Booksine boje i najnovije ruho

"Goni se k jarcu, pandemijo! Goni se k tristo jaraca, lockdowne!" opsovala je Nadstojnica Merida, inače vrlo smirena, odmjerena i ispadima svake vrste izrazito nesklona djevojka.

Razloge njezinu lošem raspoloženju nije trebalo tražiti daleko. Bili su nam tu, pred nosom. Drugi, jesenski val pandemije rasplamsao se preko svake mjere i to se, kao za vraga, poklopilo sa završetkom projekta Booksino najnovije ruho. Već mjesecima sama Nadstojnica Merida predvodila je tim koji je vrijedno radio na redizajnu portala Booksa.hr – vašeg i našeg omiljenog virtualnog utočišta. Posljednjih tjedana najuže Booksino vijeće raspravljalo je o posljednjim sitnicama. Demokratski se glasalo o svakoj pojedinoj stavci. I baš kad smo na društvenim mrežama objavili vijest o Booksinom najnovijem ruhu i stali ubirati zaslužene lajkove, pandemija se silno raskalašila što je dovelo do novog, baršunastog lockdowna.

Logično, ova vijest bacila je u sjenu sve druge vijesti, a 2020. godina još jednom se potvrdila kao jedna od najgorih u našim životima. Da na trenutak pobjegnemo od surove stvarnosti i nasilne 2020. godine, ovih dana rado se prisjećamo boljih vremena i godina koje nismo znali cijeniti dok su trajale.

Odmah na početku svoje vladavine Nadstojnik Lucian također je mjesecima radio na redizajnu Booksine stranice. Baš te godine potvrdili smo Booksine službene boje, a to su, dakako –  Venecijanski samozatajna oker i Bangalore meditativna smeđa. Netko drugi bi vjerojatno odabrao nešto življe boje, ali taj "netko drugi" neka si doma bira boje – Booksa je ostala vjerna bojama koje ponosno vijore na našem barjaku još od samih početaka.

Ključni čovjek je tajanstveni B., upravo se u njegovoj glavi, tako se barem priča, rodila ideja o osnivanju Bookse. Dakako, na stranicama poznate povijesti o njemu doznajemo vrlo malo. Prava istina je, međutim, da su tri vesele djevojke – Vanja, Mika i Maja htjele osnovati piteriju. Već su sastavile i jelovnik na kojemu se našlo više od šezdeset vrsta slasnih pita iz cijelog svijeta. No B., Vanjin dečko, rekao je – da, to s pitama je uistinu zgodna ideja, ali kad već nešto želite osnovati, pa zašto ne bi osnovale neku vrstu književnog kluba koji je u isto vrijeme i birtija. Puno ljudi zna raditi pite, nastavio je nizati argumente, i uskoro bi mogle dobiti brojnu konkurenciju. S druge strane – tko će uopće ikada poželjeti otvoriti književni klub koji je u isto vrijeme i birtija?

Tko je uopće B.? Malo toga o njemu zna i sama Vanja. Najednom se pojavio u Zagrebu. Navodno je na Berkeleyu studirao filozofiju mogućeg i fragilnu arhitekturu starojapanskog stiha. Poslije mu se gubi svaki trag, kažu da je godinama radio kao višestruki špijun za vodeće američke i ruske umjetničke galerije. Nešto je gadno zabrljao, izgradio novi identitet i doselio u Zagreb gdje upoznaje Vanju, te nju i njezine prijateljice nagovara da osnuju Booksu. Navodno je sam i smislio to đavolsko ime o čijem ćemo pravom značenju jednom također progovoriti.

Tek što je projekt Booksa zaživio u srcima Vanje, Mike i Maje – B. im kaže: "Bilo bi dobro da odmah rezerviramo i svoj prostor na internetima."

