio je protivnika najvišeg ranga, a filmski svijet se pitao gdje se dosad skrivao ovaj Britanac!?

Nije se uopće skrivao, Alan Rickman studirao je glumu na RADA-i (Royal Academy of Dramatic Art), glumio je u kazalištu, pojavljivao se u televizijskim serijama i filmovima, a njegov duboki, hipnotički glas i pomalo mrzovoljno držanje gospodina koji stoji po strani, promatra svijet i dosađuje se kao da je vidio i iskusio sve, pa ga više ništa ne može iznenaditi samo će pukom igrom slučaja ostati malo izvan najsjajnijih reflektora, sve do trenutka kada je producent Joel Silver vidio Rickmana kao Valmonta u kazališnom komadu Opasne veze. U studijima 20th Century Fox nisu bili sigurni je li pametno široj javnosti nepoznatog glumca angažirati u jednom prilično skupom projektu, no Silver i redatelj McTiernan bili su odlučni – taj Britanac će igrati Grubera i šlus!

Sve ostalo je, kako se kaže, povijest, generaciji odrasloj uz očalinka Harryja Pottera Rickman će zauvijek ostati u sjećanju kao prof. Severus Snape, a nama drugima, opet, kao Metatron, cinični anđeo – glasnik Božji u Dogmi (1999), filmu Kevina Smitha ili Alexandar Dane iz filma Galaxy Quest snimljenog iste godine.

Alan Rickman predano je vodio dnevničke bilješke, pisao je u manjim i većim rokovnicima, a od 1992., pa sve do mjesec dana prije smrti (14. siječnja 2016.) gotovo svaki dan bi ponešto zabilježio. U dogovoru s njegovom voljenom Rimom Horton (upoznali su se kad je Alan imao devetnaest, a Rima osamnaest godina i ostali zajedno sve do kraja) urednik Alan Taylor dao se na posao i iz materijala teškog više od milijun riječi priredio knjigu dnevničkih zapisa (1993-2015) koja je objavljena 2022., a kod nas dvije godine poslije (Školska knjiga, prijevod – Ivan i Katarina Ott). 

Knjigu Iskreno, ludo, duboko – dnevnici Alana Rickmana predgovorom otvara njegova prijateljica i kolegica, dvostruka dobitnica Oscara, Emma Thompson koja je Alana dobro poznavala i čuva ga u sjećanju kao dragog i velikodušnog čovjeka, lucidnog, inteligentnog i prirodno sklonog humoru.

Dnevnik Alana Rickmana svojevrstan je prolaz u svijet kojega slabo poznajemo, jer mi uvijek vidimo gotov proizvod – film ili kazališnu predstavu, a ovdje možemo zaviriti iza pozornice i s one strane kamere, svjedočiti događanjima na setu, pripremama, čitanjima i probama, odnosima unutar glumačkog ansambla, nesporazumima, raspravama s dobrim i manje dobrim redateljima, zatvorenim projekcijama, pretpremijerama, premijerama i svemu ostalom. Stječe se dojam da je Alan više ponuda odbio nego prihvatio, svakodnevno je iščitavao scenarije i birao uloge i projekte po vlastitom osjećaju – teško ga se moglo nagovoriti ako se sam nije vidio u određenoj ulozi. 

Unatoč tome, u razdoblju koje pokriva ovaj dnevnik, malo koji dan bi prošao, a da nije bio u poslu – najčešće od ranih jutarnjih sati pa sve do kasno u noć. Proputovao je cijeli svijet uzduž i poprijeko, volio je New York, Južnu Afriku, Italiju, večerao vani okružen prijateljima. Alan je u svojim zapisima iskren, najviše razotkriva samoga sebe, svoje sumnje, posvećenost svakom poslu, razmišljanja, ali u kratkim crtama razotkriva i mnoge druge, no njegove opservacije i portreti ne doimaju se zlonamjernima – jednostavno, netko mu je više, a netko manje odgovarao. 

Osobito su zanimljivi njegovi zapisi o filmovi i kazališnim predstavama, te komentari ceremonija dodjele Oscara i drugih nagrada. Primjerice, film Forrest Gump (šest Oscara, hrpa nominacija i drugih nagrada) nikako mu se nije svidio (blago rečeno), međutim ni sam se sebi nije svidio u nekim ulogama i gotovo poslije svakog projekta bi ostao u uvjerenju da se moglo i bolje. Cijenio je i hvalio redatelje s kojima se moglo raspravljati i koji su u potpunosti razumjeli glumce, nisu mu se sviđali oni koji naprosto odrađuju posao i ne trude se zastati i iskušati drugačije pristupe. Poslije kazališne predstave nije se susprezao reći kolegicama i kolegama što još mogu popraviti, na čemu mogu poraditi, pa ako je netko stvarno htio čuti iskreno mišljenje, a ne puke fraze – Alan Rickman je uvijek bio prava adresa.

Serijal Harry Potter priča je za sebe, kad je pristao sudjelovati u tom vrlo zahtjevnom projektu, Alan je znao, pretpostavljao kako će sve to po prilici izgledati, ali svejedno je ostao zapanjen hordama fanova koji su satima čekali na premijere baš kao prije toga i na svaku od knjiga iz jednog od najunosnijih serijala našeg vremena, morao se pomiriti s činjenicom da će ga dobar dio planeta prepoznavati kao profesora Severusa Snapea. Kao i svemu drugom, u dnevnicima otvoreno piše i o snimanju svih nastavaka, o brojnim velikim glumačkim imenima i troje dotad nepoznatih klinaca kojima će Harry Potter zauvijek promijeniti živote.

Dnevnici Alana Rickmana završavaju s desetak stranica zabilješki nastalih između 1974. i 1982., što je neobičan, no lijep i dobar način da se zatvori dnevnik nekoga tko nam je drag, a nije više među nama. Ljubitelji dnevničke literature zasigurno će biti zadovoljni, isto tako i filmofili, HP-ovci i fanovi Dogme i nezaboravnog Metatrona.

F.B., 18. srpnja 2025., Zagreb