David Lynch (1946-2025)

Samo pet dana prije svog 79. rođendana, 15. siječnja, umro je David Lynch, tvorac nekih od najčudnijih filmskih i televizijskih svjetova koje smo vidjeli u posljednjih nekoliko desetljeća i jedan od velikana filmskog nadrealizma.

Rođen je 20. siječnja 1946. u Missouli, savezna država Montana, gradiću koji je u to vrijeme brojao dvadesetak tisuća stanovnika. Studirao je slikarstvo i toj ljubavi ostao je vjeran do kraja, koncem šezdesetih uradio je nekoliko kratkih filmova, a na prvom dugometražnom filmu, Eraserhead (1977), radio je punih pet godina. Tri godine poslije filmom Čovjek slon privukao je pažnju najšireg dijela publike, kritike, pa čak i Akademije koja je njegov drugi film nominirala za Oscara u čak osam kategorija, među njima i onu za najbolji film. Uspjeh Čovjeka slona omogućio mu je da četrdesetak godina prije Denisa Villeneuvea pokuša na veliko platno prenijeti Dinu - prvi dio epskog SF serijala Franka Herberta.

Nažalost, Dina Davida Lyncha nije dočekana raširenih ruku, pa se čuveni filmski slikar 1986. vratio sebi s Plavim baršunom jednim od tri njegova najznačajnija i najprepoznatljivija djela. Zbog nečega upravo je Plavi baršun točka u kojoj su mnogi otkrili Lyncha i zaljubili se u njegovu poetiku.

Svaki ljubitelj sedme umjetnosti na popisu omiljenih naslova ima nekoliko njih koje možda ni njihovi autori neće svrstati među svoje najuspješnije radove, ali vama su, eto, važni i možete ih gledati barem jednom godišnje do kraja života bez bojazni da će vam dosaditi. Možda su vam se dogodili u najboljem mogućem trenutku ili vam pomogli da prebrodite nešto ili su vam se, vrag bi ga znao kako, prilijepili za srce kao nekakav koralj i ostali ondje, a da čak ni sebi ne uspijevate racionalno objasniti zbog čega. To su oni osobni, najosobniji favoriti koji nemaju rok trajanja i uvijek izazivaju isti spektar emocija kao i prilikom prvog susreta. U tom smislu posve je nevažno što će drugi reći o filmu, kako je prošao kod kritike, je li zavrijedio koju nagradu, kakvu ocjenu ima na IMDB-u itd.

Jedan od takvih filmova i meni najdraži Lynchov film je Divlji u srcu (1990) rađen prema književnom predlošku pjesnika, romanopisca i esejista Barryja Gifforda. Sjećam se, prvi put pogledao sam ga na popodnevnoj predstavi u kinu Studio u Vlaškoj. Glumačka postava savršena: Laura Dern i Nicolas Cage u naslovnim ulogama, pa onda još i Diane Ladd, Willem Dafoe, Isabella Rosellini, Harry Dean Stanton, Crispin Glover, Grace Zabriskie, Sherilyn Fenn, John Lurie, Jack Nance. Glazbu je potpisao još jedan Lynchov stalni suradnik Angelo Badalamenti. Netipična i uvrnuta ljubavna priča, beskrajno putovanje Lulu i Sailora kroz jednu od brojnih verzija američkog pakla, krije niz posveta, referenci, posve nevjerojatnih likova poput Bobbyja Perua (sjajni W. Dafoe) kojega ne biste željeli sresti ni u snovima ni u javi, krajolika, glazbenih brojeva, mješavina nasilja i crne komedije, dijalozi i scene prepuni pretjerivanja koje se samo kod Lyncha čini kao nešto svakidašnje i normalno iako je miljama daleko od toga.

Iste te 1990. Lynch u velikom stilu okupira i televizijske ekrane – u suradnji s Markom Frostom lansira Twin Peaks, seriju koju bez pretjerivanja možemo nazvati jednim od ključnih, prijelomnih trenutaka u povijesti televizije. Film Twins Peaks: Fire Walk with Me uslijedio je već 1992., a 2017. i, pokazat će se, posljednjih osamnaest epizoda.

U međuvremenu Lynch snima još četiri filma: Izgubljena cesta (1997) – još jedna suradnja s Barryjem Giffordom, The Straight Story (1999) – neobično topla, ljudska priča i samim tim čudnovati kljunaš u njegovom opusu, Mulholland Drive (2001) – suvereni povratak u nadrealno, te Unutarnje carstvo (2006) – trosatno pretposljednje poglavlje jedne velike umjetničke karijere.

Veliku pažnju pridavao je ulozi glazbe u filmu, pomno je birao suradnike, glumice i glumce i s mnogima od njih radio na više projekata, često je isticao da nema vremena za sve što ga zanima u umjetnosti i da nije za brak, a svejedno ženio se četiri puta i sa svakom od supruga imao po jedno dijete. Ostavio je, kako se voli reći, dubok i neizbrisiv trag kojemu vrijeme neće nauditi. Godine 2018. u suradnji s Kristinom McKenna objavio je knjigu memoara – Room to Dream.

„The big mystery is life as a human being… Life is filled with mysteries, just filled. Human beings, we’re like detectives. We like to think about these things, or I sure do, and we want answers. The secret is: the answers are there, and they also lie within. It’s all there for us. If we want to get it, we can get it.“ (David Lynch)

F.B., 24. siječnja 2025., Zagreb