Što su to interneti? Nitko nije znao, a i kako bi mogao znati kada to što je on nazvao "interneti" u to vrijeme uopće i ne postoji. Barem ne službeno i daleko od bilo kakve šire upotrebe. Obratite pažnju na sam taj izraz – interneti! Dakle, B. ne samo da je u to davno doba već znao za majku svih mreža, već je znao i da Internet nije jedan. Nego su mnogi.

Uglavnom, B. strpljivo djevojkama objašnjava što su interneti i zašto bi Booksa morala biti ondje prisutna. Interneti, to vam je prostor u kojemu će biti sve što možete zamisliti, ideja je da se ova i sve druge stvarnosti uskladište i nastave skladištiti na jednom mjestu koje, pazi vraga, nije stvarno. Ali je megaveliko, silan je to prostor i samo će valjati pripaziti da ne dođe do zloupotrebe tog prostora koji će s vremenom bujati i rasti.

Djevojke ga, naravno, blijedo gledaju, a Mika ga pita je li to pio čaj od bunike. No B.-a su u špijunskim školama naučili mnogim vještinama, pa tako i samurajskom strpljenju. Mic-po-mic taktikom B. im za nekih šest mjeseci uspije objasniti sve ono osnovno u vezi tih interneta i kada se ovi stvarno i pojave – Booksa već ima svoju domenu. Drugim riječima – Booksa.hr postojala je prije samog Interneta. Booksin ideolog kaže – moramo gore imati književne kritike, ali i "začitavanja" i mnoge druge stvari. Ali ni tu nije bio kraj. B. je inzistirao – moramo sada odabrati boje, to je važno radi identiteta i svega ostalog.

Jedna mala anegdota vezana uz to razdoblje – baš dok ispred zakupljenog prostora u Martićevoj, a u kojemu je nekad bio Ribomaterijal, B. i tri djevojke promišljaju o bojama, u parkiću, odnosno praparkiću – koji je tad bio tek zapuštena vriština, igraju se djeca. To jest ne igraju se sva djeca. Jedno od njih, dječarac sa zlaćanim loknicama nadmena izgleda i krasno odjeven, stoji po strani sa svojim ponijem i kao da se duri ili nešto. Dio njega htio bi također igrati lovice, ali onda bi sva druga djeca htjela jahati na poniju ili ga barem prošetati po vrištini, a to ne dolazi u obzir. Mladi Lucian, kasnije Nadstojnik tog istog mjesta preko puta parkića, ne želi dijeliti ponija s drugima. To je njegov poni!

Enivej, djevojke su razmatrale mnoge boje – roza, pumpurastu (Mika nikad nije uspjela objasniti koja je to boja), drečavocrvenu u kombinaciji s limunizrazitožutom i tako redom. B. ih na svoj već poznati način uspijeva odgovoriti od tih svima tako poznatih boja i nagovara ih na nešto potpuno drugačije. Venecijanski samozatajna oker i Bangalore meditativna smeđa, obrazlaže B., to su boje koje nitko neće uzeti u razmatranje i upravo njih treba odabrati za Booksine službene boje. Poslije se otkrilo da nije to bio pravi razlog, naime, znanstveno je dokazano da upravo ove dvije čudne i naoko neugledne boje najsnažnije utječu na duboku psihu korisnika.

Eto, tako je to bilo. Nisu ljudi bez veze pohrlili u Booksu od prvog dana, a i bezočna je laž da su naši prvi gosti i članovi bili redom samodopadni knjiški červeki. Nešto neobjašnjivo je ljude (i prahipstere također) privlačilo da uđu u literarnu ubožnicu zvanu Booksa, a to je utjecaj pametno odabranih boja!

B. nikada nije sebi pripisao nikakve zasluge, niti je poznato kako je znao o internetima prije svih, kao ni ovo o utjecaju naoko neuglednih boja na ljudsku psihu. Jednom je navodno, možda baš na proslavi desetog Booksina rođendana rekao: "Ja samo čitam između redaka, to je sve."

I dan-danas pokušavamo dokučiti pravi smisao ove izjave.

F.B., 27. studeni 2020., Zagreb